Švicarski dokumentarist Christian Frei (1959.) ovogodišnji je dobitnik ZagrebDoxova Počasnog Velikog pečata, nagrade koju po vlastitu izboru dodjeljuje umjetnički direktor festivala Nenad Puhovski, “autorima koji su kvalitetom svojih radova prisutni i presudni u dokumentarizmu godinama, pa i decenijama”. Frei je nagradu zavrijedio kao “jedan od najutjecajnijih suvremenih dokumentarista čiji odvažni i istinoljubivi filmovi donose prodorne i intimne portrete ljudi u ekstremnim situacijama te pokrivaju širok spektar tema koje opterećuju sudbinu čovječanstva, poput rata, tehnologije i velikih društvenih mijena”.
Na 22. ZagrebDoxu prikazan je, dakako, retrospektivni program njegovih filmova, Frei je bio član međunarodnog žirija, a u Dokukinu KIC održao je opušteno razgovorno predavanje imenovano “Uvećanje koje će trajati”, uz prikazivanje najavnica filmova prikazanih na Doxu.
“U ovom susretu, pokušat ću vas zainteresirati za svoje filmove. Zavesti vas da ih poželite pogledati.” Otpočeo je projekcijom petominutne zajedničke najavnice retrospektivnog programa koja je poslužila i kao primjer njegova pristupa nezavisnom filmotvorstvu. “Jeste li primijetili da nije riječ o profesionalno izrađenom traileru? To sam montirao sam, za ovu priliku. Trebalo mi je otprilike dva sata. Sve najavnice za svoje rane filmove sam montirao sam, uključujući i onu za ‘Ratnog fotoreportera’. I unatoč tomu tim sam filmom uspio doći do nominacije za Oscar. Nisam imao tim stručnjaka za plasman i promidžbu. Sve sam obavio samostalno. Znači, moguće je. Odnosno, bilo je moguće tad, početkom 2000-ih, danas možda više nije. Taj uspjeh smatrao sam potvrdom svog mišljenja da je kakvoća filma u osnovi znatno važnija od reklamne kampanje, da će kvalitetan film pronaći svoje mjesto bez obzira na sve ostalo.”
Frei je i montažer svojih filmova, a u novije vrijeme izradu najavnica ipak povjerava profesionalnim izrađivačima te filmske forme, konkretno londonskoj tvrtki Tokyo. “Još uvijek mi je zabavno da se zovu Tokyo, a smješteni su u Londonu. Zadovoljan sam tom suradnjom, uistinu su umjetnici. Njihova najavnica je samostalno umjetničko djelo, malo je čudo što uspiju oblikovati iz materijala na raspolaganju. I nisu preskupi. Za izradu trailera plaćam im 15 tisuća dolara.”
Tijekom izlaganja, Frei je svako toliko navodio koliko što košta, koliko za što treba platiti, što su prihvatljive, a što neprihvatljive cijene, naglašavajući time svoj samoizabrani položaj nezavisnog filmaša, autora i producenta koji ima posvemašnji nadzor nad svim svojim filmovima, kako tijekom stvaranja i snimanja, tako i po njihovu dovršetku, odnosno distribucijsko-prikazivalačkom životu.
Frei naglašava da biti nezavisnim dokumentaristom nije lako, da treba biti snalažljiv, uporan, domišljat te se dovijati načinima kako nešto postići bez snažne financijske potpore. A kad kaže da je, unatoč nemalim poteškoćama, to ipak prekrasan posao, lako mu je povjerovati, budući da ostavlja dojam čovjeka koji s užitkom rješava i savladava prepreke koje se priječe pred ostvarivanjem filma koji je zamislio. Najljepši dio bivanja nezavisnim filmašem, govori, istovremeno je i najteži, jer sve odluke donosiš sam. “To je divno, jer te nitko ne može spriječiti ili omesti u izboru, ali je i jako teško, jer se moraš osloniti isključivo na sebe. Tad se, u nekim prilikama, osjećam usamljeno”, iskren je Frei.
Kako kaže, zamisli za neki budući film javljaju mu se posve jasno. Epifanijski, tvrdi. Ideja se oblikuje kristalno bistro i odmah je, bez dvojbe, načisto s time da je smislena i vrijedna truda, vrijedna njegovih sljedećih četiri do pet godina života, koliko obično traje put od začetka do svršetka filma.
