Među pet za ovogodišnji Oscar nominiranih slikopisa u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma, tri su (bila) usmjerena na svojeglave, uporne, odlučne žene. Dodali bismo i pridjev snažne, koji se već neko vrijeme rado koristi, kada bismo bili sigurni da ga je uputno pridjenuti i protagonistici nadzornim kamerama i srodnim napravama snimanog “The Perfect Neighbour” (2025) Geete Gandbhir, američkoj savršenoj susjedi iz floridskog gradića Ocele koja je svoju navlastitost okrunila ubojstvom. “Iz nehaja”, presuđeno je.
Dok rečenoj gospođi tankih živaca filmaši ne pristupaju s udivljenjem, samo s osobitim zanimanjem i pristojnom građanskom uljuđenošću, središnje se junakinje drugih dvaju filmova itekako nadaju i predstavljaju ženama uzorite snage i samosvojnosti. Američki “Come See Me in the Good Light” (2025) Ryana Whitea portretira posljednje razdoblje života neizlječivo oboljele, ali ne i tronute američke pjesnikinje Andreje Gibson, koju u nevolji brižno prati supruga Megan Falley, a “Lomeći prepreke” / “Cutting Through Rocks” (2025) iransko-američkih filmaša Mohammadreze Eynija i Sare Khaki bilježi aktivističko djelovanje Iranke Sare Shahverdi u njezinu rodnom mjestu, zabačenom, nerazvijenom, prašnjavom, neuglednom naselju koje će u filmskom potpisu biti predstavljeno kao neimenovano “udaljeno selo na jugoistoku”, iako ćemo poslije saznati da se zove Bazin.
U toj maloj sredini, tučna razvedenica Sara Shahverdi nije aktivistica-prosvjednica, niti oporbenjakinja koja usmeno ili pismeno, s razmjerno udobna položaja zamjera i prigovara vladajućima, već mala, snažna sila nepokorena običajima i tradicijom, što uistinu vidi šire, drugačije, izvan, preko i onkraj ukorijenjenih patrijarhalnih nazora te ih svojim žustrim djelovanjem, iz nepovoljne pozicije, svakodnevno nastoji razdesiti i nadvladati. Običaji su to stari stoljećima, oni u kojima žena nije drugo doli krotka kućanica i domaćica muškarca i zajednice, a koju roditelji i obitelj obično udaju još kao mlađu tinejdžerku i time je zauvijek odvajaju od školovanja, obrazovanja i svih drugih mogućnosti. Voziti motocikl, primjerice, nije ženi prilično. Sara ga, međutim, vozi često, i njoj se to tolerira, no kad sa sobom u vožnju povede nekoliko školarki – od čijih će roditelja za to tražiti i dobiti dopuštenje – doći će do neugodne situacije u kojoj će uvrijeđeni stric djeci odalamiti nekoliko odgojnih pljuski.
“Dajte djevojkama cipele, ali ne i putove”, mudrolija je koju iz vreće drevnih izreka u korist svojih postupaka vadi jedan od suseljana prigodom pokušaja rasprave o tomu što jest, a što nije prikladno i bi li seoskim djevojčicama, djevojkama i ženama trebalo dati malo više glasa, slobode, samostalnosti i uvažavanja. Takva se rasprava, koliko god kržljava, ne bi ni zametnula da Sara neprestano ne tare i ne tjera po svomu, ustrajno, nerijetko prgavo-svađalački, mahom uvelike hrabro narušavajući stamene i neupitne odvajkadne uzuse. Tvrde, teške, nepomične stijene kroz koje pokušava prorezati ili ih barem zarezati ili natući, kako sugerira engleski naslov.
