Trebalo bi se dogoditi pravo malo čudo da neprikosnoveni “Citizenfour” (2014) Laure Poitras ostane bez skorašnjeg Oscara u dokumentarnoj konkurenciji. Čudo ili šok ravan neuvrštavanju doku-biografije velikog Rogera Eberta, “Life Itself” (2014., Steve James) makar u predvorje raja, konačnu predselekciju najcjenjenije svjetske filmske nagrade.
U isto je vrijeme, pak, nenametljivo – barem je takav dojam sa Sljemena – na mali mačji ulaz, utapkao dokumentarac “Sol zemlje” / “The Salt of the Earth” / “Le sel de la terre” (2014.; Wim Wenders i Juliano Ribeiro Salgado) koji danas otvara svoju hrvatsku kino turneju (kino Europa, 21:10 sati).
Da se ne radi o generičnom popunjavamo art-kvotu lokalnog kina doku-uratku, uz oskarovski poguranac svjedoči Posebna nagrada žirija (Un Certain Regard) u Cannesu, kao i nekoliko godišnjih nominacija (Independent Spirit Award i International Documentary Association) za najbolji dokumentarni film.
U posljednjih četrdeset godina brazilski fotograf Sebastião Salgado posjetio je gotovo svaki komadić Zemlje, zauvijek u vremenu zamrzavavši uglavnom ustajale zakutke ljudskog karaktera. Genocid u Ruandi. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji. Glad u Etiopiji. Brazilski fotograf vidio je – sve. Not in a good way – sve.
“Izuzetno smo nasilni”, smireno i bez previše patetike o ljudskoj rasi govori proslavljeni umjetnik kojeg su, navodno, Susan Sontag i Ingrid Sischy optužile za pretvaranje patnje u estetizirani objekt zapadnjačke konzumacije.
Jesmo li onda kao ljudska vrsta uopće vrijedni spašavanja? Ima li nade za Zečića i nas? Čini se da i samom Salgadu odgovor na to pitanje nije u potpunosti jasan. Njegove fotografije nude poznati ring vječne borbe za prevlast između dobra i zla. Humanosti i destrukcije. Punoće života (i pića) meksičkih Indijanaca i tupog pogleda etiopijske majke na umoru. Otvorenosti arktičke ledene pustinje i klaustrofobije bezličnih i mecima išaranih balkanskih autobusnih krševa…
Salgado, međutim, u gotovo 120-minutnoj “Soli zemlje” ne nudi dojam paparazzi plaćenika kojem su umjetnički dojam i posljedično povećavanje nula na bankovnom računu važniji od dišućih sudbina, zauvijek zarobljenih u vlastitom fotoaparatu.
“Ne znam koliko puta sam morao odložiti kameru kako bih obrisao suze”, iskren je bio brazilski umjetnik.
Baš naprotiv. Nebitno radilo se o zabačenom amazonskom plemenu, Saraguros Indijancima ili umirućim kosturima u Etiopiji, Brazilac je svojim subjektima prilazio sa zdravom dozom empatije, poštovanja i dječačke radoznalosti, ostvarujući duboku emocionalnu vezu koja je nadilazila profesionalne PS postulate. Vječito u potrazi. Vječito u pokretu. Vječito nedostupan za svojeg sina Juliana, inače koredatelja “Soli”.
Wendersov je film zanimljiv i iz estetsko-tehničkog kuta gledanja. Nijemac je posudio teleprompter na tragu Morrisovog interrotrona iz briljantnog “The Fog of Wara” (2003). Zahvaljujući Wendersovoj interpretaciji istog, Salgado u isto vrijeme promatra i hipnotički komentira svoje fotografije, netremice zureći u kameru. Gledatelju – koji često svjedoči ispreplitanju fotografija i umjetnikovog lica – s druge strane platna to, pak, osigurava dodatni dojam intimnosti i poistovjećivanja s nesvakidašnjom životnom pričom.
Jesmo li onda kao ljudska vrsta uopće vrijedni spašavanja? Ima li nade za Zečića i nas? Čini se da i samom Salgadu odgovor na to pitanje nije u potpunosti jasan.
Njegove fotografije nude poznati ring vječne borbe za prevlast između dobra i zla. Humanosti i destrukcije. Punoće života (i pića) meksičkih Indijanaca i tupog pogleda etiopijske majke na umoru. Otvorenosti arktičke ledene pustinje i klaustrofobije bezličnih i mecima išaranih balkanskih autobusnih krševa…
Razočaran i poražen, Sebastião Salgado se vratio u jedino sigurno i poznato utočište – roditeljsku farmu na kojoj je proveo dobar dio života. Zajedno sa suprugom Leilom pokrenuo je projekt pošumljavanja po imenu Instituto Terra koji se pokazao iznimno uspješnim.
U samo nekoliko godina bračni par Salgado je svoj dom i nemali dio obližnjeg krajolika od apokaliptične pustinje pretvorio u idiličnu zelenu oazu, danas dijela tamošnjeg nacionalnog parka. Simboličan je to i možda ne toliko slučajan kraj vrlo dobre “Soli zemlje” za koju se isplati platiti zagrebačko-riječka kino ulaznica.
