Recenzije"Šuma od koje su satkani snovi" - Deleuze u šumi

“Šuma od koje su satkani snovi” – Deleuze u šumi

|

U eri kontaminacije dokumentarnog filma terminima poput fuzije i hibrida, vapimo za čistim i krajnje jednostavnim doksom, oslobođenim pomodnih intervencija brisanja granica između igranog i dokumentarnog. Ne, nije se u nama probudio nikakav tradicionalni duh, ali užitak je gledati dokumentarce poput “Šume od koje su satkani snovi” / “The Woods Dreams Are Made of” / “Le Bois dont les rêves sont faits” (2015) u režiji Claire Simon i prikazanog u Zagrebu na prošlogodišnjem Subversive Film Festivalu; ili “In Jackson Heights” (2015) velikog Fredericka Wisemana, čiji im autori vraćaju izgubljenu čistoću, odbijajući robovati današnjim toliko cool hibridnim montažnim intervencijama. Oba filma mogu se promatrati i kao geografski komadi vezani za strogo određenu urbanu lokaciju. U prvom slučaju, riječ je o Bois de Vincennes, tom zelenom otoku tišine usred pariškog urbanog kaosa koji poput prihvatljivog oblika Izgubljenog raja nudi posjetiteljima koncentriranu dozu dobrog raspoloženja i bijeg u prirodu. U potonjem, riječ je o dijelu njujorškog Queensa, suvremenoj Kuli Babilonskoj, živopisnom mjestu na kojem se govori 167 različitih jezika.

Spomenuti filmovi pretvoreni su u spektakl javne riječi, čiji autori dobro znaju značenje sintagme prava distanca. U slučaju Claire Simon, ta distanca je autoričin topli glas iz offa – ne samo da bi postavljao pitanja, već i kako bi se ispričao sugovorniku ukoliko ga je rastužio. Teritorij i komuna. Rad i pravo. Osmijesi i suze. Uspomene i borbe. Ludilo i budućnost. Snovi i prošlost. Sve su to ključne riječi koje opsjedaju Simon. No kad bi postojala jedna jedina riječ kojom bi se opisala “Šuma od koje su satkani snovi”, bila bi to – humanost. Film je to koji skuplja živote ljudi. Živote pojedinaca uronjenih u topografiju kolektivnog. Ali i film koji se bavi teritorijem, bilo da je on omeđen kvirovskim, etničkim ili nekim drugim granicama. Svi akteri “Šume” pokušavaju zapišati svoj teren, kao što to čini i homoseksualac koji joj pokazuje skrivene šumske kutke. Na isti način Simon prati voajera u potrazi za predmetom svojih erotskih igara, kad i sama postaje voajerka. “Da li je šuma erotičnija od grada?”, pita ga ona.

Nekima je ta šuma tek kratki predah od svakodnevnih obaveza. Drugi u njoj pronalaze partnere za seks. Treći – novi dom. Neki u njoj slikaju ono što ne vide pred sobom. Neki se rekreiraju čisteći suho lišće s njenih staza i umjesto utega dižući balvane. Neki skupljaju njeno smeće jer su za to plaćeni, dok se u slobodno vrijeme prepuštaju svojim golubovima. Neki u njoj spavaju kako bi sudjelovali u unutarnjem putovanju, a ne zato da bi spavali. Pripada li utopija šumi? Autoričine neinvazivne susrete s bogatima i siromašnima, mladima i starima, gejevima i strejterima, samima ili u paru, strancima i Francuzima, bijelima i Arapima, tek povremeno prekida Simonina smirena naracija. Tek u jednoj sceni, kada razgovara s Emilie Deleuze, kćeri francuskog filozofa Gillesa Deleuzea, Francuskinja koristi footage s predavanja njenoga oca, održanoga u Vincennesu 1980. godine, u kojem on postavlja pitanja bez odgovora: “Što je borba? Što je događaj? Da li je rana događaj?” Tada je Deleuze bio profesor na eksperimentalnom šumskom univerzitetu, dok njegova kćer sada vodi redateljicu na mjesto održavanja predavanja, u samo srce šume, dok iz trave počinju izranjati stare slike poput duhova.

