Najdojmljiviji kadrovi “Slonova duhova” / “Ghost Elephants” (2025), najnovijeg filma Wernera Herzoga, oni su iz jednog drugog filma, talijanskog dokumentarnog “Africa addio” (1966) Gualtiera Jacopettija i Franca Prosperija, čije je sekvence Herzog umetnuo u svoj slikopis ne bi li zorno dočarao jezivost nekoć, među bogatima, popularnog safarija koji tad nije bio tek turistički razgled afričke divljine, nego je podrazumijevao lov na krupnu divljač. I to oblik lova u kojem bi rečeni dobrostojeći pojedinci plaćali kako bi im bilo omogućeno ostvariti svoju želju da ubiju veliku, ne uvijek opasnu životinju i tim trofejom drugima i sebi potvrde vlastitu iznimnost i status.
“Africa addio” jedan je od najuspješnijih, najgledanijih, reprezentativnih predstavnika tzv. mondo filma odnosno šokumentarca, podžanra o čijoj prezrenosti govori, primjerice, to što se ni ne spominje u “Filmskoj enciklopediji”, ni u “Filmskom leksikonu” Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Kao što u njima, a ni u drugim ovdašnjim enciklopedijskim izdanjima nećemo naći ni imena Jacopettija i Prosperija, potpisnika šačice takvih senzacionalističkih, u publike nemalo popularnih dokumentarnih filmova u čiju je vjerodostojnost kritika počesto dvojila, a bili su omalovažavani i kuđeni ponajprije kao vulgarno neukusni, slikopisni pandan žutog tiska.
Ako kao cjeline i nisu bili, kako se kaže, umjetnički vrijedni, isječci koje gledamo u “Slonovima duhovima” nedvojbeno su izvrsni i potresni komadi filmotvorstva. Jedan prikazuje ubijanje velikih slonova u Africi, iz zabave i taštine, gdje su bijelom lovcu nesretne životinje helikopterima dotjerane pred nišan, pri čemu ne zamjećujemo neke njegove lovačke vještine, već samo strast prsta na okidaču. Drugi prikazuje nepregledan niz lubanja ubijenih slonova i rogate divljači bačenih u prirodu, završavajući uvelike impresivnom beskrajnom vožnjom kamere duž tog svojevrsnog groblja lubanja, kadrovima stila i dojma što uistinu podsjećaju na najupečatljivije domete koje je tijekom pet desetljeća karijere režirao sam Herzog.
I neki prijašnji, odlični Herzogovi dokumentarni filmovi bili su dobrim, pa čak i većinskim dijelom, katkad i posve sastavljeni od tuđe građe. Primjerice “U vatri: Rekvijem za Katiju i Mauricea Kraffta” / “The Fire Within: A Requiem for Katia and Maurice Krafft” (2022) ili jedan od njegovih najcjenjenijih, “Grizzly Man” (2005). U “Slonovima duhovima” građa iz “Africa addio” zauzima tek nekoliko minuta, no ostavlja itekako pamtljiv trag, a Herzog ju je vjerojatno uvrstio ne samo kao vizualnu potkrepu temi, nego i zbog toga što je i sam zadivljen snagom izabranih pokretnih slika Jacopettija i Prosperija.
Kao i obično, Herzog pronalazi i u središte zanimanja stavlja još jednog zanimljivog zanesenjaka koji nastoji ostvariti svoj san.
Ostvareni nakon za njega neobično dugačke stanke od tri godine – od 2010. do 2022. Herzog je dovršio trinaest cjelovečernjih filmova, dokumentarnih i igranih, dokumentarnu seriju od osam pedesetominutnih epizoda i tri kratka rada – “Slonovi duhovi” tematiziraju potragu za krdom slonova čije postojanje nije potvrđeno i dokazano. Drži se da nastanjuju teško dostupno Angolsko visočje/Visočje Bié. Podrijetlom su, moguće, još neznana podvrsta kojoj je pripadao dosad najveći ubijeni slon, tad nakrupniji poznati kontinentalni stvor na Zemlji, nazvan Fénikövyjev slon, prema čovjeku koji ga je ubio 1955. g., Mađaru Josefu J. Fénikövyju. Od kraja 1950-ih taj se gorostas, prepariran, nalazi u Nacionalnom prirodoslovnom muzeju Smithsonian u Washingtonu, D. C., gdje ga, od milja, neslužbeno, nazivaju Henry.
Kao i obično, Herzog pronalazi i u središte zanimanja stavlja još jednog zanimljivog zanesenjaka koji nastoji ostvariti svoj san. To je južnoafrički zoolog Steve Boyes koji pokreće ekspediciju kojom će, nada se, dokazati stvarno postojanje rečenih slonova, dotad neviđenih i stoga prozvanih slonovima duhovima. Herzog će pripovijest oblikovati razmjerno pitko, lakom rukom, naoko opušteno i u približnom tonu uobičajenih dokumentarnih ostvarenja što nastaju pod produkcijskim okriljem National Geographica, no ispunjeno tipičnim herzogovskim tematskim, stilskim i svjetonazorskim obilježjima.
Kad god u kameru govori o svojem pothvatu, Boyes, izgledom arhetipski istraživač-pustolov, gotovo zasuzi od ganuća, a Herzog, karakteristično, na licu mjesta, usput, pronalazi druge privlačne osobnosti kojima posvećuje pozornost i vrijeme, već prema tomu koliko mu se čine ljudski, sudbinski i filmski zanimljivima. Mada središnja nit nikad ne izlazi iz vidika, gdjegdje se učini da je zgoda organizirana možda odveć labavo i neusmjereno, da se tok razlijeva iz korita. No Herzogova vještina iskusnog, u svom zanatu sigurnog filmaša jest i u toj svojevrsnoj mekoći, slobodi odmaka i svojevrsnog lutalačkog skretanja s puta, oštrookog zagledanja izvan samoga žarišta i primjećivanja naizgled sporednog, lako previdljivog koje cjelinu čini onime što jest – bogatim pletivom mnogih silnica, a ne jednotračnom pripovijesti o nastojanjima obuzetoga znanstvenika.
Premda se filmom provlači poćut rahlosti, svaki je motiv i kadar itekako zanimljiv i atraktivan, a ritam i tempo žustri bez brzanja. Praznog hoda i nužnog zla nema, a uz to što će iznijeti priču o Boyesovoj ekspediciji, Herzog će – uz neizbježno vlastito glasovno vođenje i komentiranje (ispred kamere se neće pojaviti) te obilje upečatljivo ugođajne glazbe Ernsta Reijsegera – gledateljstvo još jednom zatraviti uranjanjem u drevno. Dosežući do postanka, navodeći nas da pomislimo kako je Angolsko visočje kolijevka svijeta kakav poznajemo, Bušmani tj. narod San pustinje Kalahari praoci i pramajke svih Zemljana, a slonovi duhovi stvorenja iz pretpotoplja koja se, eto, i danas kreću među nama, bilo kao zbiljska, bilo kao onostrana bića iskona i vječnosti.