PočetnaRecenzije22. Human Rights Film Festival: "Mačke iz Gokogu hrama" - Signali intuitivnog

22. Human Rights Film Festival: “Mačke iz Gokogu hrama” – Signali intuitivnog

|

Od visoke do pop kulture, u različitim historijskim razdobljima i civilizacijskim krugovima, mačka je predmet divljenja ili pak zazora proizašlog iz aure nepoznatog i drugog, aluzije čega kroz kulturne su se reference zadržale do danas. Višestrukost pozicije mačke i dalje je predmet filozofskih, antropoloških, etnoloških, književno-povijesnih i(li) filmskih istraživanja, što pokazuje i “Mačkozbornik” iz 2022., u kojem niz teoretičara analizira značenjsku opterećenost pojma u njegovoj konkretizaciji i imaginarnom uobličenju. Asocijativna veza Japana i mačaka karakteristična je zbog globalnih popkulturnih posredovanja, njenih demonsko-čudovišnih oblika proizašlih iz baze anime filmova ili pak konzumerističkog preuzimanja arhetipskih obilježja – figuricu maneki-neko odavno ispražnjenu od značenja zatičemo danas u nesvodivim prostorima, jednako kineskim restoranima, kao i svakodnevnom okružju, dok navodno subvertiraju tradicionalnu ulogu kiča u (malo)građanskim domovima.

Mačke i hram u naslovu najnovijeg filma Kazuhira Sode“Mačke iz Gokogu hrama” / “The Cats of Gokogu Shrine” / “Gokogu no Neko” (2024), prikazanom na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu, osim što podcrtavaju ponavljajuće i sveprisutne motive redateljeve filmografije, misao usmjeravaju prema filmskim mačkama i s njima povezanim egzemplarnim kadrovima. Na masterclassu u Zagrebu 2022., redatelj je izjavio da je mačka njegov svojevrsni potpis, zasigurno u skladu s naknadno pridanom ulogom preuzimanja emocije i značenja onog neizrečenog, na pragu nesvjesnog. Veza dokumentarizma, mačke i hrama zaziva slavnu scenu tokijskog Gotokuji hrama u filmu “Bez sunca” / “Sunless” / “Sans soleil” (1983) Chrisa Markera – odavanje počasti preminulim i izgubljenim ljubimcima prevodi se u pokušaj dohvaćanja kulture izmještene iz logike pukog antropocentrizma. Hram u Sodinom filmu doduše nije mjesto obožavanja mačaka, već staro šintoističko svetište u priobalnom gradiću Ushimado, njegovo središte, jezgra iz koje se razvijaju rukavci priče, ujedno dom mačaka lutalica koje namjernici hrane, o kojima brinu, ne bi li im osigurali osnovne uvjete. Sodine mačke stoga u skladu s razrađenim pretpostavkama redateljeva stvaralaštva, imaju nešto prozaičniju ulogu od one metafizičke, iako su nužno prenositeljice nadsenzorne težine dok suptilno ilustriraju uporišta priče i metonimijski izlažu odnose zatečene u široj zajednici.

Tematska preokupacija Sodinih filmova jest funkcioniranje mikrozajednica, samoorganiziranih onkraj i u srazu s institucionalnim okvirom, koji najčešće ne zadovoljava stvarne potrebe. Utoliko, u najširem smislu uzor pronalazi u Fredericku Wisemanu, ali je zainteresiraniji osigurati glas iznutra, samih subjekata, dok sam ostaje na razmeđu svjetova – istovremeno i redatelj i rušitelj pretpostavljenog sveznajućeg autoriteta. Vlastiti pristup filmu definira opservacijskim, promatračkim, dokazujući da su pomaci u jednoj od najtradicionalnijih metoda dokumentarizma i dalje mogući. Dok diskretno ukida distancu uspostavljenu činom snimanja, iza naizgled povučenog bilježenja zatečene stvarnosti, sve ako povremeno i biva probijana redateljevim ulaženjem u kadar, Soda provocira politički podton. Na redateljevu prisutnost češće ukazuju protagonisti koji mu se obraćaju, prekidajući iluzornu hijerarhičnost između onog tko snima i snimanog. S druge strane, specifična atmosfera i autorska prepoznatljivost proizlaze baš iz svjesnog doživljaja procesa, a koji je Soda definirao u deset točaka (zapovjedi) promatračkog filma.

