Dobrano smo se već naplesali, ako se sjećate, na Dokumentarnom u bjelovarskom ritmu filmova Xandera de Boera (“Ples sa stilom”, 2012.) i Hille Medalije (“Ples u Jaffi” / “Dancing in Jaffa”, 2013.). Nakon DOKUarta, i 12. Zagreb Film Festival nas je počastio dokumentarcem o plesnoj umjetnosti. Ovaj put radi se talijansko-argentinsko-slovenskom (Transmedia) dokumentarcu “Ples s Marijom” / “Dancing With Maria” (2014) 37-godišnjeg talijanskog filmaša Ivana Gergoleta.
Gergoletov dugometražni dokumentarni prvijenac sudjelovao je i na ovogodišnjem venecijanskom Biennaleu, točnije Kritičarskom tjednu u sklopu samog festivala. “Ples s Marijom” je portret poznate argentinske plesačice i koreografkinje Marije Fux, 90-godišnjakinje koja svoja znanja prenosi i osobama s mentalnim poteškoćama.
Talijan korektno slijedi vremešnu ali nevjerojatno vitalnu i fleksibilnu Fuxovu kroz njene dnevne predavačke rituale, često apostrofirajući upijačku opčinjenost polaznika njenom fizičkom ispoljavanju zvukova koji ispunjavaju prostoriju. Pokreti tijela predstavljaju i plastičnu interpretaciju unutarnjeg svijeta, a svaka ga osoba, tumači Maria Fux, uključujući i sam zvuk, ispoljava i doživljava na drugačiji način.
Kako je nedavno rekao Boris Mitić, predselektor 12. ZFF-a: “Ima puno filmova koji su dobro urađeni, ali s kojima ne ostvariš nikakav emotivni kontakt.” “Ples s Marijom”, kao izuzetni ogledni primjerak takvog dokumentarnog filma, spada u maloprije navedenu osjetilnu kategoriju.
Radi li se o pomalo elitističkoj hermetičnosti glavne junakinje (“U većini slučajeva svojim polaznicima ne znam ime, ali znam što predstavljaju”), pijedestalskom filozofiranju ili jednostavno našem umoru, u ovom je trenutku nemoguće precizirati. Jedan od rijetkih filmova koje smo mislima požurivali do samog kraja, pa vjerojatno i ta činjenica govori dovoljno više od tisuću riječi…