S mnogočime što dolazi iz Amerike ne možemo se (srećom) poistovjetiti, no s ishodišnom situacijom Netflixovog dokumentarca, za ovogodišnjeg Oscara nominiranog “The Perfect Neighbour” (2025) redateljice Geete Gandbhir, identifikacija je spontana i trenutačna. Riječ je načelno o univerzalnoj temi s ipak, kako se na koncu pokazalo, sasvim lokacijski i mentalitetno specifičnim epilogom. U pitanju je isprva ili, bar naizgled, benigna međususjedska tenzija gdje starija žena koja živi sama, reagira pretjerano na graju i nered koje u igri stvaraju djeca iz okolnih kuća, a najviše na, kako ona to vidi, nepoštovanje spram nje. Ili – možda i ne pretjeruje toliko, štošta u ovoj priči može biti ovako i onako, odnosi nisu posve bistri, a mutnine, znamo to iz života i više nego iz filmova, vode u gadne zaplete i još gadnije rasplete.
A klinci, s njima je tako bilo oduvijek i tako je baš svuda na svijetu; naganjali smo se, loptali, galamili, susjede tankih živaca prijetile su s balkona, poduzetnije i polijevale vodom (živopisan primjer potonjeg za naći je u zbirci “Kino Sloga” (VBZ, 2022.) pjesnika i prozaika Ivice Prtenjače gdje on lirski i melankolično evocira vlastito odrastanje u radničkom pa i multikulturalnom miljeu, na riječkom Zametu 1970-ih) i to, složit ćemo se, pripada imaginariju mnogih sretnih djetinjstava. Sve dok nije nestalo djece koja se vani uopće igraju. Na tragu toga je i komentar policajca koji se odazvao na jednu od dojava iznervirane žene; razumljivo da gospođi ponekad idete na živce, kazao je djeci, ali kako bilo, bolje da ste vani nego doma na Tik Toku. Spomenuvši društvene mreže policajac je u ovo naše sada fiksirao priču koja sižejno, situacijski i atmosferski djeluje pomalo retro i kao takva lako se mogla odviti i desetljećima ranije, u periodu otprilike od 1990-ih naovamo.
Iz te malomještanske ležernosti, iz bjelodane činjenice da u policiji nisu uvidjeli ozbiljnost okolnosti, da nisu prepoznali potencijal za eskalaciju naoko sitne susjedske čarke, proizlazi tragedija kao neposredna posljedica zločina iz mržnje, klasificiranog doduše tek kao ubojstvo iz nehaja za koje je dosuđeno za američke pojmove samo 25 godina zatvora.
Gledatelj je u drukčijoj poziciji od spomenutog policajca i svih njegovih kolega koji će tijekom godine i pol, a riječ je o razdoblju 2022. – 2023., izići u izvide, jer toliko do konačne kulminacije traju trzavice između suprotstavljenih strana. U prednosti smo pred njima s obzirom da na početku filma svjedočimo strci i panici u momentu kad je netko očito ustrijeljen, znamo dakle da je nekovrsna kriza neizbježna i da susjedsko prepucavanje neće proći bez žrtava. Nešto kasnije o jednoj od protagonistica odjednom se govori tronuto i u retrospektivi čime, figurativno rečeno, dotad ponešto pikseliziran kontekst dobiva na oštrini i širini.
Riječ je ovdje o slučaju pucnjave u kojoj je Susan Lorincz 2. lipnja 2023. usmrtila susjedu Ajike Owens u gradiću Ocala, na Floridi, a autorica Geete Gambhir podastire nam događanja koja su umorstvu prethodila kao i, u nešto kraćem segmentu, ona koja su uslijedila. Film se ustvari, sniman u maniri true crime doksa, sastoji od spretnim montažnim postupkom objedinjenih snimki policijskih kamera (dash cams) koje američki policijski službenici imaju instalirane na šajbi svojih vozila, a posebno onih koje nose na uniformi (body cams).