Svojevrsni manifestni napuci u osnovi se svode na prepuštanje prostoru unutar kojeg se tema sama nadaje, a uporišne se točke i narativni okvir izgrađuju naknadno, u montaži. Zanimljivost pronalazimo u istovremenoj artificijelnosti filma, direktno izraženom kao konstrukt, ali sačinjenom od dovoljno dugih kadrova, a da bi propustili nepomućenu stvarnost odabrane zajednice. U naknadnom se sklapanju Soda oslanja na kognitivni angažman publike, koja će iz paradoksalnosti montažnog spoja niza neprekinutih sljedova događanja izvesti sasvim konkretne zaključke o prirodi poduzetog procesa i njegove refleksije na sredinu u kojoj se odvija.

Pritom, a što je mnogo tipičnije za kratke, eksperimentalne, amaterske ili studentske filmove, Soda sam oblikuje sve elemente, od fotografije i zvuka do montaže, ne skrivajući činjenicu da slika u konačnici trasira njegov pogled. Rezultat jesu autentični okrajci stvarnosti, ali bez lažnog dojma realiteta kakav on pretpostavljeno jest bez redateljskog prisustva, a da bi se kao jedina činjeničnost uspostavila stalnost promjene i životne nasumičnosti, dodatno potencirane činom snimanja. Redateljevo uključivanje u film tvori daljnji sloj kompleksnih odnosa i ne mijenjajući im suštinu, sprječava oblikovanje lažne svijesti izražene kroz obmanu o sveznajućoj poziciji, kako redatelja, tako i publike, a koja proizlazi iz nužnog posjedovanja viška informacije. Svi nastupaju iz istog polazišta da bi se upustili u ispitivanje, susret i potragu za odlučujućim detaljem.

Iza naoko idiličnih prizora (ponekad razglednički primamljivih, već prvi kadar igre mačke sa snimateljskom opremom potiče simpatiju) krije se mračnija perspektiva destruktivnih izvanjskih utjecaja po sve vrste zatečenih skupina.

Mačke su u filmu “Mačke iz Gokogu hrama” napokon punokrvne sudionice, a utjecaj izvanjskih momenata na mačju populaciju prva stepenica poduzetog istraživanja. Zatečena međuovisnost i ugroza pritom potpuno odgovara onima u zajednici iznad (iznad u smislu daljnjeg stupnja filmskog zanimanja, ne ontološke vrijednosti) – gradića čijim centrom mačke profiliraju i odakle se razvija mogućnost suživota. Mačke upoznajemo poimence kroz niz sugestivnih vinjeta, dok se redateljev interes koncentrično širi prema portretiranju ljudskih stanovnika priobalne zajednice. U oba se slučaju jedinke izdvajaju i individualiziraju, da bi bile vraćene u primarno okružje, a kao predmet se analize stabilizirala zajednica sama, vječno titranje njena potencijala na ivici raspada.

