Ideje da svijet esencijalno pokreće novac i moć, a da je čitava povijest puki, arbitrarno izgrađen narativ nisu se pojavile nedavno. Ali čini se da i dalje tragamo za dubljim odgovorima i ključnim objašnjenjem zašto se društveni procesi apsurdno nastavljaju odvijati vidljivo pogubnim pravcima. U svijetu 20. i 21. stoljeća moć kola zamršenim kanalima politike, ekonomije i medija koji oblikuju kolektivnu stvarnost dok istovremeno otupljuju našu percepciju.
I dok se događaji na globalnoj sceni smjenjuju, stvarnost se čini još mutnijom, a suvremeni svijet pulsira kroz labirinte u kojemu se teško snalazi i najpažljiviji promatrač. Upravo taj fragmentiran i dezorijentirajuć svijet u kojem nas količina informacija preplavljuje, ali smisao paradoksalno izmiče i u kojem se službena istina i laž kompleksno isprepliću – sustavno prati i već desetljećima revno istražuje, sabire i javno eksponira Adam Curtis, britanski dokumentarni redatelj kultnoga statusa.
Ono što ovog autora bogatog, monumentalnog opusa i dobitnika BAFTA nagrade, izdvaja od mnogih, barem televizijskih dokumentarista jest činjenica da se ne bavi samo rekonstrukcijom događaja ili kronološkom analizom povijesnih događaja, već se njegova filmografija razvija na granici između povijesti, esejističkog filma i novinarstva, dok se sam autor definira prvenstveno kao novinar, izbjegavajući se svrstati u umjetnike ili filmaše. Pa opet, Curtis je u jednom intervjuu izjavio da je njegov rad “emocionalno novinarstvo”, znajući da mu filmovi ne funkcioniraju kroz čistu faktografiju, nego specifično izgrađeno raspoloženje i atmosferu koji gledatelja uvlače u svijet ideološke manipulacije.
Ta samosvjesna upotreba emocije kao sredstva izazivanja reakcije na otkrivene političko-ideološke mehanizme ipak ukazuje na paradoks. Dok raskrinkava manipulaciju, Curtis sam koristi manipulativne tehnike, ponavljajuće fraze, sugestivnu glazbu ili naglašeno autoritativan glas, ali čini to otvoreno, gotovo kao da gledatelja uči njenom raspoznavanju. U potonjem će nailaziti i na kritičare koji mu zamjeraju manipulaciju ili optužuju za impresionizam i generalizaciju, pa ga se često uzima kao kontroverznog autora, čak i teoretičara zavjere.
Iako je ranih 80-ih krenuo s angažmanom u BBC-jevom satiričnom “That’s Life!” te prilozima za “Just Another Day”, BBC mu postaje platforma za sve ambicioznije projekte (većinom serijale uz iznimku tek nekoliko samostalnih filmova), ali ono što ostaje upečatljivo jest da se uspio održati kao dugogodišnji kritičar sustava unutar sustava, s obzirom na to da ga je financirao javni servis u vlasništvu države. BBC, institucija u kojoj je proveo cijeli radni vijek, a ujedno i Curtisov laboratorij, omogućila mu je gotovo neograničen pristup arhivi snimaka, zahvaljujući kojoj je, uz zadobivenu popriličnu autonomiju, razvijao svoju metodu montažnog kolaža.
Kao prepoznatljiv, autentičan autor razvija se u 90-ima serijalima poput “Pandora’s Box” (1992), gdje istražuje vladavinu tehnokrata i raskrinkava vjeru u znanost kao sredstvo društvene kontrole, započinjući potragu za odgovorom na pitanje kako su se racionalne vizije napretka pretvorile u mehanizme kontrole. Već tu je jasan stilski potpis koji obilježava uparivanje kadrova koji sadržajno ne odgovaraju naraciji, s glasom koji, dok povezuje udaljene povijesne točke i linije, nije neutralan već sugestivno kroji osjećaj dvosmislenosti i ironije.
Iz arhivske građe iskopava idiosinkratičan niz povijesnih i suvremenih snimaka – od isječaka TV vijesti, emisija i reklama preko holivudskih i britanskih filmova, amaterskih videa, i intervjua i političkih govora, do tzv. vox pops – anketa s ulice ili pak edukativnih filmova za obuku korporativnih zaposlenika, a sve uz promišljenu uporabu glazbe i audioefekata.
