Među pet ostvarenja nominiranih za Oscar u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma na ovogodišnjoj, 98. svečanoj dodjeli nagrada Američke akademije umjetnosti i znanosti pokretnih slika, “Come See Me in the Good Light” (2025) Ryana Whitea nije slovio za favorita, no mnogi su ustvrdili da ih je u toj konkurenciji upravo taj film ponajviše dotaknuo, da su uz njega pustili pokoju suzu ili barem da im se stisnulo u grlu.
U središtu zanimanja američka je pjesnikinja Andrea Gibson (1975. – 2025.), neizlječivo oboljela od raka jajnika, a film je prati u razdoblju u kojem je posve svjesna bliskoga kraja i u kojem svaki mjesec, tjedan, dan života grli kao svojevrstan poklon koji nije podrazumijevan. Posve je i neprestano svjesna da joj je svaki novi dan možda posljednji, o čemu većina zdravih ili izlječivo bolesnih ljudi ne razmišlja intenzivno na taj način. Zapravo, život joj je podijeljen na odsječke od dvadesetak dana, jer svaka tri tjedna kontrolno provjerava tumorske markere koji ukazuju na to je li i koliko je bolest uznapredovala. Niži broj donosi nadu, viši zadaje udarac.
Kamera Whiteove ekipe, odnosno snimatelja Brandona Somerhaldera, više puta bilježi trenutak u kojem Gibson, uglavnom odgađajući časak suočavanja s neosporivom brojčanom istinom, otvara laptop ili mobitel kako bi vidjela najnovije laboratorijske rezultate. Ganutljivi su to, dojmovno snažni prizori u kojima lice i cjelokupno držanje Andreje Gibson i nerazdvojne joj družice, također pjesnikinje Megan Falley, upečatljivo odaju zebnju, strepnju, strah, neizvjesnost, poniznost, hrabrost, tugu, radost, nesigurnost, odlučnost… i mnogošta drugo što u takvim biti ili ne biti situacijama buja i previre u osobi.
Ako u kladioničarskim i stručnim predviđanjima nije bio izglednik za osvajanje Akademijina pozlaćenog kipića, “Come See Me in the Good Light” tom je nominacijom – kao i s drugih tridesetak nominacija te dvadesetak nagrada, među kojima se izdvaja “Festivalski miljenik” (Festival Favorite Award) na prošlogodišnjem Sundanceu – dobacio znatno više no što su njegovi tvorci očekivali. Kako White veli u pratećim razgovorima, pretežni poćut filmaša bio je da će film ostati poprilično nezapažen. Ponajprije zbog nevesele glavne teme, jer publika načelno nije sklona izlagati se takvoj neugodi. Uz to, iako je smrtonosni rak neprestano i prevladavajuće prisutan u svim slojevima, film nije izveden u ključu sentimentalnog guđenja koje će populistički empatizirati, već je ostvaren s određenim ravnocrtnim odmakom, izbjegavajući dramske lukove i sinusoide koji bi u gledatelja zatezali i otpuštali osjećajne strune. Zamah jačeg naboja, kakvih bismo u ovoj vrsti filma očekivali podosta, ponudit će se tek pretkraj, kulminacijski, bilježeći posljednji veliki javni nastup Andreje Gibson, krajem svibnja 2024., s dvije rasprodane večeri u Paramount Theatreu (1865 sjedala) u Denveru u Coloradu. Jedina slabija provodna nit cjeline ona je skladateljska – glazba Blakea Neelyja prečesto zvuči generički predvidljivo i konvencionalno, gdjekad čak prizivajući zvon tzv. glazbe dizala i veletrgovina.
Posrijedi jest dirljiv film koji konačnomu gleda u oči, s poznatim ishodom, no pritom nije ni tugaljiv ni snebivljiv…
Spomenuti predstavljački odmak onaj je u smislu, nazovimo, zrelog, stoičkog prihvaćanja nemilih okolnosti. One pritom ostaju jednako tragične, no bez leleka, kukanja, kršenja ruku i sličnoga. Takav redateljski pristup usklađen je sa stavovima i odnosom protagonistica, sudbom duboko pogođenih i njome nimalo zadovoljnih. One će ovda-onda i zasuziti, no iako se s neminovnim mire, neće se nemoćno predati i prepustiti. Ono što im je od zajedničkog bivovanja preostalo, iskoristit će koliko mogu, ponajprije međusobnom brigom i marom, uživanjem u daru razumijevanja i zajedništva srodnih duša. Duhom neće klonuti te će i u najtežim trenucima iskriti duhovitošću i zarom koji se ne čine hinjenima, niti slamkom samozavaravajuće iluzije. Također, oboljelu Gibson malo kad vidimo onemoćalu, već je na ekranu najčešće u dobrom svjetlu fizički poprilično živahne i dinamične osobe.
Koliko vidimo (a filmaši to i potvrđuju), Gibson i Falley filmsku su ekipu otvorena srca, drugarski, pripustili u svoj dom, lijepu i urednu modernu kuću u gradu Longmontu, smještenom u oku ugodnim planinskim prostranstvima Colorada, tako da ćemo sudjelovati u mnogim situacijama kućnog života, čak i u prisnim razgovorima u krevetu, pred spavanje, koji se uistinu čine stvarnima, nenamještenima za film, kao da su domaćice doista nesvjesne nazočnosti tuđinaca i stranih tijela u svojoj spavaćoj sobi.
Najvećim dijelom snimljen u kući i oko nje, djelomično i prilikom posjeta bolnici, “Come See Me in the Good Light” poseže i za ponešto arhivske građe, najvećma one iz osobne zbirke Andreje Gibson, uz koju se ona ukratko autobiografski osvrće u prošlost djetinjstva i rane mladosti obilježenih osjećajem neuklopljenosti dječaka u tijelu djevojčice te kasnijeg pronalaženja sebe uz zvjezdani uspjeh ostvaren na sceni govornog pjesništva. Gibson o sebi, svom fizičkom i psihičkom stanju mahom govori sama, podjednako rječito pridružuje joj se Falley, a mnogo je toga izrečeno i čitanjem Gibsoninih pjesama, pretežno autoportretnog karaktera.
Premda je Gibson nazočila premijeri filma na festivalu Sundance, većina će gledatelja “Come See Me in the Good Light” vidjeti znajući da protagonistica više nije među nama. Posrijedi jest dirljiv film koji konačnomu gleda u oči, s poznatim ishodom, no pritom nije ni tugaljiv ni snebivljiv, već nenametljivo, gotovo samorazumljivo optimističan, istovremeno nježan i žilav slikopis o smrti, poeziji i ljubavi.