Pred nama je devetnaesto izdanje bjelovarskog Festivala dokumentarnog filma DOKUart, koji se ove godine održava od 5. do 11. listopada, tradicionalno s glavninom programa u Kulturnom i multimedijskom centru Bjelovar. Tamošnja publika moći će pogledati ukupno jedanaest filmskih ostvarenja, od čega čak pet hrvatskih. Više o ovogodišnjem festivalu, kao i pripremama za jubilarno, dvadeseto izdanje ove vrijedne filmske manifestacije, reći će nam selektorica programa, Rada Šešić.
“Devetnaest DOKUart u Bjelovaru počinje 5. listopada i traje osam dana – sedam u gradu i jednu večer u dva sela. Mi smo festival koji je posve okrenut ka publici, njegujemo vrlo prisan odnos s gledateljima koje zanima dobar, intrigantan, provokativan dokumentarni film. Vrlo smo sretni što imamo sve više mlađe publike; školarci koji su se rodili kada smo započeli DOKUart i koji su odrasli uz naš festival, postali su u par posljednjih godina naša redovna publika. Zato su nam pored glavnog programa, jako važni i školski programi kroz koje prođe preko 1500 učenika te DOKUart radionica. Uz projekcije za učenike osnovnih i srednjih škola uz koje ide i prikladno predavanje, zainteresirana djeca imaju prilike osjetiti što to znači – osmisliti, režirati, snimati, montirati dokumentarni film. Voditelj radionice je naš Bjelovarčanin, izuzetno talentirani autor, Đuro Gavran. U timu je već par godina i mali DOKUartovci ga baš jako vole. A za građanstvo dovodimo uvijek kombinaciju filmova koja nam pruža zanimljive i uzbudljive priče, filmove koji proširuju granice same dokumentarističke forme, hrabre filmove, zatim one koji nam ukazuju na krucijalne promjene oko nas, a o kojima, iako ponešto znamo, često tu urgentnost nismo dovoljno osvijestili”, započinje naš razgovor Rada Šešić.
Krenimo onda na detaljnije upoznavanje ovogodišnjeg programa DOKUarta, najprije s međunarodne strane.
“Festival otvaramo s hrvatskom premijerom filma ‘Pjesme zemlje’, norveškom odom prirodi i visokobudžetnim filmom poznate dokumentaristice s međunarodnom reputacijom, Margreth Olin. Ovaj impresivni dokumentarac bio je norveški kandidat za ovogodišnju nagradu Oscar, a film je veličanstvena simfonija zemljinih iskonskih sila i magičnih ljepota; vodič kroz tu odiseju je osamdesetpetogodišnji redateljičin tata. Zanimljivo je da su izvršni producenti filma čuvena glumica Liv Ulman i jedan od najznačajnijih redatelja, danas već klasik autorskog filma, Wim Wenders. Imat ćemo još jednu hrvatsku premijeru, također film iste autorice: prije dvadesetak godina Margreth Olin, izrazito senzibilna autorica, ostvarila je film koji mi je ostao urezan u sjećanje – ‘Moje tijelo’. Ova krajnje iskrena i posve ogoljena priča, oda je ženskom tijelu, priča o tri generacije žena koje su svaka na svoj način iskusile kako društvo od rođenja indoktrinira idejama kako djevojka/žena treba izgledati i kako se treba ponašati.
“U istoj večeri prikazujemo šarmantni, prilično humorističan, a opet i ozbiljan mađarski film, također o djevojkama – ‘Divas’. Tri prijateljice koje nisu uspjele završiti srednju školu u roku, sada su dobile drugu šansu i krenule maturirati. Preporučujemo mladima da obavezno pogledaju ovaj film, jer jezik socijalnih medija je dio svakodnevnice junakinja filma. Preko toga, mi gledatelji također postajemo dio kruga kojem se povjeravaju s najintimnijim ispovijestima. Imamo još nekoliko međunarodnih produkcija, hrvatsku premijeru nizozemskog filma ‘Susjed Abdi’, koji kroz filmsku igru govori o vrlo ozbiljnoj temi međunacionalnih odnosa. Autor Douwe Dijkstra ispituje granice dokumentarnog formata i otvara nam shvaćanje što sve možemo zvati dokumentarcem.
“Tu je i vrlo bitan njemački film – još jedna hrvatska premijera – rađen u duhu dokumentarističke istraživačke forme, ‘Plastic Fantastic’. Što je ekološki rasizam, gdje su najveće deponije na svijetu, kako sagledati i pametno planirati našu ekološku budućnost? Znanstvenici kažu da plastici treba 800 godina da se razgradi u tlu, a 400 godina u vodi. Film prikazujemo i mladima kao i odraslima, a njemački kritičari ocijenili su ovaj dokumentarac najznačajnijim filmom o ekologiji u proteklih pet godina. Naš festival se održava u malom gradu i kada pokrenemo neku debatu, o tome svi pričaju; pozivamo i stručnjake da približe određenu temu gledateljima te u vrlo opuštenoj atmosferi uspijevamo na debatni stol staviti neke goruće teme današnjice”, ističe Šešić.
