Već smo nekoliko puta u povijesti upozoreni da upravo onda kad sve upućuje na to da je i posljednji mit koji zarobljava čovječanstvo srušen, neki novi opstaje na njegovom mjestu, često i gori od onoga koji mu je prethodio. Ako je povijest svijeta povijest borbe za slobodu grupa i pojedinaca, danas ne treba biti prevelikim pesimistom da bi se ustanovilo da nam u ostvarivanju toga cilja ipak uglavnom prilično loše ide.
Tekst koji izranja na početku svakog od pet dijelova dokumentarnog serijala “Shifty” (2025) Adama Curtisa upozorava da “dođe vrijeme kad se temelji moći počnu mijenjati”. Premda liberalne demokracije i dalje polažu mnogo povjerenja u izborni sustav s osnovom u biračkom pravu, odnos prema autoritetima svake vrste već je dugo ozbiljno narušen. Krhki odnos prema stvarnosti i istini ima svoj povijesni kontekst. Richard Nixon je 1971. obustavio konvertibilnost američkog dolara u zlato (teoretski, uz uvijek moguće intervencije), dokinuvši međunarodni monetarni dogovor ustanovljen u cilju stabilnosti nakon Drugog svjetskog rata. Središnje banke ekonomija diljem svijeta mahom su se oslobodile ograničenja fiksnih tečajeva, učinivši i svoje valute uglavnom plutajućima na stranom deviznom tržištu.
Vrijednost je postala rastuće apstraktnom, bez pokrića u materiji koju si je ranije bilo lako prispodobiti. Godinu dana nakon toga, Nixon se osramotio zajedno sa cijelom svojom administracijom u aferi Watergate, dajući barem malo više osnove svakoj budućoj teoriji zavjere. Čile je nakon puča 1973. postao prva država u kojoj je primijenjen neoliberalni eksperiment. Margaret Thatcher je 1979. postala prvom premijerkom Ujedinjenog Kraljevstva. S manjom glumačkom karijerom iza sebe, Ronald Reagan je 1984. dobio američke predsjedničke izbore. Pod visokom inflacijom, nezaposlenošću i zaustavljenim gospodarskim rastom, oba državnika pogonile su ideje deregulacije ekonomije kao osnove oporavka i jamstva slobodnog društva. Ruzveltovsku državu blagostanja brzo su sahranili.
Premda Curtisa britanska povijest kasnog 20. i ranog 21. stoljeća zanima u širem potezu, u “Shiftyju” se hvata medijskih slika koje su uopće i dale lice onome što će mlađe generacije danas nazvati vibe shiftom – promjenom općeg stanja svijesti koje je nemoguće opisati egzaktnim kategorijama. Pritom, riječ je o posljednjim desetljećima u čijoj rekonstrukciji televizijski arhivi još igraju relevantnu ulogu, prije iščenzuća toga medija na margine kulture. Curtis, koji od ranih 1980-ih BBC-u opetovano uspijeva podvaliti produkciju dokumentarnih sadržaja koji u najboljem slučaju preispituju odgovornost i jedne takve nacionalne frekvencije u sveopćem suvremenom ludilu, od serijala “Russia 1985–1999: TraumaZone” (2022) okrenuo se isključivo jednostavnim bijelim međutitlovima na kolažu svakodnevnog televizijskog materijala, napustivši svoje dugo njegovano, prepoznatljivo govoreno pripovijedanje u offu iz “The Centruy of the Self” (2002) ili “HyperNormalisation” (2016). Možda upravo usklađen s logikom ruske šok terapije (šokovaja terapija) 1990-ih i anglosaksonskom paralelnom kulminacijom obračuna s velikom državom (big government), Curtis dešifriranje uzročno-posljedičnog niza doslovno ostavlja na odgovornost pojedinačnom gledatelju.
