PočetnaRecenzije12. LFF: "Posljednjih 100" - Povijest Palacha između praznih gajbi piva

12. LFF: “Posljednjih 100” – Povijest Palacha između praznih gajbi piva

|

Riječki klub Palach godinama je bio sinonim za jednu od oaza riječke alternativne scene, koji je prošle godine, zbog upravljačkih peripetija i odluka gradskog odjela za kulturu, stavio ključ u bravu nakon punih 45 godina postojanja.

Redateljica Morana Komljenović odlučila je stoga vlastitom kamerom u filmu “Posljednjih 100” (2014) zabilježiti posljednje udisaje kultnog kluba čija je sudbina još uvijek neizvjesna, iako bi i Palach – nakon utvrđivanja jasnih pravila igre i rješavanja upravljačke problematike – mogao slijediti primjer zagrebačke Močvare koja je također jedno vrijeme bila zatvorena za javnost.

“Posljednjih 100”, dakle, ocrtava taj aftermath, kraj jedne Palachove ere kroz oči njegovih zaposlenika, uglavnom Alena Mancea, čovjeka koji je pet godina bio na čelu kluba u Kružnoj ulici. Mance, na prvi pogled, nije tip čovjeka koji bi zdvajao nad svojom sudbinom i upirao prstom prema Olimpu nerazumijevajućeg Gradskog poglavarstva.

Gubitkom Palacha prije svega gube sami Riječani, pogotovo alternativno nastrojen dio njezinog pučanstva. Gube i njegovi zaposlenici kojima je Palach postao doručak, ručak i večera – “pos’o, kuća, birtija” da točnije citiramo Alena. Slično rezoniraju i ostali djelatnici, koje povezuje zajednička – gotovo zaštitnička – fronta prema klubu iznimne povijesti. Mjestu u kojem se svi međusobno poznaju i pomažu, čak i glazbenici koji nerijetko u Palach dolaze svirati za deci hladne pive.

Komljenović nije uspjela prenijeti onaj kataklizmični, nepovratni impuls koji nastaje gubitkom jedne važne gradske, u ovom slučaju kulturne institucije poput riječkog Palacha. Možda i jer će Palach, kako sada stvari stoje, u budućnosti ipak zaživjeti u novom ruhu.

Komljenović nije uspjela prenijeti onaj kataklizmični, nepovratni impuls koji nastaje gubitkom jedne važne gradske, u ovom slučaju kulturne institucije poput riječkog Palacha. Možda i jer će Palach, kako sada stvari stoje, u budućnosti ipak zaživjeti u novom ruhu.

Stoga “Posljednjih 100” ne predstavlja film o kraju kluba kao takvog već prije svega kraju jedne vlasničke strukture. Možda je i to jedan od nesvjesnih redateljičinih glavnih razloga izostanka šire kontekstualne i povijesne pozadine (manjak relevantnih sugovornika i alternativnog scenskog koncenzusa, potpuno zamračenje bilo kakve arhive iz prošlosti).

Sve to ovom dokumentarcu oduzima onu korektivno-nostalgičnu dimenziju, u isti trenutak ostavljajući dojam nedovršenosti i zbrzanosti, dovršavanja domaće zadaće između praznih Panovih gajbi pive, u duhu (i kulisi!) u kakvom je protekla većina centralnog mesa “Posljednjih 100”, intervjuom sa sada već bivšim čelnim čovjekom Palacha.

"Posljednjih 100"
Režija: Morana Komljenović
Godina proizvodnje: 2014.
Produkcija: Fade In / Zagreb Film
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Trajanje: 36 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Morana Komljenović<br> Godina proizvodnje: 2014.<br> Produkcija: Fade In / Zagreb Film<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Trajanje: 36 minuta12. LFF: "Posljednjih 100" - Povijest Palacha između praznih gajbi piva