U zagrebačkom Kulturno informativnom centru KIC od 17. do 21. veljače održana je 8. Arteria, tjedan filma o umjetnosti, s programom šest dokumentarnih filmova o umjetnicima i umjetničkim djelima, u izboru Dine Pokrajac. Redom zanimljiva ostvarenja raznovrsnih stilova, pristupa i interpretacija, usmjerena uglavnom na Europu (Ukrajina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Francuska) i Sjedinjene Američke Države, s izletima na druge kontinente, zagledala su se u veleslavna i manje slavna djela i stvaratelje iz područja književnosti, likovnosti, filma i kazališta: Georgea Orwella, Andréa Bretona, Alberta Giacomettija, Louise Bourgeois, Sergeja Paradžanova i – Richarda O’Briena.
Ovaj posljednji, ne toliko poznato ime, tvorac je djela koje je u nekoliko preobraznih koraka postalo jednim od najnavlastitijih filmskih fenomena, filmom s najduljom, pedesetogodišnjom poviješću redovitog prikazivanja u kinima, od premijere 1975. do danas. Riječ je o “Rocky Horror Picture Showu”, u režiji Jima Sharmana, pomaknutom, camp mjuziklu koji duhovito i šarmantno tematizira seksualnost, odnosno veselo, neuvijeno, otvoreno i zabavno slavi sve (iako ne obuhvaća baš sve) što podrazumijeva obuhvat akronimskog pojma LGBT(QIA+) i njegovih inačica, skovanog više od desetljeća poslije.
Redovito prikazivanje, doduše, ne znači baš svakodnevne projekcije, no znači da film nikad nije povučen s repertoara u uobičajenom smislu, da bi potom povremeno igrao kinotečno, reprizno, podsjetnički, nego se, u mnogim zemljama diljem svijeta prikazuje redovito na tjednoj ili mjesečnoj osnovi. U kinu Museum Lichtspiele u Münchenu, u Njemačkoj, kažu, igra barem jednom tjedno od 1977. g. (U vrijeme pisanja ovog teksta, na portalu kina najavljene su četiri projekcije: 27. i 28. 2. te 6. i 7. 3., petkom i subotom u 23 h.) Mada u dokumentarnom filmu prikazanom na 8. Arteriji, “Neobično putovanje: Priča o Rockyju Horroru” / “Strange Journey: The Story of Rocky Horror” (2025) redatelja Linusa O’Briena, to nije najpreciznije objašnjeno, čini se da se pod redovitim prikazivanjem smatra to da “Rocky Horror Picture Show” tijekom pola stoljeća svakodnevno ili svakotjedno igra u nekom kinu.
Pritom njegova publika, s kojom, zbog koje i uz koju je stekao dugovječnost i status popkulturnog fenomena, nisu uobičajeni gledatelji koji mirno sjede u stolcima i prate zbivanja na ekranu, već aktivni sudionici što na predstave dolaze odjeveni u kostime likova iz filma, našminkani poput njih, s rekvizitima koje upotrebljavaju u dijalogu s filmom (u prizoru vjenčanja bacaju rižu, u kišovitom prizoru štrcaju vodu u zrak…), kolektivno su, tijekom desetljeća, osmislili i usvojili vlastite upadice koje zajednički izgovaraju u određenim trenucima te redovito, u svojim replikama filmskih uloga-likova izlaze ispred platna i glume usporedno s glumcima-likovima na ekranu, sve uz burno odobravanje nazočnih i zajedničko uživanje u tom čudesnom, očito opojnom prožetku nepromjenljivog, fiksiranog filma i promjenljivog (amaterskog) kazališta koje svaki put neponovljivo sljubljuje uvježbanost i improvizaciju.
Koliko je poznato, “Rocky Horror Picture Show” prvi je film koji je izazvao takav interaktivni odnos s publikom, a premda se slično, no u znatno manjem dometu razvilo uz još nekoliko slikopisa, mahom iskošenih, podzemnih, niskoproračunskih ostvarenja (npr. “Ružičasti plamenci” Johna Watersa, “Mala trgovina užasa” Franka Oza, “Hedwig i bijes” Johna Camerona Mitchella, “Soba” Tommyja Wiseaua), strukturiranost, masovnost i trajnost fenomena “Rocky Horror Picture Show” daleko ih nadvisuje.
Oblikovan jasno i precizno, istodobno zbijen i opušten, s prikladnom mjerom ekscentričnosti i neuštogljenosti te bogat slikovnim materijalom, “Neobično putovanje: Priča o Rockyju Horroru” nadaje se ostvarenjem iskusnog filmaša.
U “Neobičnom putovanju: Priči o Rockyju Horroru” većina će rečenoga biti opisano, a to i jest glavni razlog nastanka tog dokumentarnog filma, no sam taj fenomen, nedvojbeno središnji u čitavoj storiji, neće dominantno zakriliti sve ostalo, nego biti gotovo ravnopravnim čimbenikom cjeline. A ona, kako i naslov kaže, obuhvaća cjelokupnu priču, od začetka do danas. Vrlo uravnoteženo, s dojmom preglednosti, u dobrom ritmu i tempu, pripovjedno vješto, bez navijačkog zanosa i ushićenja, ne uzvisujući pothvat na kakav afektirani pijedestal, no s nedvojbenim udivljenjem i poštovanjem, utvrđujući posebno mjesto koje mu pripada.
U osnovi, “Neobično putovanje: Priča o Rockyju Horroru” slijedi najklasičniji, najstandardniji put kronologiziranja povijesti događaja, uz svjedočenje najvažnijih sudionika i relevantnih svjedoka te posezanje za ilustrativno-potvrdnom arhivskom građom, no vrsnoćom, predanošću i umješnošću izvedbe ovjerovljuje da taj klasični put posve zadovoljava sve zahtjeve zanimljivosti i uzbudljivosti ukoliko je izveden vrsno, predano, temeljito i umješno.
Osobitost ovog filma u tomu je što je redatelj i glavni intervjuer Linus O’Brien sin glavnog protagonista Richarda O’Briena, autora mjuzikla “The Rocky Horror Show”, londonskog hita iz 1973. iz kojeg je izrastao film (u kojemu je također sudjelovao – kao suscenarist, glumac i autor pjesama), a dobar odnos između oca i sina, čini se, itekako doprinosi kakvoći njihova razgovora za javnost. Sam Richard O’Brien uvelike je zanimljiva osobnost i isto takav govornik, pripovjedač, a visokozanimljivo, zaokruženo i sadržajno govore i dvojica ključnih sudionika u stvaranju “Rockyja”, redatelj predstave i filma Jim Sharman te producent filma Lou Adler, dok se u glumačkoj postavi vrckavom osobenošću izdvaja Patricia Quinn, a samim svojim statusom Susan Sarandon.
Oblikovan jasno i precizno, istodobno zbijen i opušten, s prikladnom mjerom ekscentričnosti i neuštogljenosti te bogat slikovnim materijalom, “Neobično putovanje: Priča o Rockyju Horroru” nadaje se ostvarenjem iskusnog filmaša. Utoliko začuđuje i iznenađuje da je posrijedi prvi redateljski rad sredovječnog Linusa O’Briena koji, ktomu, nema ni drugih važnijih iskustava u svijetu kinematografije, osim dviju neznatnih dječjih uloga u filmovima “Šok terapija” / “Shock Treatment” (1981) Jima Sharmana i “Digitalni snovi” / “Digital Dreams” (1983) Roberta Dornhelma, oba po scenariju njegova oca koji je u njima i glumio veće uloge.