U eri kontaminacije dokumentarnog filma terminima poput fuzije i hibrida, vapimo za čistim i krajnje jednostavnim doksom, oslobođenim pomodnih intervencija brisanja granica između igranog i dokumentarnog. Ne, nije se u nama probudio nikakav tradicionalni duh, ali užitak je gledati dokumentarce poput “Šume od koje su satkani snovi” / “The Woods Dreams Are Made of” / “Le Bois dont les rêves sont faits” (2015) u režiji Claire Simon i prikazanog u Zagrebu na prošlogodišnjem Subversive Film Festivalu; ili “In Jackson Heights” (2015) velikog Fredericka Wisemana, čiji im autori vraćaju izgubljenu čistoću, odbijajući robovati današnjim toliko cool hibridnim montažnim intervencijama. Oba filma mogu se promatrati i kao geografski komadi vezani za strogo određenu urbanu lokaciju. U prvom slučaju, riječ je o Bois de Vincennes, tom zelenom otoku tišine usred pariškog urbanog kaosa koji poput prihvatljivog oblika Izgubljenog raja nudi posjetiteljima koncentriranu dozu dobrog raspoloženja i bijeg u prirodu. U potonjem, riječ je o dijelu njujorškog Queensa, suvremenoj Kuli Babilonskoj, živopisnom mjestu na kojem se govori 167 različitih jezika.
Spomenuti filmovi pretvoreni su u spektakl javne riječi, čiji autori dobro znaju značenje sintagme prava distanca. U slučaju Claire Simon, ta distanca je autoričin topli glas iz offa – ne samo da bi postavljao pitanja, već i kako bi se ispričao sugovorniku ukoliko ga je rastužio. Teritorij i komuna. Rad i pravo. Osmijesi i suze. Uspomene i borbe. Ludilo i budućnost. Snovi i prošlost. Sve su to ključne riječi koje opsjedaju Simon. No kad bi postojala jedna jedina riječ kojom bi se opisala “Šuma od koje su satkani snovi”, bila bi to – humanost. Film je to koji skuplja živote ljudi. Živote pojedinaca uronjenih u topografiju kolektivnog. Ali i film koji se bavi teritorijem, bilo da je on omeđen kvirovskim, etničkim ili nekim drugim granicama. Svi akteri “Šume” pokušavaju zapišati svoj teren, kao što to čini i homoseksualac koji joj pokazuje skrivene šumske kutke. Na isti način Simon prati voajera u potrazi za predmetom svojih erotskih igara, kad i sama postaje voajerka. “Da li je šuma erotičnija od grada?”, pita ga ona.
Nekima je ta šuma tek kratki predah od svakodnevnih obaveza. Drugi u njoj pronalaze partnere za seks. Treći – novi dom. Neki u njoj slikaju ono što ne vide pred sobom. Neki se rekreiraju čisteći suho lišće s njenih staza i umjesto utega dižući balvane. Neki skupljaju njeno smeće jer su za to plaćeni, dok se u slobodno vrijeme prepuštaju svojim golubovima. Neki u njoj spavaju kako bi sudjelovali u unutarnjem putovanju, a ne zato da bi spavali. Pripada li utopija šumi? Autoričine neinvazivne susrete s bogatima i siromašnima, mladima i starima, gejevima i strejterima, samima ili u paru, strancima i Francuzima, bijelima i Arapima, tek povremeno prekida Simonina smirena naracija. Tek u jednoj sceni, kada razgovara s Emilie Deleuze, kćeri francuskog filozofa Gillesa Deleuzea, Francuskinja koristi footage s predavanja njenoga oca, održanoga u Vincennesu 1980. godine, u kojem on postavlja pitanja bez odgovora: “Što je borba? Što je događaj? Da li je rana događaj?” Tada je Deleuze bio profesor na eksperimentalnom šumskom univerzitetu, dok njegova kćer sada vodi redateljicu na mjesto održavanja predavanja, u samo srce šume, dok iz trave počinju izranjati stare slike poput duhova.
I sam autoričin prosede priziva Deleuzeove duhove. Prisjetimo se njegovih riječi iz “Dijaloga”: “encore plus étrange… vers une destination inconnue” (“još čudnije… u nepoznatom pravcu”). No, tamo gdje Wiseman u “In Jackson Heightsu” postavlja svakog pojedinca unutar koncentričnih krugova koji formiraju različite komune i njihov odnos prema američkom snu, susreti Claire Simon i njenih aktera strogo su fokusirani na topografiju prostora (jezero, šuma, livade, aleje) u kojem svatko zamišlja svoju šumu: šumu biciklista, šumu pedera, šumu kurvi i šumu ekologa. Zato je Simon puno bliža estetici francuskog redatelja Alaina Guiraudieja, jer njena šuma u isti mah postaje i prostor slobode, dakle, javno mjesto, kao što je to Guiraudiejevo izolirano jezero; priča o susretima u kojima neznanci s jezera postaju neznanci iz šume.
U slučaju “Šume od koje su satkani snovi”, riječ je, dakle, o esencijalnom filmu kao pulsirajućoj kartografiji jednog mjesta s više različitih dimenzija – ljudskom, političkom, erotskom i socijalnom.
Opus francuske redateljice nije vezan isključivo za dokumentarni film, no kad odabire taj rod uvijek u prvi plan stavlja geografiju Pariza, bilo da je riječ o parku šumi ili željezničkoj stanici (“Géographie humaine”, 2013.) koja ubrzo dobiva i igranofilmsku posvetu (šifra: “Gare du Nord”, 2013.). I u najovijem doksu “The Graduation” / “Le Concours” (2015), premijerno prikazanom lani u sklopu venecijanske Mostre, Simon odabire jednu parišku adresu, konkretnije, etabliranu filmsku školu La Femis koja primjenjuje klasičnu republikansku mantru – “svi su jednaki, ali ulaze samo oni najbolji” – iako se taj film s obzirom na njegov sveučilišni milje, može na neki način promatrati i kao subverzivnija minimalistička varijanta Wisemanova filma “At Berkeley” iz 2013. godine.
U slučaju “Šume od koje su satkani snovi”, riječ je, dakle, o esencijalnom filmu kao pulsirajućoj kartografiji jednog mjesta s više različitih dimenzija – ljudskom, političkom, erotskom i socijalnom. Filmu kao fresci u kojoj to mjesto nije svedeno na puku čahuru, već će u njemu svatko otkriti svoju šumu, pretvorenu u “ultramoderni hram” (Simon ducet) gdje se odvijaju različiti rituali – erotski, politički, ekološki i rekreacijski. To je onaj besplatni dio života.