A iznimno je jak i ovogodišnji bunt hrvatskih dokumentaraca na bjelovarskom festivalu.
“Da dokumentarac dobije Zlatnu Arenu u Puli za režiju, pravo je iznenađenje. Silvestar Kolbas osvojio je dvije Zlatne Arene, za režiju i montažu. Njegov film ‘Naša djeca’ sniman je nekoliko desetljeća i uspio je na inteligentan način dosegnuti univerzalno, koristeći krajnje privatno i intimno. Film je i zabavan i duhovit, ali i ozbiljan – postavlja nam bitna pitanja o odgoju djece i postizanju harmonije u obitelji. Kolbas je već gostovao u Bjelovaru par puta i jako se radujemo ponovnom susretu, jer baš ovaj film nekako traži iscrpan razgovor s autorom. Boris Bakal je novo ime na našem festivalu, no i njegov film ‘Vitić pleše’ otvorit će bitna pitanja o ljudskom ponašanju. Kratka dokumentaristička forma uvijek je bila posebno stvaralačko mjesto potpune autorske slobode i ispitivanja granica forme. ‘Dohvatiti sunce: El Shatt’, multimedijalne umjetnice koja živi na potezu Berlin-Zagreb – Ane Bilankov, vrlo lucidno je ispričao obiteljsku storiju, a koja je obilježila mnoge hrvatske familije. Dokumentarac ‘Galeb’ Davida Lušičića iz Rijeke, donosi priču o Titovom brodu koji je bio simbol širenja jedne ideologije i političkog pokreta. Film je esej o prolaznosti, ali u isto vrijeme i o vječnosti. Zvuči paradoksalno, no autor je uspio spojiti postojanost, rituale, dosljednost i ljudsku predanost, s očiglednom prolaznošću, dotrajavanjem te neizbježnim mijenama”, najavljuje selektorica DOKUarta hrvatska doku-ostvarenja koja će se prikazati u Bjelovaru.
Zanimljivo, 19. DOKUart će ugostiti i jedan igrani film, odavno etabliranog dokumentarista Nebojše Slijepčevića – već dobrano (i međunarodno) nagrađivani “Čovjek koji nije mogao šutjeti”.
“Nebojša je stari prijatelj DOKUarta i festival već dugo godina prati i prikazuje njegove uvijek uzbudljive, hrabre, intrigantne dokumentarce. I mi se radujemo da je osvojio ovo ogromno priznanje – Zlatnu palmu, i zato želimo Bjelovarčanima pokazati njegov najnoviji film, iako je to igrano ostvarenje. No, priča je temeljena na istinitom događaju i stvarnom junaku te će nam biti vrlo zanimljivo čuti kako se filmski adaptira dokumentarno u igrano, i kako se radi s glumcima u ovakvim slučajevima. Danas, kada se granice dokumentarnog i igranog prožimaju i kada imamo i fake dokumentarce i mockumentarce i hibridne filmove, uzbudljivo je popričati na tu temu s nekim tko ima toliko puno iskustva kao Nebojša Slijepčević“, odgovara nam Šešić.
Sljedeće godine DOKUart puni – punu dvadeseticu. Sprema li se organizacijski tim na posebno obilježavanja dvadesetog rođendana bjelovarskog festivala?
“Već pripremamo dvadeseto izdanje. Imat ćemo neke posve netipične programe, selekcije koje će možda šokirati publiku, goste koji će unijeti svježinu i uzbuđenje, no mi smo kao festival već poznati u našoj regiji kao out of the box kulturni događaj. Prikazivali smo još prije petnaest godina filmove u zatvoru, domu za starije, školi za djecu s posebnim potrebama… Idemo redovito na selo, a imali smo i projekciju na dnu gradskog bazena koju je pratio vrlo neobičan susret s publikom. Ostavit ćemo naše jubilarne planove kao tajnu do iduće godine, no ljudi i izvan naše županije će sigurno poželjeti da nam se pridruže u tom specijalnom izdanju koje će se pamtiti”, govori nam Rada Šešić, za kraj najavivši i par aktualnih stvari vezanih za ovogodišnji DOKUart:
“Za sada bih samo spomenula naše nagrade DOKUarta. Pored naše već tradicionalne Nagrade publike, svakom autoru najznačajnijeg priznanja dodjeljujemo i Nagradu Žirija mladih i uvijek se radujemo čuti njihovo mišljenje o našoj selekciji. A nagradu DOKUarta, koju smo nazvali ‘Počasni DOKUartovac’, ove godine dodjeljujemo jednom od najznačajnijih filmskih pedagoga Hrvatske – Edi Lukmanu iz Čakovca. Nije lako voditi filmski klub bilo gdje u zemlji, no napraviti filmsku školu od malog kluba u malom gradu zaista je gigantski poduhvat. ŠAF – Škola animiranog filma Čakovec koju je Edo započeo prije pedeset godina i uzdigao do međunarodnih razmjera, postala je stup i ponos dječjeg stvaralaštva, ne samo u međimurskoj regiji, nego i u cijeloj Hrvatskoj.”
