Proteklog tjedna, 9. i 10. ožujka, Rijeka je imala čast ugostiti Joshuu Oppenheimera, jednog od najistaknutijih i najznačajnijih suvremenih dokumentarnih filmskih redatelja koji neustrašivo secira najmračnije aspekte društva i potiče na promišljanje prirode zla kao i društvene odgovornosti. Njegovo gostovanje organizirano je u suradnji Art-kina i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, a na osobni poziv Srećka Horvata. Sa sigurnošću je uvelike obogatilo kulturnu scenu grada i pružilo domaćoj publici jedinstvenu priliku za dublje upoznavanje s Oppenheimerovim radom kroz projekcije filmova i moderirane razgovore.
Program je započeo 9. ožujka u Art-kinu, kada je održana ekskluzivna hrvatska pretpremijera Oppenheimerovog igranog prvijenca “Svršetak” / “The End” (2024). Riječ je o postapokaliptičnom mjuziklu, za koji je redatelj inspiraciju pronašao istražujući naftnog tajkuna iz bivšeg SSSR-a koji je sagradio bunker za vlastitu obitelj, što je američkog redatelja navelo na sagledavanje potencijalnih posljedica takvog života. Stoga je radnja filma također smještena u luksuzni bunker u bivšem rudniku soli, gdje nakon ekološke katastrofe već 25 godina žive Majka (Tilda Swinton), Otac (Michael Shannon), Sin (George MacKay) i najbliži prijatelji, s jasnom metaforom univerzalne primjenjivosti koja stoji iza neimenovanja likova. Njihov, iako izolirani, naizgled stabilan život temeljen na grčevitom držanju za svakodnevnu rutinu, poremećen je dolaskom Djevojke (Moses Ingram), što dovodi do preispitivanja njihove na iluzijama izgrađene stvarnosti i međusobnih odnosa.
Iste večeri, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, Oppenheimer je sudjelovao u “Filozofskom teatru”, gdje je razgovarao s filozofom Srećkom Horvatom. Dotaknuli su se primarno apokalipse, kao motiva u filmu, ali i kao ekstenzije na aktualna zbivanja na geopolitičkoj sceni, zatim procesa stvaranja “Svršetka” i općenitih utjecaja društvenih promjena na njegovo stvaralaštvo. Oppenheimer je svoj rad opisao kao ogledalo u kojem prisiljava ljude da se pogledaju, suoče s vlastitim strahovima i samoobmanama. Također je izrazio zabrinutost zbog globalnih političkih trendova, ističući potrebu za radikalnom transformacijom i solidarnošću.
Idući dan, 10. ožujka, u sklopu retrospektive njegovih filmova, Art-kino je prikazalo dva ključna Oppenheimerova dokumentarca – jedan od najkontroverznijih i najnagrađivanijih dokumentaraca zadnjeg desetljeća, “Čin smaknuća” / “The Act of Kiling” (2012), te “Pogled tišine” / “The Look of Silence” (2013) koji je osvojio čak pet nagrada na 71. Filmskom festivalu u Veneciji. Oba su naslova također nominirana za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma, a bave se indonezijskim genocidom iz 1965.-1966., jednim od najbrutalnijih masovnih smaknuća u ljudskoj povijesti u kojem je od strane vojske i odreda smrti pogubljeno preko milijun ljudi. O spomenutom zločinu više od pola stoljeća nitko nije progovarao u javnom diskursu, sve do pojave “Čina smaknuća”. Ovi naslovi ujedno su dio trilogije započete s “The Globalization Tapes” (2003) kada je redatelj pomagao radnicima na plantažama palminog ulja da snime film o osnivanju sindikata nakon Suhartove diktature. Tek nakon toga saznao je za genocid, a preživjeli su ga zamolili da se vrati i snimi film s fokusom na masovne zločine čiji su počinitelji i dalje na vlasti.
Pružajući dubinski uvid u posljedice nasilja na počinitelje i žrtve, na sirov i ogoljelo iskren način “Čin smaknuća” istražuje događaje kroz oči počinitelja koji otvoreno priznaju, ponosno komentiraju i čak spremno rekreiraju vlastite zločine, dok s druge strane, “Pogled tišine” primarno prati obitelj žrtava, odnosno brata jednoga od pogubljenih. Postavljanje protagonista u poziciju u kojoj on sam nenametljivo pokušava razumjeti i prodrijeti u pozadinu takvih zločina stupajući u kontakt i razgovor s počiniteljima, daje još intenzivniju dimenziju filmu.
Nakon projekcija, uslijedio je razgovor s redateljem kojega je moderirao profesor i kulturolog Boris Ružić. Ovdje je Oppenheimer naglasio koliko ga je proces snimanja oblikovao, s obzirom na to da je deset godina radio s paravojskama, odredima smrti i njihovim žrtvama, istražujući odnose između političkog nasilja i prezentirane slike u javnosti. Gledajući unatrag na taj period, detaljnije je iznio izazove s kojima se suočavao tijekom snimanja dokumentaraca, ali i istaknuo temeljne poveznice sa svojim igranim filmom. Dok se spomenuti dokumentarci bave time kako počinitelji politički opravdavaju svoje prošle monstruozne zločine, u “Svršetku” pratimo obitelj koja se također samozavarava i potiskuje krivnju, opravdavajući sami sebi vlastite pogreške iz prošlosti i svjesno se obavijajući lažima. Osim postavljanja pitanja o životu u izolaciji i suočavanju s krivnjom, film preispituje kako će buduće generacije živjeti s posljedicama odluka donesenih danas. Oppenheimer je istaknuo važnost shvaćanja opasnosti koju nose zatiranje povijesti i opći zaborav od strane odgovornih vladajućih struktura, kao i nužnost suočavanja s prošlošću kako bi se izbjegli slični scenariji u sadašnjosti. Jer, zapravo, kako navodi redatelj, ovo nisu filmovi o zločinima prije šezdeset godina, već iako su sada desetak godina stari – o sadašnjosti, o današnjoj nekažnjivosti i dopuštanju zločina.
Kad im se razbijaju iluzije, a istina postaje pregorka i nepodnošljiva, likovi u “Svršetku” se, svojstveno mjuziklima, okreću pjesmi kojom izražavaju ono što riječima nije moguće prenijeti. No, normaliziranje naše pasivnosti ili šutnje uz integriranu utjehu da naši potezi kao malih pojedinaca ne bi činili razliku, samo potpiruje trenutno stanje. Kako Oppenheimer upozovara: “Ako i dalje držimo glavu zakopanu u pijesak kad znamo da se krećemo prema ponoru, samo perpetuiramo destruktivne obrasce.” Upravo zato redatelj nije propustio priliku uputiti višestruki apel prisutnima, direktno pozivajući na djelovanje, uzbunu i povezivanje u zajedničkom cilju ka promjeni paradigme i izbjegavanju društvene entropije. Jer, iako je apokalipsa superliminalna, tj. prevelika da bi se uopće mogla pojmiti – uzevši u obzir da se zbiva izvan ljudske povijesti (citirao je dio Horvatove knjige), osim ako ne interveniramo u obrasce vlastitog lažnog narativa – osuđeni smo na propast. “Možda je prekasno za obitelj u filmu, ali nije prekasno za nas koji i dalje imamo nebo ponad sebe i atmosferu u kojoj možemo slobodno disati”, poručio je redatelj.
