Samo dvije godine nakon raspada Sex Pistolsa, u siječnju 1978. tijekom američke turneje, u Jugoslaviji je izdana prva knjiga o punku koja je dala kronološki pregled najvažnijih američkih i britanskih punk-bendova. Radi se o monografiji “PUNK: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike” glazbenog kritičara Darka Glavana, u kojoj autor punk definira kao jedini značajan događaj u rock-glazbi 1970-ih i prvu masovnu glazbu “koja ima istaknuti i naglašeni klasni pristup – duboko usađenu svijest da se svijet dijeli na one koji imaju i one koji nemaju.” Ta definicija svakako vrijedi za britanski punk, koji nastaje u kapitalističkom društvu parlamentarne monarhije sa strogim klasnim sustavom. S druge strane, američki je punk ipak drugačiji zbog manje izražene klasne stratifikacije SAD-a te kulturne pozadine bitnika i hipijevaca. No što je s punkom u Jugoslaviji, socijalističkoj zemlji koja se dičila samoupravljanjem i besklasnim društvom? Protiv kojih je simboličkih protivnika okrenut opozicijski karakter punka u zemlji bez kapitalističkih uvjeta proizvodnje i kraljice na čelu?
Paradokse nastanka punka u Jugoslaviji, točnije u Sloveniji, i njegovog odnosa prema socijalističkom ustrojstvu, adresirao je slovenski redatelj i bivši panker Andrej Košak u dokumentarnom filmu “Punk pod komunističkim režimom” / “Punk pod komunističnim režimom” (2025), prikazanom u programu “Glazbeni Dox” na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Film vrlo temeljito, faktografski zbijeno, ali nikako suhoparno ni dosadno, prati kronologiju različitih previranja do kojih je došlo uvozom punka iz Velike Britanije u socijalističku Sloveniju. Košak, koji se i sam pojavljuje u filmu kao jedan od brojnih intervjuiranih aktera slovenske punk-scene, usredotočio se na razdoblje od 1977. do 1985., odnosno od pojave prvog punk-sastava Pankrti sve do skandala s nacističkim simbolima grupe 4R (Četrti Reich).
Na odmetničke persone nekadašnje pankerske omladine redatelj se referira pri svakom uvođenju novog sugovornika ili sugovornice u kadar, slikajući ga/je pred zelenim platnom iz oba profila, a zatim frontalno, kao da su netom uhićeni kriminalci. Film kombinira tradicionalne konvencije glazbenog dokumentarca – intervjue sa sudionicima i svjedocima te restaurirane arhivske fotografije i snimke prikazanog vremena – dajući riječ prvenstveno akterima scene, uz samo pokojeg novinara i kritičara. Osim zanimljivih sugovornika, fotografije i snimke nastupa djeluju svježe, moderno, a ponekad čak i eksperimentalno. Intervjui i arhivski materijal dopunjeni su animiranim dijelovima koji reprezentiraju ono čega u arhivu nema, a to su uglavnom anegdotalna sjećanja glazbenika, primjerice o okolnostima dolaska prvih punk-ploča iz Londona ili zbivanjima oko naci-punk skandala. Animacije, kao i uvodna špica i tekstovi na ekranu, u skladu su s punk-estetikom kombiniranja monokromatskih i neonskih boja te kaotičnog kolažiranja kontrastnih elemenata.
Tematski gledano, “Punk pod komunističkim režimom” svoj kronološki pregled gradi oko tri neuralgične točke, a prva je vezana za sukob pankera i budućeg partijskog kadra iz slovenskog saveza komunističke omladine (ZSMS – Zvez socialistične mladine Slovenije). Za razliku od svojih britanskih idola u čijim je pjesmama dominirao klasni sukob, slovenski pankeri afirmiraju vlastiti identitet nasuprot pripadnicima ZSMS-a, u čijoj tiskovini Mladina vide šund, konformizam, dogmatizam i nedostatak propitkivanja društvenih normi. Koliko su pankeri bili različiti od ostatka omladine, prikazano je kontrastiranjem snimki energičnih nastupa na rubu sukoba u znojnim klubovima, sa snimkama socijalističkih radnih akcija, obljetnica bitki iz Drugog svjetskog rata, defilea crnih Mercedesa i modnih revija konfekcijske odjeće za sveprisutnog Tita. Drugi istaknuti aspekt u Košakovom pregledu posvećen je oprečnosti pankera naspram partizanske mitologije i socijalističkog kiča, koju najbolje reprezentira snimka grupe Via Ofenziva dok izvodi pjesmu “Proleter”, parodiju partizanske koračnice.
