Renata Lučić (Brčko, 1991.) etablirana je autorica prepoznatljive poetike, njen rad je pozitivno valoriziran još od prvih kratkometražnih ostvarenja, pri čemu se rodovski nije ograničavala. Dok se u igranom kratkometražnom filmu “Peti kat lijevo” (2018) orijentira na intimne odnose protagonista na pragu ili u pokušaju dosezanja zrelosti, dokumentarci koje snima također su intimističke prirode, duboko obilježeni širim društvenim okvirom. Filmovi “Čestica 81/5” (Fade In, 2015.) i “Kol’ko god nas noge nose” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2018.) u fokus postavljaju članice redateljičine obitelji, a u njihovu se međuodnosu uvijek reflektiraju društvena uvjetovanja i(li) karakteristike sredine. Posebno je “Kol’ko god nas noge nose” autobiografski ustrojen i na neki način tvori drugi pol onog najnovijeg – “Godina prođe, dan nikako” (Wolfgang&Dolly, 2024.), koji ćemo 3. i 4. travnja moći pogledati na ZagrebDoxu.
Riječ je o prvom dugometražnom filmu Renate Lučić, u kojem još detaljnije obrađuje teme sad već specifične za njenu filmografiju, ponavljajući motive, ali ih ujedno i varirajući da bi se rastvorili daljnji aspekti fenomena. Film prati prazne dane dva muškarca slične sudbine, od kojih je jedan redateljičin otac. Čin snimanja će se uspostaviti kao suočavanje s obiteljskim zatomljivanjima, ali i paralelnim procesom revitalizacije i prigrljenja.
O procesu stvaranja, promjenama smjera snimanja, koje se djelomično artikuliraju i u filmu, međunarodnim radionicama i njihovu značaju na oblikovanje autora/ica, popričali smo s redateljicom.
Čini mi se da je film “Godina prođe, dan nikako” moguće shvatiti kao nastavak tvojih prethodnih filmova naglašene obiteljske linije – ponavljaju se protagonisti i motivi. Pritom svaki film fokus pomiče prema jednom od članova obitelji. Jesi li unaprijed razmišljala o serijalnom pristupu ili se ideja naprosto razvijala kako su se razvijali i filmovi, korespondiraju li oni međusobno i je li ih u konačnici, radi dubljeg razumijevanja, preporučljivo promatrati kao dijelove iste cjeline?
“Vrlo često me prijatelji pitaju što ću raditi nakon što ispričam sve priče o svojoj obitelji i mjestu odrastanja. Ponekad se pitam jesu li zabrinuti za mene ili im je moj emocionalni filmski repertoar već dosadio. Ali ne brinem se previše oko toga. Imam osjećaj da jedan život nije dovoljan da iscrpim sve anegdote i uspomene koje mi je donijelo odrastanje. Na Akademiji me profesor Goran Dević naučio da je potrebno kameru prvo uperiti u sebe, prije nego je prebacim na drugoga, pa se ja toga očigledno držim ko’ pijan plota. Nisam nikada razmišljala o serijalnom pristupu jer te teme nekako dolaze spontano kako se život događa. U svakom slučaju, filmovi jesu dijelovi iste cjeline i nekoliko sam puta pomislila da je moguće da se desi još koji nastavak i da shvatim da imam gotovo nenamjernu obiteljsku trilogiju.”
Može li film imati katarzičan učinak, odnosno je li čin snimanja u svakom pojedinom primjeru pridonio osvještavanju obiteljskih odnosa pa i svojevrsnom pomirenju ili prihvaćanju?
“Film stvarno može imati katarzičan učinak, osobito kada se radi o obiteljskim temama i odnosima općenito. Meni je recimo u procesu filma najviše katarzičan dio kad sam u montaži ili kad film završim pa ga gledam na velikom platnu. Jer tu se zapravo događa najviše razgovora, analiza, promatranja i opažanja. Kad snimaš film, posebno dokumentarni, nekako loviš te trenutke, a onda sjedneš u montažu i gledaš što si snimio, shvaćaš što se zapravo desilo i kako je to utjecalo na tebe. Procesuiraš. I tu se događa trenutak katarze. Ja sam imala sreću da sam ovaj film montirala s osobom koja me jako dobro poznaje, Karlom Folnović, ali opet smo se kroz ovaj proces još više upoznale jer smo svaki trenutak zabilježen na kameri duboko analizirale, dijelile mišljenja i osjećaje, i upravo ti razgovori su me dovodili do shvaćanja i uvida.
