Znali smo da “Titovi odredi smrti” / “Tito’s Murder Squads – The Killing of Yugoslav Exiles in Germany” / “Mord in Titos Namen – Geheime Killerkommandos in Deutschland” (2014) neće biti pretjerano dobri.
Ne zato što smo vidoviti, već zato što smo ga na njemačkom gledali na neslužbenom Deutsche Welleovom streamingu prije 11. ZagrebDoxa. Njemački baš nešto i ne govorimo pa nismo znali koliko je točno loš, ali već se tada činio kao obična proširena TV reportaža, nedostojna festivalske satnice.
Kada smo ga na festivalu pogledali s prijevodom, potvrdili smo sumnje – dokumentarac je tek šlampava, razvučena i nedorečena TV reportažica kao ispala iz legendarne Valdecove “Istrage”, s potenciranjem drame američke škole, potpunim odsustvom ozbiljnog istraživanja i muda te stilom novinarske vijestice jedva nategnute na 45 minuta.
Ali nema veze. Tema je atraktivna i privukla je ne samo ogroman broj ljudi na premijeru, već zaradila i otkup HTV-a. Jer, nitko se udbaškim egzekucijama i slučajem Perković ovdje nije ozbiljnije pozabavio s kamerom – za to su morala doći dva Nijemca, autori i novinari Philipp Grüll i Frank Hofmann. Potonji je započeo razgovor, objašnjavajući kako je do cijelog projekta uopće došlo…
“Godinu dana prije nego je Hrvatska pristupila Europskoj uniji, u njemačkim su se medijima opet pojavila izvješća o slušaju Đureković. Znali smo da njemačka policija traži odgovorne i to mi je zvučalo kao zanimljiva priča”, priča Hoffmann i nastavlja:
“O slučaju Đureković prije ovog dokumentarca sam pisao reportažu za magazin, a potom snimio i kratki film koji možete vidjeti na internetu. On je bio svojevrsni uvod u ‘Titove odrede smrti’. Rođen sam u Zapadnoj Njemačkoj, ali kad je pao zid, preselio sam na Istok.
“Mnogi moji prijatelji bili su kao jako mladi – još u školi – članovi istočnonjemačke oporbe. Preko njih sam se zainteresirao za istraživanje funkcioniranja tajnih službi.”
Kako to da ste odlučili iskoračiti u istraživanje špijunskih mreža izvan Njemačke – i zašto baš Hrvatska?
Frank Hofmann: “Tijekom devedesetih, u Hrvatskoj sam radio kao slobodni novinar, reporter. Tijekom rata bio sam u Hrvatskoj i u Bosni.”
Philipp Grüll: “Riječ je zapravo o sjajnom spoju. On je u Hrvatskoj prikupljao informacije kao novinar, a ja sam ih istraživao u Münchenu. Nedaleko Münchena dogodilo se i Đurekovićevo ubojstvo. Tako da sam i ja radio na ovom slučaju prije nego što je Hrvatska ušla u EU. Za mene je u početku to bila istraga tajanstvenog ubojstva – čovjek je ubijen pred našim vratima.”
Koliko je priča bila velika u njemačkim medijima?
Philipp Grüll: “Nije bila na naslovnicama. Bilo je ponešto članaka, iako ste ih trebali tražiti. Meni je slučaj bio zanimljiv kao špijunska priča iz doba hladnog rata, koja se odvijala u malom i mirnom bavarskom gradiću.
“Kad sam vidio da postoje deseci sličnih slučajeva i da je riječ o najdužoj seriji neriješenih ubojstava u Njemačkoj, a što prije nisam uopće znao, odlučio sam se time više pozabaviti. Naime, nitko koga sam poznavao nije čuo za ta ubojstva.
“S obzirom da o njima nije bilo nikakvih dokumentaraca niti drugih stvari, bacio sam se u istraživanje, kontaktirao Franka i krenuli smo zajedno, on iz Hrvatske, ja iz Bavarske.”
Jesu li vaši motivi kada ste počinjali bili jednostavno usmjeriti reflektore na slučajeve o kojima se malo zna ili ste imali veće ambicije?
Frank Hofmann: “Najvažnije nam je bilo pokazati osobne priče; osobne tragedije žrtava. U početku je bilo najvažnije vidjeti što se tu zapravo događa, a sve ostalo dolazilo je u hodu.”
Philipp Grüll: “Priča se pokazala kompleksnijom nego što smo očekivali. Tako da je naša prva ambicija bila jednostavno pohvatati konce svih događaja. Na kraju smo uspjeli povući liniju od rodbine žrtava do počinitelja.”
Frank Hofmann: “Postoji još puno sličnih slučajeva, a niti jedan od njih nije došao do suda. U većini zapadnih društava ubojstva završe na sudu, njih više od devedeset posto. Jako rijetko se dogodi serija ubojstava koja, tako se barem čini, uopće ne zanima sud.”
Koji su bili najveći izazovi pri snimanju ovog filma?
Frank Hofmann: “Znao sam u startu da neće biti lako pošto arhiv u Hrvatskoj i u drugim post-jugoslavenskim zemljama ne funkcionira kao u Njemačkoj, Rumunjskoj ili Poljskoj.”
Jeste li razmišljali pretvoriti “Titove odredi smrti” u dugometražni film, možda TV seriju o svim ubojstvima?
Philipp Grüll: “Snimit ćemo update kad završi suđenje, koje pratimo u Münchenu. Ali ‘Titovi odredi smrti 2’ trenutno nisu u planu (smijeh)… kao ni ‘Ceaușescuova ubojstva’ i sl.”
Zanimljiv je argument nekih udbaša, koji su na našoj televiziji javno rekli kako nema ništa čudnog ili spornog u tome da državne institucije ubijaju teroriste – to i Amerika radi danas s dronovima, ubija i vlastite građane bez suđenja… Kako vi gledate na taj, nazovimo ga moralni aspekt državnog terorizma, tj. vječno pitanje, zašto je za jedne to u redu, a za druge nije?
Frank Hofmann: “Sve te slučajeve istražuju pravni stručnjaci. U Europi, organizacije za ljudska prava se bave tim problemom, a financiraju ih i američki izvori. Znači, nije istina da je svejedno i da nikoga nije briga. Slučajevi se istražuju.”
“U ‘Titovim odredima smrti’ govorimo o starim slučajevima, koji su se dogodili na njemačkom tlu, pod njemačkom jurisdikcijom. Institucije moraju istraživati. To im je obveza. Ali sjetimo se haškog suda. Koliko je to bio dug, težak i naporan proces.
“Ali tako je to sa sudskim procesima. To nije moralna procedura, nego zakonska. A ona traje. Možda će se jednog dana i vođe američkih špijunskih organizacija naći na suđenju.”
Što vam sama činjenica da su trebala doći dva čovjeka iz Njemačke i snimiti film o Titovim ubojicama govori o današnjoj Hrvatskoj?
(Duga šutnja)
Mislite li da ljudi koji su nekada vukli konce to rade i danas?
Philipp Grüll: “Mislim da imaju velik utjecaj.”
Frank Hofmann: “Nasilje su počinile tajne službe, a grozno se nasilje dogodilo i u ratu. Moje je pitanje oduvijek bilo – postoji li veza između te dvije činjenice? S gledišta ljudskih prava, o tome se mora razgovarati i konačno doći do istine. Današnje hrvatsko društvo drugačije je od onog iz 1991. Sve te stvari trebaju vrijeme. A ja sam strani novinar pa nije na meni da sudim.”