Curtis se pritom pokazuje kao vrsni bricoleur, čiji rad oscilira između argumentativne logike i didaktičnosti s jedne strane, te igre i eksperimenta s druge. Zbog čestog nepoklapanja izrečenog sadržaja i slike nizane u kadrovima, može ga se promatrati i kao eksperimentalnog dokumentarista, iako u prvi plan ne stavlja istraživanje filmske forme. U svakom slučaju, bivajući izvan okvira klasičnog televizijskog dokumentarca i njegove objektivne kronologije, Curtis stvara fragmentiranu povijest u kojoj se gledatelj mora orijentirati između prividnih slučajnosti i skrivenih poveznica. Pritom njegovi radovi djeluju kao vizualni eseji u tradiciji Chrisa Markera, ipak s prepoznatljivo britanskim senzibilitetom ironije.
Adam Curtis prati evoluciju svijesti 20. stoljeća prema digitalnom cinizmu 21. stoljeća, pokazujući kako se moć seli iz domene politike u korporacije, financijske sustave i narative straha (“The Mayfair Set”, “The Power of Nightmares: The Rise of the Politics of Fear”, “Bitter Lake”, “HyperNormalisation”). Jednako bitna tematska linija – posebice filmova “The Century of the Self” (2002), “The Trap: What Happened to Our Dream of Freedom” (2007) i “Can’t Get You Out of My Head” (2021), istražuje psihologiju kontrole, gdje Bernaysove nastavno na Freudeove ideje definiraju marketing i ekonomiju želja te iluziju slobode.
S druge strane, znanost, tehnologija i internet obećavaju spas, ali umjesto slobode, ostvaruju novu verziju nadzora (“Pandora’s Box”, “All Watched Over by Machines of Loving Grace”, “HyperNormalisation”), dok tvrdnje kako američka kultura naizgled stvara snove, ali zapravo širi strahove i mitove redatelj prikazuje u “It Felt Like a Kiss” (2009), “Bitter Lake” (2015) i “HyperNormalisation” (2016). Postavke o kolektivnom pamćenju i traumama Curtis oblikuje kroz “The Living Dead” (1995) i “Can’t Get You Out of My Head” (2021), otkrivajući kako se društva reorganiziraju prema vlastitim interpretacijama prošlosti.
Snaga njegovih naslova većinom leži u uspostavljenom prostoru nelagodne spoznaje da ono što smatramo normalnim možebitno nije ništa drugo nego umjetni, društveni konstrukt. Naredni tekstovi esejističkog serijala “Razotkrivanje moći i manipulacije: Analiza filmova Adama Curtisa” detaljnije će razraditi pojedine aspekte, motive i najčešće tematske linije kroz njegove najpoznatije dokumentarne filmove i serijale – od analize psihologije mase i potrošačkog društva, preko neoliberalne hegemonije, gradnje kolektivne memorije, uloge medija u proizvodnji mitova, neuspjeha tehnokracije uz iluzije razuma i slobode, do razlaganja specifičnih stanja – moderne otuđenosti, eskapizma, apatije i cinizma.
Curtisov rad predstavlja oblik društvene teorije u osobenom spoju psihologije, filozofije i povijesti politike, pri čemu se ovaj autor nameće i kao enciklopedist i kao polemičar koji direktno izaziva elite i strukture moći. U središtu njegovog tretmana i analize, uz pitanja moći i kontrole, nalaze se ideje i njihove posljedice, čime povijest prestaje biti linearan niz događaja te postaje složena mreža odnosa i interesa. Iako slijedi prepoznatljivu formulu – kompilacijsku strukturu utemeljenu na gustim informativnim slojevima, usporedbama između država, epoha i povijesnih figura kroz čiju se prizmu gradi mreža poveznica i odgovornosti – ono što gledatelj na kraju prima nije samo informacija, nego iskustvo spoznaje da je njegova svakodnevica prožeta nevidljivim oblicima psihološke manipulacije.
Istražujući načine na koje moćnici i elite, koristeći psihološke metode i manipulacije, kreiraju narative koji stvaraju iluziju smisla i istovremeno perpetuiraju konfuziju, strah, paranoju i nesigurnost, Adam Curtis gradi koherentnu kroniku modernih iluzija. No Curtis nije prorok kraja, već analitičar raspada – poglavito raspada općeg smisla, pri čemu ne nudi izlaz, ali nas poziva da povijest iznova preispitamo. Jer njegovi filmovi nisu poziv na pasivno usvajanje istine, već otvaraju siguran prostor za postavljanje pitanja i kritičko promišljanje servirane realnosti.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.