Prema autoričinim riječima takve se kamere koriste kako bi se nadgledala afroamerička zajednica i zaštitila policija, zato ona stvar obrće i subvertira pa kompiliranjem odabranih videozapisa dobivamo uvid u perspektivu drugih, odnosno pripadnika predmetne zajednice. Cjelina je stoga drmusava i drhturava što nimalo ne kvari dojam, naprotiv, ukazuje na autentičnost found footage materijala i pridonosi napetosti. Gambhir takvom metodologijom gledatelju omogućuje da zbivanja prati u realnom vremenu i s osjećajem da je na licu mjesta, čemu svakako doprinosi njena odluka da ne remetiti organsku dinamiku prepričavanjem, naknadnim komentiranjem ili pak propitivanjem svjedoka, nego nas bez milosti baca in medias res.
Fabularni temelj ne može biti jednostavniji: čim se klinci krenu nabacivati loptom, susjeda okrene 911. Pokazat će se brzo da takav krajnje bazičan scenarij itekako radi i da se film koji svojom temom inicijalno baš i ne obećava, gleda bez treptaja. Susjedinim pozivima ne zna se broja, policajci svakom tom prigodom proceduralno odrade stvar, diplomatski, čak toplo popričaju sa svima; sa Susan, kojoj se susjedi podruguju pejorativno je nazivajući Karen, s djecom, na koncu s njihovim roditeljima, koga od njih već zateknu na ulici. Razmijenivši nešto benevolentnih fraza rasterećeno odu dalje, misleći sigurno svašta u rasponu od “zašto smo zaboga opet morali potegnuti ovamo zbog gluposti” do “da su nam bar sve dojave ovakve, ni brige ni pameti”.
…u mikro priči kojoj je gledatelj frontalno izložen i koju će vrlo emocionalno proživjeti, brutalno jasno se ogleda bizarnost Trumpove Amerike…
I sama mizanscena u koju policajci ovdje zalaze čista je idila, zelenilo šumarka i geometrija travnjaka u nešto svjetlijem tonu zelene koji okružuju dvostruki niz identičnih prizemnica drap nijanse, uramljujući sliku umivene floridske suburbije. Ulica je široka i neprometna, ukratko, savršeno okruženje za odrastanje bez stalnog roditeljskog nadzora. A onda shvaćamo da su ta omalena i skladna zdanja dupleksi, zapravo jeftini objekti s po dva stana koji su mahom u najmu, što formira ponešto drugačiju predodžbu o prilikama u susjedstvu; otprije je razvidno da ga nastanjuje mlađe, pretežno afroameričko stanovništvo. Samotna žena kratkog fitilja na takvom je mjestu očigledna i dvojaka iznimka. Izgleda da se, osim jednom kad izvan granica kvarta izazove sumanut incident sa svojim pick upom, i ne miče iz zapuštenog ili bar poprilično zabacanog stana i s nenjegovanog trijema, ali doseg njene srdžbe, nažalost i ludila, povelik je.
Element koji se u ambijent, dakle, ne uklapa starija je bjelkinja koja se predstavlja kao dr. Lorincz i kojoj je navodno zbog rada od kuće potreban mir. Pitanje koje se neumitno nameće, a i nakon potresnog raspleta ostaje bez odgovora, zašto netko tog profila, visoko obrazovani samac starije dobi koji čezne za tišinom doseli, a onda se i nepokolebljivo zadržava u predominantno obiteljskom naselju, u kojem obitavaju mlađi ljudi s djecom približno iste, osnovnoškolske dobi. Pogotovo što je ta neuklopljiva osoba u najmu, a to umnogome olakšava odluku o promjeni boravišta. “Tiha sam i mirna”, zavapit će pred policajcima Susan Lorincz, “ma idealna sam susjeda!” I doista, nije je za vidjeti ni čuti sve dok se ne dohvati telefona. A čini to lake ruke, bez premišljanja i već valjda automatski, svaki put kad je, kako tvrdi, djeca trigeriraju. Tko njenu lakorukost pri telefoniranju promoćurno protumači kao čehovljevski hint, manje će ga zateći kobne komplikacije kad se poslije ispostavi da je laka i na okidaču.