“Isto tako, gledajući vlastitu priču na platnu često se ulovim kako se preispitujem i mijenjam pogled na situaciju. Na svjetskoj premijeri filma na DOK Leipzigu, kad sam vidjela i čula sebe kako u filmu govorim baki: ‘Ja sam mislila da sve majke žive u Njemačkoj’, shvatila sam da zapravo za puno stvari i danas mislim da su bile normalne, a nisu. I onda tu krenu previranja i kopanja, koja nekada u konačnici dovedu do oslobađajućeg trenutka.
U posljednjem filmu tematizira se identičan ritam života dva muškarca u slavonskom selu. Na samom kraju kažeš da si odmakom vremena sve manje bila sigurna u odabrani smjer. Iako je njihova svakodnevica prisutna, neke se druge teme pomaljaju u prvi plan. Koje su se po tvom mišljenju na kraju iskristalizirale kao provodne?
“Na samom početku snimanja filma ‘Godina prođe, dan nikako’, moj pristup bio je prilično općenit. Imala sam viziju snimiti priče šest muškaraca iz svog sela, svih sa istom sudbinom i životnim ritmom. Cilj je bio prikazati širi društveni kontekst i probleme koji muče našu zajednicu, stvarajući složeniju sliku života u tom okruženju. No, postepeno je ta ideja krenula blijediti. Neki od protagonista su odustali, a ja sam sve više shvaćala da je nemoguće snimiti film o članu svoje obitelji, a da ta priča ne uključuje i mene kao lika. U tom trenutku, postalo je jasno da kamera zapravo bilježi trenutke dinamike između mog oca i mene, našu obiteljsku povijest, složene odnose i moje vlastite reakcije na situacije koje smo prolazili zajedno.
“Kako sam se sve dublje uranjala u snimanje, shvatila sam da se film prirodno pretvara u moj osobni dokumentarac. Ova transformacija bila je neizbježna i, iako sam započela s idejom o kolektivnom prikazu, otkrila sam da je moja vlastita priča, s emocijama i iskustvima, postala središnja nit koja povezuje sve te trenutke. U tom procesu, film je postao intimno istraživanje ne samo obiteljskih odnosa, već i mog vlastitog identiteta i mjesta unutar te obitelji. Taj prelazak od opće do intimne priče donio je novu dimenziju i dubinu koju nisam mogla predvidjeti na početku, ali koja se pokazala ključnom.”
Film funkcionira na razmeđu intimnog/osobnog i društvenog, odnosno provlači bitnu temu šire zapostavljenosti čitave jedne regije i sustavnog iseljavanja, dok je u ovom slučaju posebno naglašen manje poznat podatak masovnog iseljavanja žena. Na temelju razgovora i recentne atmosfere, koji se razlozi mogu rekonstruirati kao najevidentniji za takav razvoj događanja, kako to da ne odlaze čitave obitelji već se obiteljske veze kidaju?
“Rekla bih da je to rezultat patrijarhata, što možda na prvu zvuči nevjerojatno. U tim konzervativnim sredinama, muškarac je tradicionalno bio glavni hranitelj, zarađivao je za obitelj, dok su žene brinule o djeci i domaćinstvu, ponekad radeći u polju. Međutim, nakon rata, stvari su se drastično promijenile. To područje, koje je jako stradalo, doživjelo je propast poljoprivrede, a životni troškovi su znatno porasli. Djeca su željela ići u škole i na fakultete, što je zahtijevalo financijska ulaganja koja očeva plaća nije mogla pokriti. S obzirom na to da radnih mjesta za žene nije bilo ni prije rata, bilo je jasno da se novac mora negdje pronaći. Njemačka je postala obećana zemlja koja je trebala jeftinu radnu snagu, pa su žene iz Slavonije masovno počele odlaziti. U tom trenutku nije bilo mjesta za razmišljanje o željama ili izborima; odlazak je postao nužnost za preživljavanje.”
