Danas ćemo u Los Angelesu doznati dobitnike 87. Oscara u svim filmskim kategorijama, pa tako i onim dokumentarnim. Naš oskarovski preview nastavljamo – točnije zaključujemo – s pregledom dugometražnih dokumentarnih naslova. Favoriti se znaju, poznat je i naš žal za neuvrštavanjem “Life Itselfa” (2014) Stevea Jamesa, ali i svi ostali filmovi, u to nema sumnje, zaslužili su dolazak u kalifornijsku prijestolnicu.
“Citizenfour” ★★★ i 1/2 (2014) Laure Poitras je za 2014. godinu predstavljao ono što i “Čin smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) Joshue Oppenheimera 365 dana ranije. Dakle, dokumentarac o kojem se najviše pisalo, polemiziralo, pa i nagrađivalo diljem festivalske planete. Laura Poitras, sada je sve izvjesnije, iz Los Angelesa neće otići bez Oscara u dugometražnoj dokumentarnoj konkurenciji.
Da, “Citizenfouru” se smiješi Zlatni kipić. No, taj isti “Citizenfour” – blasfemične li tvrdnje, jelte – po mišljenju potpisnika ovih redaka ne spada niti među deset najboljih dokumentarnih filmova protekle godine.
Poitras je, budimo do kraja iskreni, nabasala na možda i najveću aferu u ljudskoj povijesti, prema kojoj se Watergate čini poput špijuniranja zgodne susjede s trećeg kata. Američki NSA zloupotrebio je svoju ionako ogromnu moć prikupljavši povjerljive podatke kako od građana SAD-a, tako i od više ili manje sumnjivih stranaca za što im čak nije (bio) potreban niti sudski nalog.
“Citizenfour” je iznimno bitan film iz cijelog niza propitikivačkih razloga – osim ekskluzive bez presedana – ponajviše radi ponovnog promišljanja o balansu između građanskih sloboda i građanskih sigurnosti, od kojih potonji razlog često služi za dodatno stezanje šarafa na upravljačkom mehanizmu Velikog brata.
Za čovjeka kojem će se život upravo zauvijek promijeniti, NSA-ov zviždač i inrastrukturni analitičar Edward Snowden, iznimno je staložen i odlučan pojedinac koji američkoj redateljici i dvojici novinara u hongkonškoj hotelskoj sobici nudi sablažnjive informacije, poput one kako njegov bivši poslodavac pod paskom trenutno drži 1.2 milijuna ljudi.
I koliko god bili svjesni povijesnog “Citizenfourovog” trenutka – kad izbacimo genijalni tunelski uvod, hladnoratovske izmjene poruka na papirićima i efektne chat-vizuale – teško je pobjeći od dojma već viđenog; ponekad i zamorno-anketnog materijala (dvije trećine filma odvija se u hotelskoj sobi s gerilskim šaranjem kamere po sudionicima razgovora) koji čine meso Amerikankinog filma.
Još jednom: “CT” je tematski važan, intrigantan i generalno poprlično šokantan film. Dovoljno dobar za Oscara? Nama – nije. Svjesni smo da slično mišljenje neće dijeliti velika većina kritičarske inteligencije. S tim, naravno, nemamo nikakvih problema.
Kako onda jedan obični polu-arhivski film o dadilji-fotografkinji može zauzimati stepenicu više od tektonskog “Citizenfoura”? “Finding Vivan Maier” ★★★★ (2013., John Maloof i Charlie Siskel) gotovo sigurno neće graciozno stariti poput Snowdenove ispovjedi, ali teško je pronaći rupu u savršeno izbalansiranoj povijesnoj crtici po kojoj je John Maloof, jedan od koredatelja, sasvim slučajno zajahao posjetivši lokalnu aukcijsku kuću otkupivši gotovo odbačene starinske crno-bijele fotografije.
Kako se kasnije ispostavilo, upecao je tek dio gigantskog fotografskog opusa dadilje s francusko-austrijskim korijenima, koja je uz brižno čuvanu privatnost ljubomorno štitila i jednu od najvažnijih foto-ostavština američke ulične umjetnosti. “FVM” je kompaktno, nesvakidašnje i nimalo crno-bijelo prisjećanje na stvarnost u kojoj su se ravnopravno prožimale usamljena tragika privatnog života i grandioznost umjetničkog i nikad službeno blagoslovljenog talenta.
“Last Days in Vietnam” ★★★★ (2013., Rory Kennedy) također pripada obiteljii arh-doksa, ali je toliko dobro montažno izdrilan da čovjek s njega jednostavno ne može skrenuti pogled. Taman kad smo pomislili da smo manje-više aposlvirali sve začkoljice Vijetnamskog rata, pojavila se Rory Kennedy i slavodobitno odmahnula rukom.
Kao što i sam naslov govori, “LDIV” je zakapario posljednje tjedne rata u Vijetnamu, posebno se koncentriravši na događaje u Sajgonu i evakuaciju lokalnog stanovništva s vrha (i dvorišta) zgrade Američkog veleposlanstva. Panika, histerija i miris prekršenih obećanja koji se gotovo mogu ubirati s velikog platna. Amerikanci su dobili sve vijetnamske bitke. I u konačnici izgubili rat. Spašavanje 77 tisuća ljudi u događajima opisanim u filmu, spada u onu posljednju, izborenu u sudačkoj nadoknadi i s pogledom na komešajuću graju protivničkih navijača na tribinama.
Afriku i dalje steže čelčni stisak nekadašnjih kolonijalnih sila, premda je njegova snaga naizgled ublažena suptilnijim metodama od nekadašnjeg export-import biznisa u potpalublju. Pokazali su to Hubert Sauper u “Darwin’s Nightmareu” (2004) i “We Come as Friends” (2014) te Mads Brügger u “The Ambassadoru” (2011). Pokazao je to i Orlando von Einsiedel s “Virungom” ★★★★ (2014) koju ćemo gledati na najsvježijem ZagrebDoxu.
S jedne strane nepresušni dolarski ambis naftnog lobija. S druge šačica slabo naoružanih rendžera spremnih braniti kongoanski nacionlani park i posljednju koloniju planinskih gorila na svijetu. S treće neučinkovita državna administracija i naoružane pobunjeničke grupe koje također žele svoj komad financijskog kolača. Da gorile mogu govoriti, pitale bi: “Pa dobro ljudi, koji vam je k, jeste li vi normalni?”.
U svijetu u kojem postoji sve manje stvari za koje se vrijedi boriti, “Virunga” dolazi kao istinska šamarčina fejsbuk revolucionarima. Orlando von Einsiedel je uz to što je napravio majstorski dokumentarac, i svemirsko hrabri k. sin. “V” za Oscara u dugometražnoj? Može!
O “Soli zemlje” / “The Salt of the Earth” / “Le sel de la terre” ★★★★ (2014) Juliana Ribeira Salgada i Wima Wendersa već smo naširoko raspredali u našoj punokrvnoj recenziji. Tek telegrafski da se radi o životnom flashbacku poznatog brazilskog fotografa Sebastiãa Salgada i njegovim lunjanjima po ratom zagađenoj planeti. Brazilac je bilježio fizičke posljedice tamne polutke ljudskog karaktera što ga je doživotno emocionalno unakazilo. Dojmljivo i definitivno vrijedno oskarovske nominacije, a film su naši gledatelji mogli pogledati i na repertoaru hrvatskih kina.