Drugo dokumentarno ostvarenje američke redateljice Suzannah Herbert, “Natchez, Mississippi” / “Natchez” (2025), bavi se višestoljetnim, ukorijenjenim dihotomijama američkog Juga. Naslov filma preuzet je od naizgled nevažnog gradića u saveznoj državi Mississippi, koji će redateljici poslužiti kao mikrokozmos proturječnosti.
U Natchez uplovljavamo uz snimku parobroda koji se spušta niz rijeku Mississippi, dok se zadivljeni turisti fotografiraju na njegovim urešenim balkonima prije nego što ih konj i kočija odvezu do otvorenih terasa neoklasicističkih građevina, jednako grandioznih kao i krinoline njihovih vlasnica. Očuvane vlastelinske kuće iz doba prije Američkog građanskog rata i njihovi muzejski interijeri, u kombinaciji s kostimiranim vlasnicima, adut su koji je ovo mjestašce spasio od izumiranja nakon propasti pamučne industrije i gubitka statusa jednog od najbogatijih američkih gradova krajem 19. stoljeća.
Sada, u drugoj četvrtini 21. stoljeća, ponovno je vrijeme za rebranding. Milenijalci i generacija Z nisu oduševljeni veličanstvenim zdanjima i raskošnim načinom života kao što su to bili baby boomeri. Ne iznenađuje stoga što većina kućevlasnika koji u svoje palače primaju turiste, radije zanemaruju prljavije povijesne aspekte njihove gradnje, ali nove generacije zanima i tamnija strana povezana s robovlasništvom koje je vlastelinima omogućila ovaj luksuz.
Herbert ne podilazi gledatelju davanjem pojašnjenja putem voice-overa, već glas Natcheza prepušta lokalnim vodičima koji su se usavršili u dočaravanju povijesti grada u kojem žive. Među njima se ističe svećenik Rev, koji uz mnogo detalja priča o najvećoj tržnici robova, nekoć smještenoj baš u Natchezu, pritom neprestano procjenjujući polaznike svoje ture kako bi odlučio koliko daleko može ići u opisivanju okrutnog naličja impresivnih južnjačkih plantaža. Intrigantna je i prisutnost sredovječne sponzoruše Tracy, koja je u krinolinama i kolektivno izmaštanoj prošlosti, pronašla mjesto kojem može pripadati i tako pobjeći od vlastitog skromnijeg podrijetla.
Ističu se i Debbie Cosey, prva crnkinja primljena u udruženje Garden Club, koja je oduvijek htjela posjedovati prijeratnu kuću, a slučajno je kupila baš robovski smještaj o kojemu kao Afroamerikanka može govoriti iz izvorne perspektive. Tu je i David Garner – nizak, sijed i gay, koji svoje mjesto na Američkom jugu čuva uz pomoć britkog sarkazma, dok će vam se Barney Schoby, zaposlenik National Park Servicea, zauvijek u pamćenje urezati kroz frazu “Punkah wallah”, naziv za upravljača lepezom za tjeranje muha.
Ipak, “Natchez, Mississipi” će izvan Sjedinjenih Američkih Država izazvati ograničen interes, s obzirom na to da ostavština Američkog građanskog rata nema osobit odjek izvan njihovih granica.
Unatoč tome što je i sama s američkog Juga, Suzannah Herbert nije toliko naivna da previdi okamenjena uvjerenja skrivena ispod prijazne južnjačke dobrodošlice. Redateljica već na samom početku daje naslutiti da su bijeli stanovnici Natcheza svjesni kako svoje stavove više ne mogu iznositi jednako slobodno kao nekoć. Gradonačelnik Natcheza tako pokušava objasniti zašto muškarci više ne nose konfederacijske uniforme, ali ne uspijeva pronaći dovoljno neutralne riječi kojima bi zadovoljavajuće priveo rečenicu kraju. Herbert zadržava nekoliko njegovih pokušaja i neuspjeha, dok je gledatelju je pritom prilično jasno što gradonačelnik želi poručiti a da se istodobno ne inkriminira, pa je pomalo komično promatrati koliko se trudi spojiti nespojivo.
Redateljičina bijela boja kože varljivo sugerira suučesništvo u mitologiji Juga i opušta njezine sugovornike, pa u privatnosti od njih uspijeva kamerom zabilježiti iskrene, neuljepšane izjave koje inače zadržavaju za sebe. Nakon više od sat vremena u bajkovitom ambijentu Natcheza, zatečeni smo slobodnim korištenjem pogrdnih naziva za crnce, kao i opisivanjem predratnog Juga kao idiličnog utočišta od iscrpljujućih suvremenih događanja.
Direktor fotografije Noah Collier, koji je s Herbert surađivao i na njezinom prvijencu “Wrestler” (2018), vješto hvata ugođaj fiktivnog Američkog juga u scenama kao preslikanih s povijesnih razglednica; ili imitacije silueta u suton koje evociraju “Zameo ih vjetar” / “Gone with the Wind” (1939) Victora Fleminga. Zbog suptilne i nenametljive analize rasizma, “Natchez, Mississippi” je osvojio nagradu za najbolji dugometražni dokumentarni film na njujorškom filmskom festivalu Tribeca, gdje je i posebno pohvaljen od žirija za najbolju fotografiju te montažu (suscenarista) Pabla Proenza, čiji je prikupljeni materijal utkan u odmjerenu priču koja u gledatelja neprimjetno usađuje nelogičnosti i suprotnosti o kojima će sam morati donijeti sud nakon završetka filma.
Ipak, “Natchez, Mississipi” će izvan Sjedinjenih Američkih Država izazvati ograničen interes, s obzirom na to da ostavština Američkog građanskog rata nema osobit odjek izvan njihovih granica. Jednako tako, naslijeđeni rasizam koji i dalje utječe na živote ne-bijelih građana SAD-a, nema toliko jakih poveznica s, primjerice, rasizmom prema migrantima u Europi. Unatoč zaokruženoj priči, dokumentarac će većini međunarodne publike vjerojatno djelovati više kao zanimljiv turistički promotivni spot, nego kao istančan prikaz latentnog rasizma.