Francuski dokumentarno-animirani film “Che Guevara: Posljednji drugovi” / “Che Guevara: The Last Companions” / “Che Guevara: Les Survivants du Che” (2026) Christophea Dimitrija Réveillea zagrebačkoj je publici, kao film zatvaranja 19. Subversive Film Festivala, prikazan svega tri dana nakon svjetske premijere na 79. Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je bio uvršten u program Posebnih projekcija.
“Ovaj film počinje gdje svi drugi filmovi o Cheu Guevari završavaju”, kaže glas pripovjedača u uvodniku u kojem pratimo opis završnih dana borbe gerilaca pod Guevarinim vodstvom u klancu Quebrada del Churo Središnjih Kordiljera u bolivijskoj provinciji Vallegrande. Ondje je Guevara 8. listopada 1967. ranjen i uhićen u sukobu sa Specijalnim snagama bolivijske vojske, da bi sutradan bio smaknut u obližnjem seocu La Higuera.
Filmovi o latinoameričkom marksističkom revolucionaru i političaru Cheu Guevari (1928. – 1967.), dokumentarni i igrani, pripovjedno su znali prijeći tu krajnju točku njegova života, a ovaj je poseban utoliko što se manje bavi samim Cheom te pozornost usmjerava na njegove preživjele drugove, gerilce koji su u spomenutom okršaju izvukli živu glavu i nakon toga nastavili svoj petomjesečni put natrag do domovine Kube. Iscrpljujuće putovanje u pogibeljnim okolnostima moglo bi se nazvati i kalvarijom, no odnos trojice protagonista prema toj pustolovini ne dopušta tragično-romantičnom tonu da prevlada. Oni su Benigno, Pombo i Urbano, Cheovi vjerni pratitelji, pobočnici, pouzdanici još od Kubanske revolucije, pravim imenima Dariel Alarcón Ramirez (1939. – 2016.), Harry Villegas Tamayo (1938. – 2020.) i Leonardo Tamayo Núñez (1941.). Cheovi posljednji suputnici, ljudi koji u ovom djelu prepričavaju kako svoje posljednje dane uz njega, tako i epilog događaja koji se dosad filmski nije pomnije obrađivao.
Christophe Dimitri Réveille, prvim zvanjem glumac, često angažiran i kao savjetnik za glumu (acting coach) u brojnim filmovima (među inima i u “Ubogim stvorenjima” Yorgosa Lanthimosa), “Che Guevaru: Posljednje drugove” stvarao je dvadesetak godina. Otkako je početkom tisućljeća upoznao Benigna, kubanskog revolucionara koji je poslije postao disidentom i 1994. se nastanio u Parizu. Zajednički su 2006. objavili knjigu “Benigno: dernier compagnon du Che”, a Réveille je već tad, sa zamisli o nekom budućem filmu, kamerom bilježio razgovore s njim. Uspio je, a nije bilo lako, doći i do Pomba i Urbana te je i s njima – kao i s još nekim ključnim sudionicima događaja, primjerice s časnikom bolivijske vojske Garyjem Pradom i s agentom CIA-e Félixom Rodriguezom – snimio razgovore o tim burnim danima. Sve u najjednostavnijem i najklasičnijem obličju intervjuiranih glava, na neutralnoj pozadini, primjereno ponajprije kakvom televizijskom istraživačkom uratku.
“Ovaj film počinje gdje svi drugi filmovi o Cheu Guevari završavaju.”
I ostatak vizualne građe pretežno je krpan kako se znalo i umjelo. Tu su, dakako, arhivski slikopisi i fotografije, mahom crno-bijeli, zatim svježe, tj. za film ostvareni kadrovi autentičnih lokacija te animirane sekvence koje ilustriraju određene događaje. No, kako to već biva, ako se pristup čini razmjerno jednostavnim snalaženjem u popunjavanju slikovnog materijala, presudna razlika je u izvedbi. U ovom djelu, autoru očito priraslom srcu, gradivo je uvezano osobitom brižnošću. Nakon što s gledateljem uspostavi načela sporazumijevanja, cjelina hvata korak uzbudljive, prigušene napetice. Nikad pretenciozno, uvijek tiho i skromno, ali odlučno i jasno predočene storije o iznurujućem putovanju na kojem dolazi do zastoja, lutanja, gubljenja i malaksanja, a onda uvijek novog kretanja koje će naposljetku dovesti do cilja.
Iznesene ne samo zanimljivo, nego i dirljivo. Iako trojica glavnih pripovjedača, prekaljenih boraca, ratnika, gerilaca koji su tijekom desetljeća preturili sve i sva, svoj usud ne nastoje dodatno dramatizirati, radije umanjujući negoli preuveličavajući, o bolivijskoj odiseji, možda mimo volje i namjere, govore iznimno privlačno. Saga je to koju su vjerojatno već mnogo puta ispričali, moguće je da neke rečenice i odsječke ponavljaju po već prokušanom modelu, a kao čvrsti momci od djela, nastoje biti odmaknuti, objektivni prepričavači činjenica, gotovo demitologizatori. No unatoč višedesetljetnoj udaljenosti od zbivanja, pa i mogućoj istrošenosti kazivanja ponavljanjem, oni se doimaju duboko dirnutima, jer sjećanja ih očito preplavljuju i iznova pokreću bujice osjećaja. Koliko ih god oni nastojali zatomiti, kamera ih hvata, upija i prenosi do gledatelja. A naboj se skuplja malne kriomice, polako, malo po malo, da bi zadnjom trećinom, koja se naoko ne razlikuje od prethodne dvije, uvelike ovladao. Akumulacijom.
U tom pogledu, “Che Guevara: Posljednji drugovi” mogao bi podsjetiti na hrvatski cjelovečernji dokumentarni film “Matić poljana – život ili smrt” (VIS Videostudio, 2023.) Rasima Karalića, čiji su sudionici također stubokom ganuti prisjećanjem na donekle usporediv događaj, težak partizanski marš preko padina Bjelolasice zimi 1944. Dugačak 52 km, trajao je dva dana, uključio je dvjestotinjak ljudi, od kojih je smrtno, od hladnoće, stradalo dvadeset šest. Benigno, Pombo i Urbano uza se su imali trojicu drugova, hodili su pet mjeseci, prevalili 2400 km, promrzli na Altiplanu, a od te šestorice smrtno je stradao jedan.
Emocionalnoj snazi uvelike doprinosi i izvrstan izvanprizorni pripovjedač, francuski glumac Vincent Lindon, čiji ugodan, dojmljiv bas-bariton govori nenametljivo prisno, uvjerljivo i autoritativno, s odgovarajućom mjericom rezignacije. Također i okerasto bojene, monokromne animacije francuskog studija MacGuff što odišu i čemerom i elanom, kao i suvremene snimke mjesta događaja koja uglavnom izgledaju kao što su mogla izgledati krajem 1960-ih ili su snimljena iz kutova i udaljenosti iz kojih se tako čini, većinom iz ruke, oponašajući subjektivni pogled progonjenih bjegunaca. Sve tonski, ritmički, ugođajno usklađeno da zrcali nevjerojatnu, istovremeno jednostavnu i složenu, oporu i optimističnu priču o snazi i žilavosti čovjekova tijela i duha.