Soda gradi film iz kadrova uravnoteženih zbivanja, mijenjajući očišta na filmskom se planu prilagođava koegzistenciji životinja i ljudi, dok po volji ulaze i izlaze iz vidnog polja. Epizodičnost oslonjena na ravnopravni tretman priča mačaka, kao i ljudi, proizvodi niz paralelnih narativnih linija, koje se ponekad susreću, ponekad mimoilaze, ali su uvijek makar i rubno usmjerene jedne prema drugima unutar zajedničke mizanscene. Uvođenje sve većeg broja ljudskih protagonista na nekoj je od razina redovito povezano s mačjom populacijom, hranili je oni i pružali veterinarsku skrb radi kontrole širenja, ili smatrali zagađivačima. Svaki je pojedinačni čin dramaturški usmjeren prema susretu i objedinjavanju zajednice, bilo kroz proširenje mogućnosti suživota među vrstama, bilo artikulaciju disonantnih mišljenja o zajedničkim pitanjima. S ruba pak proviruju došljaci, ribari i namjernici na proputovanju, upućujući na lakoću narušavanja uspostavljene dinamike.

Iza naoko idiličnih prizora (ponekad razglednički primamljivih, već prvi kadar igre mačke sa snimateljskom opremom potiče simpatiju) krije se mračnija perspektiva destruktivnih izvanjskih utjecaja po sve vrste zatečenih skupina. Pritom je ugroza od turističke devastacije u obliku prenapučenosti i posvemašnje podređenosti odatle proizašlim zahtjevima, kojoj zasigurno doprinosi priča o slobodnoživućim mačkama, čega je spomenuti Gotokuji hram sa svojim figuricama najbolji primjer, najizglednija. U kojem se smjeru zajednica želi razvijati, kako osigurati simbiozu, a neželjene posljedice prevenirati, dio je rasprave građana usidrene u središnji dio filma, kojim se natuknuta problematika do kraja verbalizira, a Sodino filmsko djelovanje preobražava u dijalektički intoniranu argumentaciju. No, ne doprinosi li dokumentarac neželjenom privlačenju posjetitelja, dobrodušno će upozoriti baš jedan takav, posjetitelj. Kazuhiro Soda je doduše asimiliran do mjere do koje to dopušta pridržavanje uspostavljenih pravila zajedničkog življenja, a film pretvara u platformu za iskazivanje suprotstavljenih mišljenja o samoodrživosti i želje za uključivanjem nove tokove.

No, kontemplativnost dugog kadra, vizualno ekspresivan ambijent i filmski uvijek inspirativne mačke tvore poetičnu meditaciju o prolaznosti, smjeni i smrti. Ne bi li se izbjegla neproduktivna sentimentalnost, sva je emocionalnost oslonjena o životinju, a činjenica načina života na zalasku kanalizira se u prizore iz života mačaka. Skriveni zakutci mačjeg staništa jednako počivaju na univerzalnosti tema na pragu filozofičnosti, kao što ne isključuju presliku širih, društveno relevantnih pitanja. Hoće li se naslijeđe preostalih autentičnih zajednica monetarizirati i upregnuti u logiku sustava ili prepustiti samosvojnom razvoju, pritom ostaje pitanje samoodređenja, baš kao što i način njihova uprizorenja zaziva razumijevanje dublje autorske odgovornosti.

"Mačke iz Gokogu hrama" / "The Cats of Gokogu Shrine" / "Gokogu no Neko"
Redatelj, scenarist, direktor fotografije i montažer: Kazuhiro Soda
Zemlja podrijetla: Japan
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 119 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Otvorene prijave za 8. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans

Otvorene su prijave za 8. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, koji se održava od 12. do 16. rujna 2025. u Sarajevu.

Osjećaj doma i izazovi pronalaska zajedničkog jezika

Redateljica i istraživačica Kumjana Novakova održala je 31. siječnja u Dokukinu KIC masterclass "Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti".

“Paviljon 6” Gorana Devića u programu “Storyvillea”!

"Paviljon 6" (Petnaesta umjetnost, 2024.) Gorana Devića prikazat će se u sklopu iznimno uglednog programa "Storyville".

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.
Redatelj, scenarist, direktor fotografije i montažer: Kazuhiro Soda<br> Zemlja podrijetla: Japan<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 119 minuta22. Human Rights Film Festival: "Mačke iz Gokogu hrama" - Signali intuitivnog