Ne bez zapadanja u sukobe, pa i veće nevolje, no najčešće sa zaključnim širokim i srdačnim osmijehom optimizma, Sara Shahverdi udarit će pokoju pukotinu na klisuri, najizrazitije time što će postati prvom ženom u seoskom vijeću, dotad rezerviranom isključivo za muškarce. I to s najviše glasova od svih kandidata. Njezin opći uspjeh, unatoč ozbiljnom i bolnom anonimnom napadu na nju i njezinu osobnost, bit će dočaran završnim grozdom kadrova grupice motociklistica što u suton jezde prostranstvima krajolika. Može se to učiniti pomalo nezgodnim povlađivanjem ustaljenom obrascu zamisli o nužnosti osmišljavanja sretnog i optimističkog svršetka svakom filmu koji bi želio biti gledan (a koji ne bi?), utoliko više što ovaj tijekom trajanja nudi i note što zvone razmjerno obeshrabrujuće. No autori “Lomeći prepreke” vele kako je taj ushitni pozdrav u gledatelja i gledateljica u ruralnom Iranu uistinu pobudio nadu u mogućnosti boljitka u ostvaraju prava žena. Ako je doista tako, vrijedilo je.
Prošaran kadrovima vizualne estetizacije, “Lomeći prepreke” pretežno se doima djelom razmjerne vizualno-izvedbene grubosti i sirovosti, no istovremeno pomno oblikovanim od raspoloživih isječaka.
Prošaran kadrovima vizualne estetizacije, “Lomeći prepreke” pretežno se doima djelom razmjerne vizualno-izvedbene grubosti i sirovosti, no istovremeno pomno oblikovanim od raspoloživih isječaka. Prizori su često nezaokruženi i nedovršeni, mnogošta se doima sastavljenim od komadićaka i otržaka, ali autorski par, oboje i montažeri, iznimnom umješnošću sklapa kamenčiće mozaika koji ukratko, skicom, u malo kadrova kažu mnogo više nego što se konkretno vidi. Kako sami vele, Khaki i Eyni težili su stilu i pristupu filma istine/cinema vérité – izravnog filma/direct cinema, odnosno opservacije, pri čemu, dakako, nema odveć prostora za ljepotu likovnosti, pogotovu kad se hvataju kratkotrajni, neponovljivi događaji i srazovi suprotstavljenih mišljenja, stavova i osobnosti.
U cjelini koja grabi žustrim korakom našlo se ponešto začudno upečatljivih trenutaka i odsječaka. Primjerice onaj pretkraj filma u kojem šesnaestogodišnja Fereshteh, kao po dogovoru, baš u časku kad kamera švenkom dođe do njezina lica, unezvjerenim pogledom i pokretom glave iskaže strah i nemoć koji je prožmu zbog toga što, eto, upravo sad, na vratima zazvone otac i stric, da je odvedu iz kuće Sare Shahverdi u kojoj je našla privremeno utočište. Dragocjeno, pa čak i ako je – tko će znati? – pripremljeno i odglumljeno. Osobito će, kako radnjom i dijalogom te ponašanjem sudionika, tako i za ovaj film netipičnom, klasičnom izmjenom kadrova plan-kontraplan, odjeknuti i prizor snimljen na sudu u kojem ista ta djevojčica pokušava neumoljivog suca uvjeriti da joj odobri razvod, nakon četiri godine braka sa suprugom godišta njezina oca, za kojeg su je udali kad joj je bilo dvanaest. Na rubu nevjerice njišu se i snimke razgovora u Fereshtehinoj obitelji, vezanih uz njezin brak kao i prisna verbalna odmjeravanja snaga Sare Shahverdi s različitim suseljanima, vođena nasamo, da ih nitko ne čuje. Osim filmaša.
“Kako li su to uspjeli snimiti?”, pitamo se začuđeno, čak i nakon brojnih dosadašnjih susreta sa sličnim postignućima (suvremenog) dokumentarizma. U popratnim razgovorima s autorima čitamo ili slušamo-gledamo da su neprimjetnu nazočnost osigurali time što su na svoj način postali dijelom zajednice, snimajući film tijekom osam dugotrajnih (po mjesec-dva) boravaka u selu, u razdoblju od sedam godina, i to samo njih dvoje, rijetko kad dovodeći još kojeg člana ekipe. Prikupili su oko dvjesto sati materijala koji su zatim, u oko godinu dana montaže, zbili u konačnih devedesetak minuta.
Trud je nagrađen s tridesetak nagrada, među kojima se, uz oskarovsku nominaciju, izdvajaju Nagrada velikog žirija u Sundanceu u kategoriji svjetskog dokumentarnog filma, Slobodni duh (Free Spirit) u Varšavi i Nagrada publike na IDFA-i.