Osvrćući se ukratko na vlastitu karijeru nezavisnog dokumentarista, koja je otpočela razmjerno kasno, kad se bližio četrdesetoj, skicirao je kako je, pripremajući svoj prvi cjelovečernji dokumentarni film, “Ricardo, Miriam i Fidel” (1997), godinu dana osobno pregovarao između Washingtona i Havane kako bi, bez novaca, od američke i od kubanske vlade ishodio dozvole za rad na mjestima na kojima snimanja, pa ni pristup nisu dopušteni te da mu i od jednih i od drugih bude odobreno da u isti film smjesti građu koja se ovoj ili onoj strani čini škakljivom. Sažeto prepričavajući pothvat, Freijev smiješak odaje nemalo zadovoljstvo postignutim.
“Kao što se majku ne pita koje joj je omiljeno dijete, tako ni filmaš ne može izabrati svoj omiljeni film. Sve ih podjednako volim, no ‘Ratni reporter’ se izdvaja kao najuspješniji. Bio je prvi švicarski dokumentarac nominiran za Oscar, gledan je i zapažen, postao je svojevrsnim klasikom, a bit će uvršten i u UNESCOV registar ‘Sjećanje svijeta’.”
I taj mu je film sinuo epifanijski. Čitao je časopis “Stern” čiji je dio bio posvećen djelovanju američkog ratnog fotografa Jamesa Nachtweyja. Njegove su fotografije bile izvanredne, kaže Frei, ali posebno ga je zainteresiralo to što je Nachtwey posve odudarao od adrenalinskog klišeja ratnih fotografa tipa, recimo, Roberta Cape, kao ciničnih ljudi od akcije koji svi zalaze u iste barove i u iste bordele, zarađujući fotografiranjem tuđe nesreće, umjesto da pomognu ljudima koji pate.
Nachtwey, međutim, nije lako pristao na suradnju: “Dugo sam ga nagovarao. Problem je bio očit. Ratni fotograf, čovjek koji čeka autentične trenutke je nevidljiv. Ako uz njega staviš filmsku ekipu, postaje itekako vidljiv. Glavni lik na pozornici.” Zato je Frei morao osmisliti poseban način snimanja, pa je tako u Švicarskoj dao napraviti vrlo malenu i laganu kameru, poput štapića ili olovke, fiksiranu na Nachtweyjev fotoaparat. Ta kamerica je snimala odraz u malom zrcalu, također instaliranom na fotoaparat – dobivena snimka prikazivala je gotovo sve što Nachtwey fotografira, uz njegov prst na okidaču fotoaparata. Bilo je to prije izuma GoPro kamera, a izrada te napravice, koja je morala biti i neuništiva, “otporna na rat”, redatelja je stajala 50 tisuća dolara.
“Tek kad sam mu predstavio tu ideju, Nachtwey je pristao. Uz upozorenje da prekida suradnju ukoliko mu pokvarimo ijednu fotografiju. Bio je težak suradnik i neprestano nas se želio otarasiti, no ja sam bio uporan i snimio sam film kakav sam želio.”
Prepričao je i anegdote sa snimanja drugih filmova, među inima i onu o tomu kako u Rusiji nije uspio ishoditi dozvolu za snimanje skupljača svemirskog otpada na stvarnom mjestu događaja, jer ga je ruska vojska ucjenjivala i zahtijevala svojevrsno mito te od njega tražila da snima fingirane, neautentične prizore u kojima će skupljače otpada glumiti ruski vojnici. “Rekao sam im: ‘Njet!'”. Rješenju se dovinuo tako da je snimao fingirano na svoj način, uz znatno nižu cijenu – s autentičnim skupljačima otpadnog metala, na neautentičnom mjestu i uz pomoć računalno generiranih slika. Rezultat je besprijekorno uvjerljiv, čak i ako znamo da je riječ o CGI-ju.
Neizmjerno važna sastavnica filma je, kaže, glazba. “Glazba nije šlag na torti, nego jedan od osnovnih sastojaka. Većinu filmova montirao sam prema glazbi, nisam je dodavao naknadno. Ona određuje ton, ritam, opći osjećaj i doživljaj. Samo je treba dobro izabrati.” I dodaje kako ni za jedan film nije imao posebno skladanu glazbu, nego je uvijek rabio već postojeću. Problem su i iznimno skupa autorska prava, često cjenovno nedostupna. A kako je tomu doskočio? Sprijateljio se sa skladateljima, npr. Arvom Pärtom, pa mu oni dopuštaju da njihovu glazbu koristi bez naknade ili po doista prijateljskim cijenama.
Srž filma je, naglašava Christian Frei, iznijeti, predstaviti, predočiti osjećaje, a to se postiže filmskom konstrukcijom sastavljenom od trenutaka stvarnosti, istržaka zbilje. Golema, najveća, najzahtjevnija zadaće je, zaključuje, sve to uobličiti u funkcionalno oblikovanu cjelinu koja će dirnuti publiku. Na tomu film uspijeva ili ne.