Još od začetka revolucije, njene eskalacije pa do permanentno ratnog stanja, Sirija je predmet interesa dokumentarista, progovarali iz središta zbivanja ili tragali za širim kontekstom. I dok se čini da smo vidjeli sve, a generiranje novih filmova lako zapada u negativnu fascinaciju, kompleksnost situacije uvijek iznova podsjeća koliko smo daleko od jasnog uvida u pravu situaciju na terenu. Prvih godina sukoba protagonisti filmova često su bili pripadnici progresivnih antirežimskih frakcija, što je donekle odmaknulo fokus s formiranja međusobno proturječnih skupina, čije su konzekvence neophodne za konstruiranje cjelokupne slike.
Na prošlogodišnjem ZagrebDoxu prikazan je film Francuza Stéphanea Malterrea, “Otac, sin i sveti džihad” / “The Father, the Son and the Holy Jihad” / “Au Nom du Père, du Fils et du Djihad” (2016), koji je pokušao proniknuti u psihološko-kulturološki profil islamizma nastalog na europskom tlu. Ako se filmu i može prigovoriti zaustavljanje na površinskom fenomenu, isti ipak ruši predrasudu o socijalnoj isključivosti kao neizostavnom momentu radikalizacije, koji ne mora uvijek biti presudan. Zanimljivije, tradicionalistički obrazac nekritičkog preuzimanja kulturnih praksi mnogo je problematičniji, neovisno o kojoj se kulturi radilo. Naš Human Rights Film Festival je pak u svojem posljednjem izdanju prikazao dokumentarac “Grad duhova” / “City of Ghosts” (2017) Amerikanca Matthewa Heinemana, s neočekivanim uvidom u središnjicu Islamske države. Heineman se ipak manje zaokuplja faktorima koji su njen nastanak potpomogli, prebacujući interes na građanski otpor.
U takvoj situaciji jednodimenzioniranog pogleda na recentnu bliskoistočnu situaciju, recepcija novog filma Talala Derkija, Sundanceovom Velikom nagradom žirija ovjenčanog “O očevima i sinovima” / “Of Fathers and Sons” (2017), već činjenicom da Derki dospijeva dalje no što je uobičajeno, može izazvati nekritičko odobravanje. Logično, ekstremističke grupe otežavaju infiltraciju, a u samoj je srži njihova funkcioniranja iskorištavanje medija u propagandne svrhe. Utoliko Derki mijenja perspektivu koncentriravši se na oblikovanje dva paralelna portreta, onog patrijarha i borca militantne skupine Al Nusre s jedne strane, i njegovog malodobnog sina s druge. Te su dvije linije tek naoko u raskoraku, plastično manifestirajući mehanizme indoktrinacije.
Za razliku od spomenutog Malterreovog filma, “O očevima i sinovima” neposrednije je ostvarenje, u kojem Derki, zadobivši povjerenje skupine manje ekstremističke nego li ISIS, ali i dalje isključive i radikalne (vezanost uz al-Kaidu), postaje svjedokom, pa već prokušanu metodu suučesništva primijenjenu u zapaženom “Povratku u Homs” / “Return to Homs” (2013), ponavlja nekoliko godina kasnije u Siriji dokraja zapaloj u destrukciju.
Novi je Derkijev povratak opasniji, a uloga ratnog fotografa i simpatizera očito dovoljno uvjerljiva za protagoniste, koje prisustvo kamere dovodi do egzaltiranog izlaganja ideologije, reminiscencija slavne prošlosti i uvjerenja u konačnu pobjedu. No, uspjeh je ostvarenja činjenica da dopire iza poze, do članova na dnu hijerarhije, prijemčivih za pojednostavljenu sliku svijeta i osjećaj iskupljenja koje ono donosi. Izbjegavanjem demonizacije protagonista, fenomen islamizma gubi auru nedodirljivosti i otvara se mogućnosti racionalnijeg sagledavanja. Stav koji Derkija razlikuje od tipičnog zapadnog pristupa jest potraga za uzrocima ekstremizma onkraj kulturoloških specifičnosti, čiji mehanizmi nisu inherentni samo određenim kulturnim krugovima ili religijskim praksama, već svakoj kombinaciji fatalizma i isključivosti. Dokumentiranjem etapa ekstremističkog odgoja zatvorit će se krug u kojem pluralizam stavova kao životna činjenica ne postoji. Pritom totalitarni elementi koji prerastaju u potpunu opresiju, ne samo nad drugima, već nad samima sobom, nisu nimalo strani niti našem historijskom iskustvu.
Derki upotpunjava poznatu sliku o Siriji, naglašavajući pritom da neoprezna zamjena jedne političke opcije drugom, bez širokog konsenzusa može biti jednako pogubna.
Autentičnost sadržaja, koja se očituje kadrovima banalnih dječjih razgovora ili njihovom potresenošću fizičkim nasiljem, povremeno narušava posezanje za vizualno snažnim momentima. Efekt koji se time proizvodi jest romantizacija dječje nevinosti nasuprot gruboj realnosti. Takav je očiti pristup dvjema krajnostima kontrapunktiran ozbiljnim ambicijama dekonstrukcije političke stvarnosti. Drugi se problem očituje u na momente izvještačenim dijalozima, koji dodatnu dimenziju problematike (npr. položaj žena, koje povremeno čujemo, ali nikad ne vidimo) svodi na povremene digresije predvidljivog karaktera.
Već je iz koncepta filma jasno da je potreban oprez u smislu osvješćivanja poroznih granica senzacionalizma, fascinacije pa i eksploatacije, koje se često zamagljuju pojmom kontroverznog. Odabir i struktura prizora našu će recepciju determinirati, a loša procjena može rezultirati učinkom sasvim suprotnom od početne intencije. U ovom pak slučaju, budući da sama tema budi primarnu znatiželju, na redatelju je odgovornost usmjeravanja same diskusije – koncentracija na privatnu sferu protagonista u ovom je slučaju dobar izbor jer naglašava uvjetovanost društvenom sferom. Politička stvarnost u “O očevima i sinovima” izbija iz svake geste, a prikaz dječjih kampova najvažniji je trenutak osvješćivanja permanentnog nasilja. Derki upotpunjava poznatu sliku o Siriji, naglašavajući pritom da neoprezna zamjena jedne političke opcije drugom, bez širokog konsenzusa može biti jednako pogubna.