Redateljeva minimalna režija, baš kao i ekonomske politike u kojima su zasjali pa pali (anti)junaci kraja 20. stoljeća, tek je prividno minimalna. Curtis otkriva nove dimenzije sarkazma, paradoksa i skepse, fino servirajući publici ono što joj je nekoliko desetaka godina ionako bilo pred nosom. Kao da se ne može suzdržati od granične šale već na samom početku, serijal otvara isječkom u kojem Jimmy Savile s nekoliko djece školskog uzrasta posjećuje Thatcher, u tom trenutku već premijerku. Željezna dama, kojoj su nepopustljive mjere štednje na račun niže i srednje klase priskrbile taj nadimak, srdačno prima u ured karikaturalno podšišanog Savilea, još od 1960-ih jednog od vodećih britanskih DJ-eva i poznatu televizijsku ličnost, voditelja kultne glazbene emisije “Top of the Pops”. Na Savileov račun je nakon njegove smrti 2011. stigao niz optužbi za seksualno napastovanje, uključujući maloljetnika i staraca, koje više nije bilo moguće ignorirati ni zataškavati kao što je to bio slučaj za njegova života. Na britanskoj kulturnoj sceni zauvijek ostaje upamćen kao predator. Njegovo kreveljenje kameri iza leđa djece kojim Curtis načinje priču o kasnim 1970-ima, retroaktivno je nemoguće tumačiti drugačije nego kao najavu bar simboličnog silovanja, jednakog kakvo je u vrtlogu povijesti nad narodom provela druga ikona bizarnog isječka, premijerka kose koja se u javnosti nikad nije svinula na vjetru.
Curtis minute serijala neizbježno posvećuje i rudarima u štrajku, rekonstruira obećanja na kojima je Thatcher uopće dobila mandat, između ostalog negativno govoreći o useljenicima i predajući se misiji transformacije države iz sluge u gospodara. Pronalazak paralela s novijim političkim zvijezdama i programima osnaživanja nacionalnog bića je na slobodi gledatelju. Ovdje se otkrivaju i postojana obilježja Curtisova stila, koji mu omogućuje da ekshumirani dokumentarni materijal pretvori u retoričko oružje u rukama prikazanih aktera. Teku potoci deklaracija i narativa, a autorska perspektiva nije odgonetljiva jednoznačno i proklamatorski. Kao u dobro razrađenom romanu, posredovana stvarnost je ovdje višeglasna i slojevita. Tek će šavovi od satire, skepse i apsurda otkriti parodijsku, a ne egzaltirajuću poziciju. Koliko idiomatsko britanski, Curtisov humor toliko je i kulješovski.
U Curtisovoj pripovijetci o smjeni stoljeća (anti)junacima se uvijek nešto izjalovi: privatiziraju industriju vode, stanovništvo se masovno otruje, prestanu financirati londonski zoološki vrt, ljudski resursi zaposlenicima postave ciljeve koje je nemoguće preslikati u sustav sveden na dnevna hranjenja i čišćenja fekalija. Zatvara se i institucija poput crkve jer ide na prodaju. Društvom haraju skinheadi i plamte rasistički napadi. Deset tjedana neslužbeno se vodi rat s Argentinom za Faulklandsko otočje, u reportažama opetovano prispodobljeno albatrosima u slobodnom letu, kao teritorij za koji bi se valjda trebalo vjerovati da ga je Kraljevska kruna oslobodila, a ne kolonizirala davne 1841. godine. Curtisova povijest jest i povijest glazbe koja je obilježila vrijeme, u potezu od Joy Divisiona do računalnih eksperimenata sa zvukom.
Serijal osvježava sjećanje i na nekoliko afera koje su razbile iluzije o pouzdanosti i moralnosti britanskih političara, kao i na konačan pad podrške Thatcher.