Spomenuta ikonografija socijalističke ideologije, koja je novim, urbanim klincima bila posve nerazumljiva, mogla se ironizirati zahvaljujući mekom socijalizmu i labavoj željeznoj zavjesi. Cenzure je naravno bilo, ali ne u mjeri potpunih zabrana i teške opresije. Boris Čibej iz grupe Šund prisjeća se da je partija prije koncerta morala odobriti tekstove pjesama, ali istovremeno smatra da se ne može govoriti o hardcore režimu jer se u velikoj mjeri pankere pustilo da nastupaju.
Intervjuirajući velik broj nekadašnjih pankera, u kombinaciji s bogatim arhivskim materijalom, Košak je izvrsno mapirao slovensku punk-scenu…
Međutim, sasvim druga priča je s trećim ključnim događajem, skandalom tada malo poznatog benda 4R. Za razliku od povremenih packi za podrivanje socijalističkih simbola i mitova, srednjoškolci su iz 4R za uključivanje nacističke ikonografije u svoj izričaj, osjetili režim na svojoj koži. Ono što je pak proizašlo iz skandala je bunt protiv sistema kojem se ovoga puta pridružila cijela omladina. Time se otvorio put prema demokratizaciji slovenskog društva, u kojem su feministkinje, homoseksualci, zeleni i pacifisti tražili svoje mjesto pod socijalističkim suncem. Punk je tako započeo svoj put prema kanonizaciji i ulasku u mainstream, kao i sve avangarde prije njega.
Intervjuirajući velik broj nekadašnjih pankera, u kombinaciji s bogatim arhivskim materijalom, Košak je izvrsno mapirao slovensku punk-scenu, uključujući rivalstva na relaciji Ljubljana – provincija, prenoseći njezinu pluralnost i raznolikost. Žestoka, mačo izvedba pjesme “Karavana” sastava Lublanski psi, u kojem dominira gitarski rif, bitno je drugačija od nastupa srednjoškolaca Buldoga, dok u košuljama, našminkanih lica i uz klavijature pjevaju “Vsi ljudje živijo tako”. Osim u scenskome nastupu, razlika je bilo i u motivaciji za bavljenje glazbom. Dok je Brane Bitenc, pjesnik grupa Berlinski zid i Otroci socializma, ustao protiv konformizma ZSMS-a i dominacije kulturnog šunda promišljenim i kompleksnim tekstovima, Janez Fifolt iz benda Buldogi navodi da ga je na antisocijalistički stav naveo kršćanski odgoj.
Upravo kad govorimo o pluralnosti i raznolikosti slovenske scene, čudi naslov filma “Punk pod komunističkim režimom”, koji naglašava bitnu kontekstualnu razliku između jugoslavenskog i angloameričkog punka, no također prenosi ideju da je slovenski punk patio pod čizmom komunističkog režima. Čak i da ne ulazimo u marksističke razlike između komunizma i socijalizma ili povijesne činjenice o Titovom ne Staljinu i prijelazu iz FNRJ u SFRJ, koje je sa sobom donijelo sporu, ali postepenu demokratizaciju, jačanje potrošačkog društva i nažalost bujanje nacionalizama, i to upravo u periodu kojem je film posvećen, iz samog ostvarenja razvidno je da su pankeri bili otroci socijalizma. Što god bilo tko od njih ili nas mislio o takvom društvenom uređenju, socijalizam je pankerima dao prostora za stvaranje. Naravno, do određene mjere i uz promjenjive cenzorske standarde, no daleko je to bilo od Staljinovog proganjanja skladatelja. Ovakav naslov odaje dojam uvjeta teške represije, što iz samog filma ne proizlazi – u njemu dominiraju bogatstvo i pluralizam izričaja, eksplozija mladenačke kreativnosti i kritički odnos prema strogim partijskim strukturama, kojima je itekako odgovaralo da ih se povremeno bocka.