Redatelj Zachary Heinzerling ove se godine svjetskoj javnosti predstavio sa svojim premijernim dokumentarcem “Slatkica i boksač” / “Cutie and the Boxer” (2013), koji je već osvojio nekoliko zapaženih nagrada na festivalskoj turneji, uključujući i onu redateljsku na Sundance Film Festivalu.
Pogurnut u širi krug kandidata mogućih osvajača dokumentarnog Oscara, “Slatkica i boksač” melankolična je i tmurna opservacijska priča o japanskim supružnicima i umjetnicima koji godinama plešu egzistencijalni valcer, garniran neskrivenom dozom međusobne netrpeljivosti.
Ushio Shinohara godinama je u japanskim umjetničkim krugovima slovio kao jedna od tamošnjih najistaknutijih avangardnih ličnosti. Poznat kao glavni pripadnik action paintinga, Shinohara se proslavio nasilnom umjetničkom ekspresijom, u kojem su glavnu ulogu uglavnom ostvarivale Japančeve divovske boksačke rukavice. Shinohara je, naime, na tragu velikog Jacksona Pollocka, uranjao taj glavni boksački rekvizit u boju te njime udarao u platno, stvaravši unikatne i dotad neviđene likovne radove.
Kad je 1969. godine odlučio napustiti Japan i otisnuti se prema velikom i nepoznatom New Yorku, Shinohara se nadao oteti i djelić američkog kulturnog i financijskog kolača. No, umjesto priznanja i financijske neovisosti, Japančeva umjetnost u Americi, unatoč snažnim avangardnim primjesama, nikoga pretjerano nije zanimala, pa je većina njegovih djela do današnjih dana ostala neprodana.
“Umjetnost je poput demona koji te vuče za sobom, pa se jednostavno ne možeš prestati baviti njom”, rekao je 80-godišnji Ushio Shinohara, čija nepokolebljiva umjetnička vizija uglavnom pleše po tankoj upitno-mediokritetskoj oštrici kritičarskog noža. “Slatkica i boksač”, međutim, svojim gledateljima najviše daje kao melankolični, gotovo bezizlazni portret jednog ustajalog i potrošenog bračnog odnosa, u kojem glavninu dokumentarnog bifteka odnose verbalni sparinzi između dominantnog Japanca i njegove podložne, ali sve emancipiranije družice…
Četrdesetak godina kasnije, Heinzerlingova kamera ulazi u umjetnikov bruklinski stan koji dijeli zajedno sa svojom 21 godinu mlađom ženom Noriko i 40-godišnjim sinom Alexom. Prisilna je to simbioza tri odvojena i potpuno različita entiteta, uzrokovana poroznim biološkim, ali prije svega istim takvim financijskim zajedničkim nazivnicima. Novca za osnovne egzistencijalne potrepštine je malo. Za stanarinu, s kojom redovito igraju igru mačke i miša – još i manje.
“Umjetnost je poput demona koji te vuče za sobom, pa se jednostavno ne možeš prestati baviti njome”, rekao je 80-godišnji Ushio Shinohara, čija nepokolebljiva umjetnička vizija uglavnom pleše po tankoj upitno-mediokritetskoj oštrici kritičarskog noža.
“Slatkica i boksač”, međutim, svojim gledateljima najviše daje kao melankolični, gotovo bezizlazni portret jednog ustajalog i potrošenog bračnog odnosa, u kojem glavninu dokumentarnog bifteka odnose verbalni sparinzi između dominantnog Japanca i njegove podložne, ali sve emancipiranije družice…
Atmosfera u njihovoj njujorškoj stanbenoj kutijici uglavnom odiše oporim mirisom rezigniranosti, izgubljene mladosti i propuštenih prilika. Situacija među supružnicima je napeta, usiljenim osmjesima ukiseljena i konstantno na rubu pucanja. Ali i kao toliko puta do sada, majstorski programirana nevidljivim kemijskim softwareom da preživi još jedan dan, tjedan, mjesec… I tako punih 40 godina. Old school romantika po receptu naših djeda i bakova…
“Slatkica i boksač” je vrlo solidno dokumentarno ostvarenje, s generalnim prevladavajućim zaključkom kako je redatelj Zachary Heinzerling uspio izvući maksimum iz jedne mediokritetske i većinom spartanske životno-umjetničke priče.
Amerikanac je vješto sproveo vlastitu odluku o izostanku bilo kakvog narativnog voice-overa, zanatski kombiniravši supružničke izložbene pripreme, često nelaskajuće arhivske snimke i zanimljivo animacijsko oživljavanje Norikinih stripovskih crteža. Zanimljivo, gledljivo, estetski izvrsno, ali u konačnici “Slatkicu i boksača” ne možemo svrstati u vrh ovogodišnjeg dokumentarne produkcije…