Da se čileanski dokumentarni alkemičar Patricio Guzmán rodio u tehnološki okrnjenije vrijeme, vjerojatno bi danju kao poglavar nekog zabačenog seoceta rješavao uobičajene sporove oko zametnutih guski ili prava pristupnog prvenstva udaljenom bunaru.
A onda, kad bi se noć od dana na pokoji sat usudila prisvojiti upravljački volan, seoski capo bi okupljenima uz pucketanje vatrice po tko zna koji put započeo priču o zvijezdama, oceanima i čovjekovom mjestu u crnom svemirskom beskonačju.
Guzmánu su danas na raspologanju višestruko učinkovitiji pripovjedni alati od seoskih scrollova za šačicu alkoholno neoduzetijih. U četiri posljednja desetljeća danas 74-godišnji i višestruko međunarodno nagrađivani autor, svojom se tematskom specijalizacijom i pripadajućim prosedeom prometnuo u vodećeg kroničara (nasilne) čileanske povijesti.
Od epske trilogije “The Battle of Chile” (1975.; 1976.; 1979.), biografske raščlambe života svrgnutog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea (“Salvador Allende”, 2004.), metafizičkog putovanja “Nostalgije za svjetlom” (2010) pa sve do posljednjeg meditativnog epa u obliku “Bisernog dugmeta” / “The Pearl Button” / “El botón de nácar” (2015), Guzmán – gotovo dnevnonovinski redovno – ne prestaje probirati po nikad zarasloj kolektivnoj rani inficiranom petnaestogodišnjim diktatorskim mačom Augusta Pinocheta.
Čileanski dokumentarist niti u “Bisernom dugmetu” ne traži apsolutnu istinu, ma što to zapravo značilo. Guzmán u svoje filmove ulazi s početnom premisom kako je sve ono o čemu priča – zapravo apsolutna istina, dokazana, ispitana i arhivirana. Bilo u klasičnoj željeznoj arhivskoj ladici. Bilo u sjećanjima vlastitih sunarodnjaka. Bilo u vodenim rakama Tihog oceana.
A kad je već tako, onda je osnovna zadaća svakog iole moralnijeg pojedinca prilično jasna. Takva činjenično-povijesna hipoteka – koja dopušta dodir, ali ne i impuls za oblikovanjem – zahtijeva religiozno spašavanje od kolektivne amnezije i vježbovnu repeticiju za suzbijanje gledanja povijesti kroz monopartijske ružičaste naočale.
Nakon “Nostalgije”, i “Biserno dugme” je još jedno samo Guzmánu svojstveno putovanje kroz vandimenzionalni svemir u kojem se prošlost i sadašnjost svjetlosnim skokovima spajaju u poetičnu, duboku i vizualno nadnaravnu cjelinu. Voda kao izvor života, koja poput čarobne kugle besprijekorno spaja prošlost i sadašnjost, šumeći o Onome što je bilo i Onome što se više nikad ne smije ponoviti.
Iako nikad izrijekom ne spominje Boga, Čileanac kroz “Dugme” (i) razgovarajući s potomcima starih Indijanaca, provlači Prisutnost – bilo Prirode, Svevišnjeg ili nečeg trećeg – izvan dosega i trenutnog ljudskog razumijevanja. Prisutnost koja i kad daje – uzima. I kada jednu zemlju poškropi čarobnim frapeom Tihog Oceana, Andi i Patagonijske pustinje, naruga se, iz zajebancije – nasilnom ljudskom prirodom.
Prije nekoliko tisuća godina, pripovijeda nam Guzmán, na području današnje čileanske Patagonije i Ognjene zemlje postojalo je nekoliko različitih indijanskih naroda koji su živjeli u skladu s prirodom.
Čileanski filmski virtuoz po običaju je vizualno orgazmičan i meditativan u nikad prekidajućem križarskom nasrtaju na sve izvedenice apsolutizama i represije. U svojoj naraciji Guzmán je dubok i filozofski raskošan, a u shvaćanju svijeta širok poput “Dugmetovog” oceana.
Do danas je, međutim, preživjelo tek dvadesetak njihovih potomaka, što je neki logični nastavak / završetak izumiranja započetog 1883. godine dolaskom bijelih kolonizatora na čileanski djelić južnoameričkog kontinenta.
U doba Pinochetove diktature od 1974. do 1990. godine život je izgubilo oko tri tisuće njegovih političkih neistomišljenika. Još osamdeset tisuća ih je pozatvarano, a trideset tisuća zvjerski mučeno. Nesretnici koji nisu preživjeli prijateljsko uvjeravanje privezivani su za komade željezničkih tračnica te iz vladinih helikoptera bivali izbacivani u ambis Tihog oceana.
Ocean i dugme iz samog naslova predstavljaju Guzmánovu višestruku simboličku poantu. Prvi je u prošlosti predstavljao izvor života autohtonim čileanskim narodima, dok je dugme simbol neuspješne kultivacije domorodaca (Jemmy Button), kao i fizički dokaz Pinochetove vladavine željeznom šakom.
Dolaskom prosvjetiteljske čizme, potom i industrijske revolucije, moderni bijeli čovjek postupno okreće leđa prirodnim zakonima i počinje živjeti kroz set svojih. Ocean ubrzo postane dalek, stran i nedostupan. Dovoljan tek za čuvanje tajni kojih se ni sebi ne usudimo priznati. Nijemi svjedok posljednjeg počivališta žrtava kolonizatorske patologije na koju Guzmán i danas upozorava.
Čileanski filmski virtuoz po običaju je vizualno orgazmičan i meditativan u nikad prekidajućem križarskom nasrtaju na sve izvedenice apsolutizama i represije. U svojoj naraciji Guzmán je dubok i filozofski raskošan, a u shvaćanju svijeta širok poput “Dugmetovog” oceana. “Biserno dugme” kao film izvan normalnog koncepta poimanja vremena i prostora. Film bez odštambiljanog roka trajanja. Večeras od 20 sati u kinu Europa. Znate što vam je činiti…