I sam autoričin prosede priziva Deleuzeove duhove. Prisjetimo se njegovih riječi iz “Dijaloga”“encore plus étrange… vers une destination inconnue” (“još čudnije… u nepoznatom pravcu”). No, tamo gdje Wiseman u “In Jackson Heightsu” postavlja svakog pojedinca unutar koncentričnih krugova koji formiraju različite komune i njihov odnos prema američkom snu, susreti Claire Simon i njenih aktera strogo su fokusirani na topografiju prostora (jezero, šuma, livade, aleje) u kojem svatko zamišlja svoju šumu: šumu biciklista, šumu pedera, šumu kurvi i šumu ekologa. Zato je Simon puno bliža estetici francuskog redatelja Alaina Guiraudieja, jer njena šuma u isti mah postaje i prostor slobode, dakle, javno mjesto, kao što je to Guiraudiejevo izolirano jezero; priča o susretima u kojima neznanci s jezera postaju neznanci iz šume.

U slučaju “Šume od koje su satkani snovi”, riječ je, dakle, o esencijalnom filmu kao pulsirajućoj kartografiji jednog mjesta s više različitih dimenzija – ljudskom, političkom, erotskom i socijalnom.

Opus francuske redateljice nije vezan isključivo za dokumentarni film, no kad odabire taj rod uvijek u prvi plan stavlja geografiju Pariza, bilo da je riječ o parku šumi ili željezničkoj stanici (“Géographie humaine”, 2013.) koja ubrzo dobiva i igranofilmsku posvetu (šifra: “Gare du Nord”, 2013.). I u najovijem doksu “The Graduation” / “Le Concours” (2015), premijerno prikazanom lani u sklopu venecijanske Mostre, Simon odabire jednu parišku adresu, konkretnije, etabliranu filmsku školu La Femis koja primjenjuje klasičnu republikansku mantru – “svi su jednaki, ali ulaze samo oni najbolji” – iako se taj film s obzirom na njegov sveučilišni milje, može na neki način promatrati i kao subverzivnija minimalistička varijanta Wisemanova filma “At Berkeley” iz 2013. godine.

U slučaju “Šume od koje su satkani snovi”, riječ je, dakle, o esencijalnom filmu kao pulsirajućoj kartografiji jednog mjesta s više različitih dimenzija – ljudskom, političkom, erotskom i socijalnom. Filmu kao fresci u kojoj to mjesto nije svedeno na puku čahuru, već će u njemu svatko otkriti svoju šumu, pretvorenu u “ultramoderni hram” (Simon ducet) gdje se odvijaju različiti rituali – erotski, politički, ekološki i rekreacijski. To je onaj besplatni dio života.

"Šuma od koje su satkani snovi" / "The Woods Dreams Are Made of" / "Le Bois dont les rêves sont faits"
Režija: Claire Simon
Godina proizvodnje: 2015.
Zemlja podrijetla: Francuska
Trajanje: 144 minute

Povezani tekstovi

“In a Whisper” Kubanki Heidi Hassan i Patricije Pérez Fernández najbolji dugometražni film 32. IDFA-e

Poznate su sve nagrade ovogodišnjeg, 32. izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu - IDFA-e (20.11. - 1.12.).

14. ZagrebDox: Popis filmova i programa

Donosimo vam popis ovogodišnjih filmova/programa najvećeg hrvatskog doku-festivala, 14. ZagrebDoxa.

Predstavljen program 14. ZagrebDoxa

U zagrebačkom WOW baru Centra Kaptol danas je službeno predstavljen program 14. ZagrebDoxa.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.

“Ono što treba činiti” najbolji međunarodni dokumentarac 19. Beldocsa

U Beogradu je završio 19. Beldocs, na kojem su hrvatski projekti te autorice i autori osvojili niz nagrada i priznanja.
Režija: Claire Simon<br> Godina proizvodnje: 2015.<br> Zemlja podrijetla: Francuska<br> Trajanje: 144 minute<br>"Šuma od koje su satkani snovi" - Deleuze u šumi