Ono što dovodi do otezanja pa onda i razgorijevanja sukoba jest činjenica da je njena riječ uvijek protiv njihove, nema dokaza za ijednu od ičijih tvrdnji. Teško je tu išta utvrditi osim da je njih puno i drže se skupa, a ona je sama kontra svih. Lorincz djeluje kao raščupana, ponešto smušena ali, recimo, kultivirana žena zdvojna zbog objektivnih, umišljenih ili bar preuveličanih neugodnosti s kojima se nosi, mališani se ukazuju kao maltene anđeoske pojave u urednim formacijama postrojene po tratinama, pritom nit’ viču nit’ divljaju; naprotiv, smjerno i djetinje nevino odgovaraju na komentare policajaca koji im se obraćaju s neskrivenom naklonošću. Pita se čovjek može li biti istine u svemu što oni govore o njoj, da je agresivna, da urla, psuje i gađa ih predmetima, kao i u onome što ona predbacuje njima, da je drsko provociraju uzurpirajući prostor oko njenog doma. Roditelji pak, kao promatrački entitet, u poziciji su situaciju zaoštriti ili pacificirati; u načelu se slažu da klinci znaju biti iritantni, ali sve se okončava unisonim zaključkom: u dječjoj je prirodi da su nemirna i da ih je teško obuzdati.
Pojam koji se osim djece u filmu najčešće ponavlja jest posjed, to property izgovara se strastveno, puna su ga usta, i tu je – u nepovredivosti privatnog vlasništva do koje su Ameri koji inzistiraju na životu bez ograda posebno osjetljivi – ključ drame. Na to se nadovezuje i apsurdna odredba o presumpciji straha kao i dvojbeni stand your ground laws svojstveni Floridi, a koji, ugrubo, amnestiraju zaista olako onoga tko u navodnom strahu za svoju imovinu i/ili život nekoga upuca. Ti se zakoni čine neusporedivo opušteniji spram kojekakvih ubilačkih ispada od, na primjer, našeg zakona o nužnoj obrani i uz toliku opsesiju oružjem i njegovu sveprisutnost u svakodnevici Amerikanaca, predstavljaju neprijeporan recept za katastrofu. Potvrđuju to užasavajuće statistike koje se izlistavaju na odjavnoj špici, a pri čemu je i preočito da deblji kraj tu ne izvlače bijelci.
Film plastično demonstrira kako do nezamislivih peripetija nerijetko dolazi spletom banalnih okolnosti, premda se naravno nemoguće otresti upitnika je li ovdje do tragičnih reperkusija doveo sklop nepredvidivih slučajnosti ili ipak koktel lako zapaljivih elemenata gdje se buktinja u nekoj mjeri mogla spriječiti. Da žena nije inatljiva i konfliktna povukla bi se iz sredine koja joj ne odgovara; da nije rasist ne bi imala toliko teškoća s tom djecom. Da njihovi roditelji s njene strane nisu osjetili specifičan tip animoziteta, s više respekta bi se vjerojatno prema njoj odnosili, po potrebi bili i stroži prema djeci.
Dogodilo se zapravo neminovno; labilnoj osobi pomračenoj netrpeljivošću i gnjevom dozlogrdilo je patroniziranje i ignorancija nadležnih. Otvorenim ostaje jedino je li Lorincz odreagirala u afektu ili je svoj čin planirala ohrabrena primjerima iz medija gdje su se počinitelji u sličnim slučajevima izvukli bez kazne. Nije bio siguran ni sudac pa je ubojstvo oprezno klasificirao kao manslaughter, decidirano međutim ustvrdivši da je njeno postupanje motivirano bijesom, a ne strahom. Kako god se sagledalo, primarna odgovornost je bez sumnje na policiji jer se nakon nebrojenih poziva u pomoć potencijalno neubrojive žene kojoj se stanje naočigled pogoršava, nije poduzelo ništa u situaciji za koju je evidentno da nije svodiva na puku prepirku.
Osim u zlokobnoj susjedi koja ne bi bila zadovoljnija ni u kakvom floridskom umirovljeničkom naselju, jer joj da bi se osjećala živom naprosto treba netko za okršaj, ključni je, znači, problem u nesmotrenosti predstavnika institucija, tj. temeljne policije, a iznad svega u skoro pa morbidnoj izglobljenosti legislative na što Geete Gambhir ukazuje izravno i efektno.
Zaključno, autorica dokumentarnog filma “The Perfect Neighbour” premijerno prikazanog na Sundanceu i u međuvremenu nominiranog za Oscara, principijelno i pravdoljubivo razlaže jedan međuljudski džumbus sa stravičnim implikacijama. K tome, u mikro priči kojoj je gledatelj frontalno izložen i koju će vrlo emocionalno proživjeti, brutalno jasno se ogleda bizarnost Trumpove Amerike što dokumentarni prikaz slučaja podiže na razinu političkog horora.