Možemo li pozivajući se na znakove ukorijenjenog patrijarhata govoriti o iseljavanju žena kao procesu reakcije, emancipacije i otpora? Kako je on generalno doživljen u muškom društvu? U filmu vidimo snažne dihotomije, ali ipak izbjegavaš direktne konfrontacije stavova?
“Mogla bih reći da se tu zapravo radi o podsvjesnoj emancipaciji. Smatram da te žene nikada nisu bile sretne u slavonskom okruženju. Društvo se nije brinulo za njih, a patrijarhat je bio izrazito jak, svodeći njihove uloge na majke i supruge. Odlazak im je pružio priliku za novu ulogu, omogućivši im da postanu svjesnije svog života i toga da ne moraju prihvaćati takvu sudbinu. U tom procesu, zapravo se dogodila njihova emancipacija, koja im je omogućila da preuzmu kontrolu nad svojim životima i potraže bolje mogućnosti.
U muškom društvu, o toj temi se ne razgovara dublje od konstatacije da je politička situacija uzrokovala migraciju žena i raskol obitelji. Kada sam postavljala pitanja u tom smjeru, rijetko su se otvorile dublje rasprave.”
Dok je bio u nastajanju, “Godina prođe, dan nikako” na radioničarskom programu Ex Oriente Film osvojilo je nagradu “Fine Cut”. Kako savjeti inozemnih stručnjaka i producenata utječu na autorski proces? Koliko su uvjetovali konačni oblik, postoji li pritisak prilagodbe ili ublažavanja autorskih odluka, a da bi se ostvarenje lakše probilo na tzv. zajedničko tržište?
“Iskreno, nisam veliki obožavatelj filmskih radionica, savjetnika i stručnjaka koji određuju put kojim treba krenuti kako bi se film probio na svjetsku pozornicu. Ovdje se radi o umjetnosti, a ne o plasiranju novih brendova na globalno tržište. Čudno mi je kako smo došli do ovoga, sada već standardnog trenutka u kojem svaki mladi redatelj/redateljica mora proći kroz more radionica, pitcheva i konzultacija, baš kada su najkrhkiji i najneiskusniji. U tim trenucima, kada je važno da se izrazi vlastito ja i oblikuje umjetnički potpis, dolazi do preplavljivanja savjetima i analizama stručnjaka iz svih krajeva svijeta, koji nastoje usmjeriti tvoj projekt, kritizirati ideje i preispitivati smjerove.
“Iako su mi neki od tih savjeta bili od pomoći, često sam se morala štititi od mišljenja koja su mi se činila dalekima. Moja producentica Tamara Babun dala mi je na početku dragocjeni savjet: ‘Zadrži ono što ti se sviđa, ono što osjećaš da ti može pomoći, a sve ostalo jednostavno zaboravi i ne uzimaj osobno.’ Sada s odmakom mogu reći da je u takvim procesima najvažnije zadržati i čuti vlastiti glas. S druge strane, nagrada ‘Fine Cut’ mi je donijela mogućnost da na projektu imam mentoricu montaže, tu sam mogla birati tko će to biti i izabrala sam Jelenu Maksimović, koju izrazito cijenim kao montažerku i suradnicu. Znala sam da razumije tematiku i kontekst filma i da će njeni komentari pomoći da neke osobne stvari mogu sagledati objektivno i izrazite se filmski, što se pokazalo točnim.”
Kako pomiruješ težnje za univerzalnošću priče s jedne strane, odnosno lokalni značaj s druge?
“Svaka priča o napuštanju, ljubavi i prijateljstvu nosi univerzalnu težinu. Često svijet filma oslikava one koji odlaze, dok se rijetko zadržava na onima koji ostaju, a u tom kontrastu krije se prilika za otkrivanje dubljih istina. Iako će svatko doživjeti ovaj lokalni fenomen na svoj način, mnogo je elemenata u ovom filmu koji će isto odjeknuti kod svih nas.”