Blizanci Aleque i Issay, djevojčica blond svilenkaste kose i kovrčavi dječak živih očiju, u dobi od tri godine preselit će se s roditeljima i mlađom sestrom Tiwom, tada još bebom, iz rodnog Stockholma u višemilijunski Peking; iz grada bicikala, zelenila i kanala, doduše za skandinavske prilike poprilično kaotičnog, u megalopolis neusporedivo izazovnije dinamike i prostornosti, zakrčen automobilima i poklopljen smogom. Svu tu hektiku, masu ljudi teško zamislivu iz perspektive Europljana suočenih s depopulacijom, višetračne prometnice na kojima gust saobraćaj ne slabi ni noću, troje djece promatra najprije kroz staklene stijene, s impozantne visine 26. kata na kojem se nalazi njihov novi dom.
No, roditelji ih ne namjeravaju držati u izolaciji sigurnog bublea odnosno staklene kugle pod oblacima, uključit će ih maksimalno u svakodnevni život, upisati u vrtić i predškolu, poticati da uče mandarinski, premda znaju da u Kini neće ostati zauvijek. Također, posvuda ih vode sa sobom dok im je i samima stresno kretati se urbanim prostranstvom u kojem isprva baš sve predstavlja izazov, od sporazumijevanja do prelaska ceste. Između vertikala predimenzioniranih nebodera obitelj će ipak pronaći pošumljene oaze, štandove sa šarenom, ljutkastom hranom i pitome zakutke gdje se klince mirno može pustiti da se voze na triciklima i u dječjim autićima. Kad govorimo o prostoru, možda najpamtljivija slika iz filma ona je klizališta kojim stanovnici Pekinga spokojno krstare, svatko svojom putanjom i bez sudaranja, u svojevrsnim trokolicama.
Ishodište je ovo pa i suština neformalne i tople pekinške kronike naslovljene “Aleque & Issay” (2025), čija je osobitost child gaze, odnosno odluka autorice Tore Mkandawire Mårtens da pripovijedanje ne odredi vlastitim pogledom, nego ga prepusti vizuri svoje djece. Treba reći, ovaj dječji film jedan je od pet dokumentaraca selektiranih za 36. izdanje LIFFa (Ljubljanski međunarodni filmski festival) održanog jesenas, u razdoblju od 12. do 23. studenog 2025.
Pratimo znači jednu vrtićanku i dvoje predškolaca kako uživaju u puštanju zmajeva ili sudjeluju u proslavi kineske Nove godine pod crvenim lampionima, kako s mamom i tatom odlaze na izlete, posjećuju obližnji otok nastanjen majmunčićima ili ozareno skakuću Kineskim zidom. Djeca ovdje nisu svedena na statiste ili otežavajuć faktor u funkcioniranju dvoje odraslih koji se moraju snaći u nepoznatoj kulturi, naprotiv, postavljeni su na privilegiranu poziciju fokalizatora, stoga je i kamera u pravilu na njihovoj visini, u ravnini očiju nekoga tko se vozi u kolicima, na romobilu ili ga roditelji nose u naručju, a roditeljska lica u kadru vidimo tek jednom ili dvaput, načas i kao usput. Dok je djeci sve s čime se u Kini susreću čisti spektakl, za tamošnje stanovništvo oni sami predstavljaju atrakciju. Mnogi se s dvjema eteričnim curicama i njihovim bratom žele fotografirati pa su, kako je duhovito primijetila Aleque na Q&A nakon premijerne projekcije u ljubljanskom Kinodvoru, povratkom u Švedsku momentalno izgubili popularnost, odjednom se više nitko nije imao potrebu slikati s njima.
U mojoj gledateljskoj memoriji ovo intimističko ostvarenje prirodno se preklopilo ili bar dotaklo s “Našom djecom” (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa, iznimnim dokumentarcem srodnog prosedea…
Uz veselja i teškoće prilagođavanja novoj sredini, u filmu se nižu i univerzalna iskustva odrastanja, gubitak prvog mliječnog zuba, pokušaj vožnje bicikla bez pomoćnih kotačića, a bome i vježba puhanja rođendanskih svjećica. S vremenom se jasnije definiraju razlike između blizanaca, kako u afinitetima tako i u tempu sazrijevanja, pa dok je Aleque otvorenija i opuštenija, Issay je oprezniji i sporiji; dok se ona oduševljava plesom, on otkriva nogomet. Školske obaveze jedino su što, ako se klince pita, remeti ovo nesvakidašnje i uzbudljivo djetinjstvo, a onda iznenadna djedova bolest u njihov ušuškan mikrosvijet donosi temu smrti. Roditelji djecu i ovoj situaciji izlažu bez filtra, prisustvovat će sve troje djedovom pogrebu, boraviti neko vrijeme kod bake, pa zavapiti da žele doma – za njih je to u međuvremenu postala Kina.
Ideja autorice bila je dokumentirati odabrane epizode odrastanja svojih kćeri i sina koji će munjevito proći, pritom osobitosti jedne daleke zemlje prikazati kroz očište djece koja na sve gledaju bez predznanja pa onda i bez predrasuda. Film je tijekom tri godine sniman pretežno u Pekingu, s povremenim ekskursima u Stockholm. Zbivanja malenom kamerom bilježi, dakle, mama Tora Mårtens, inače profesionalna dokumentaristica, uz sporadičnu pomoć kolege snimatelja. Tora nije raspolagala scenarijem, ali jest vizijom cjeline namijenjene javnom prikazivanju pa je sadržaj pregledno usložnjen od tzv. kućnih snimki, mozaično organiziranih u niz kratkih, tematski naslovljenih poglavlja.
Događanja u kadru popraćena su komentarima u voice overu koje izgovara Tora u ime svog najmlađeg djeteta kako bi i malena Tiwa imala ravnopravnu funkciju u filmu, s obzirom da je barem na početku, zbog svoje dobi, ipak bila pasivna promatračica. Naposljetku, Issay i Aleque, kao središnji akteri, ugasivši šest svjećica na torti stavljaju točku na svoju kinesku avanturu i spremaju se s obitelji vratiti u rodni grad. Svojstvo inicijatorice, pripovjedačice, snimateljice i montažerke Tori je automatizmom pridalo moć nad narativom, važno joj je zato bilo da čitava obitelj, uključujući djecu koja su u fazi montiranja dovoljno odrasla i kadra zauzeti odmak od snimljenog, odluči o odabiru materijala koje će na koncu podijeliti s publikom.
U mojoj gledateljskoj memoriji ovo intimističko ostvarenje prirodno se preklopilo ili bar dotaklo s “Našom djecom” (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa, iznimnim dokumentarcem srodnog prosedea, isto tijekom višegodišnjeg perioda snimanog u autorovom užem obiteljskom krugu. No dok se Kolbas u svom radu ne usteže od neugodnih momenata, nesuglasica i emocionalnih pucanja, ukratko, od izlaganja supruge i djece očima stranca i kad nisu najbolja verzija sebe ne bi li se postigao što autentičniji otisak života, a sve u službi arta; Torina autorska htijenja manje su ambiciozna, time i poštednija, zato je njen rezultat tek feel good obiteljski doks namijenjen gledateljima od pet godina naviše, dakako i odraslima sklonim nevinim i benevolentnim pričama iz života. A takve nisu za podcijeniti, zato potpisujem preporuku za ovaj mali film, ako ga nakon živahne festivalske turneje negdje još bude moguće pogledati.