Simptomatična je i potraga za opravdanjem rastuće nenadziranog sustava u trendovima u znanosti. Stephenu Hawkingu naknadno ne pripada udivljujuće mjesto koje je ranije okupirao – naprotiv, njegovi teorijski obrati otkrivaju se kao otpočetka podložni instrumentalizaciji, više pod utjecajem općih ideja vremena nego obratno. Slično brojnim drugim javnim ličnostima o kojima Curtis u javnom prostoru napokon uspijeva ispripovijedati drugačiju priču, Hawking nije naprosto briljantan um, nego čovjek koji je fanatizmom i sitnim ljudskim slabostima istovremeno razorio vlastitu obitelj. Misaoni eksperimenti o svemiru u kojem ništa nije važno i različite realnosti supostoje bez apsolutne svijesti pojedinca u društvu sazrijevaju kao totalna relativizacija istine i odgovornosti. Takvu teorijsku fiziku brzo kooptira marketinška industrija i business kultura, slizana sa svijetom glamura i robe koja kratkotrajno zadržava vrijednost – automobila, mode i mladih djevojaka.
Britanska televizija u tom je dugom razdoblju kuhanja logike krajnjeg individualizma suvremenom gledateljstvu dala i niz fascinantnih zrcalnih slika njega samoga. Curtisov izbor pamti satiriričan program sličan sarajevskoj “Top listi nadrealista” (1984. – 1991.), u kojem se na prvi pogled pravi vic od pripadnika britanskih manjina koji sjede na birou, a zapravo identificira problem sustava koji je tu pojavu proizveo. Jedan psihijatrijski odjel posjećuje slon, što postaje atrakcija za zdrave više nego bolesne. Normalizaciju promjena koje je nemoguće objasniti starim registrima utjelovljuje veterinarski slučaj psa koji je, prema svim opservacijama, spontano počeo mijenjati spol. Stručnjaci pozivaju vlasnicu da jednostavno prihvati hormonski poremećaj svog ljubimca i pričeka da se iz muškog pretvori u žensko, opraštajući mu što ostaje maskulin u izgledu. Ovakve priče Curtis prati diskontinuiranom montažom, šarajući kroz više njih istovremeno kako bi ih razriješio u perspektivi dugog trajanja.
Serijal osvježava sjećanje i na nekoliko afera koje su razbile iluzije o pouzdanosti i moralnosti britanskih političara, kao i na konačan pad podrške Thatcher. Da se kronika vremena ne svodi na puko nizanje spektakala koji su na različite načine uprljali javne ličnosti ili izrodili teorije zavjere, govori činjenica da je preokupacija medija princezom Dianom, a pogotovo nesrećom u kojoj je stradala, efektivno potpuno izvan Curtisovog interesa. Zapravo, cijela institucija kraljevske obitelji potpuno je gurnuta u stranu u kolažu “Shiftyja”, vjerojatno zato što je razvoj neoliberalne racionalnosti sve više svodi tek na ceremonijalnu ulogu. S druge strane, Curtis ionako krči put prema velikoj slici novije britanske povijesti kroz naoko marginalnije teme i fenomene, koji tek retroaktivno dobivaju veći značaj, iz perspektive 2025. godine. Ne kao katalogičar, nego pripovjedač koji nudi sintezu, redatelj vrlo optimistično poentira idejom kolektivne akcije kao sredstvom otpora, uključujući različite scene općeg revolta koje se u takvoj prezentaciji čitaju sinkronijski, izvan toka vremena.
Treba priznati i da se manji broj dokumentarista uopće pozabavio financijalizacijom, proliferacijom sive ekonomije i kreativnim računovodstvom u obuhvatnijoj kulturološkoj perspektivi, vežući ekonomsku potku na najvidljivija, svakodnevna iskustva šireg kolektiva. Teško je parirati Curtisovoj esejističnosti i zamahu cjelokupnog dokumentarnog projekta, čime bi se mogao opisati njegov opus – u američkom kontekstu, tome bi na svoj način odgovarao možda samo nedavno preminuli Frederick Wiseman. “Shifty” ostavlja dojam da je bitan krug Curtisovih ambicija zatvoren, ali i ostavlja prostor za hvatanje u koštac s kasnim 2000-tima, 2010-im i 2020-im godinama, idealno u još jednom budućem većem potezu, možda nakon još koje krize.