Na sve brojnijim, različitijim pa time možda i zanimljivijim internacionalnim filmskim festivalima, često se mogu naći vrlo mlada i nova filmska lica koja su tek na početku svojeg kreativnog putovanja. Iako festivali pokušavaju sve više obraćati pažnju da upravo ta lica ne budu zanemarena, dok se velika i etablirana imena pojavljuju sa svojim već petnaestim filmom na crvenom tepihu, generalno filmska kritika, osvrti i eseji još uvijek uglavnom preferiraju pisati o upravo tim velikim ili pak trenutno popularnim imenima u filmskom svijetu. Vrlo vjerojatno se iza ove autorske i uredničke odluke krije već famozna samodopadljiva fraza – “zbog broja klikova”, no nažalost, često se čini da je razlog upravo taj. Time najčešće mladi/e i vrlo novi/e autori/ce, pogotovo na manjim lokalnim i regionalnim filmsko-kritičarskim i esejskim platformama, nikada ne budu niti spomenuta jer, eto, još nisu otkrivena po kojim god standardima se danas većina mainstream kritičara/ki vodi. Čudo se ipak najčešće dogodi ako ih Variety ili neko drugo veliko ime a priori ne nahvali. Ovom malom esejističkom kolumnom i drugom sezonom “Istočnih horizonata”, pokušavamo taj trend barem malo promijeniti te se osvrnuti na rad pojedinih autorica; dakle, ne nužno samo na mlada i nova filmska lica, nego i na ona generalno nedovoljno cijenjena, a time i manje gledana od strane lokalne, pa možda i regionalne publike.
U vrlo kratkom razdoblju svojeg filmskog stvaralaštva, korejsko-britanska autorica JiYoon Park, završivši preddiplomski studij povijest umjetnosti i filma na Ewha University u Južnoj Koreji te diplomski studij režije u Edinburghu, počela je izlagati radove i prijavljivati filmove na festivale u Ujedinjenom Kraljevstvu. No vrlo brzo njezini kratki eksperimentalni i dokumentarni filmovi, počevši s “The Way We Wait” (2020) i “Once Upon a Time” (2020), polako su počeli putovati i po mnogim svjetskim festivalima. Dokumentarno-esejistički film “The Way We Wait”, premijerno prikazan na Open City Documentary Festivalu te nominiran za nagradu u kategoriji Between Generations’ UK Short Film Award Nominee, vješto i promišljeno spaja opservacijsko-dokumentarne elemente snimanja i montaže s eksperimentalnim pristupom naraciji i uporabom obiteljskih found footage materijala.
Park “The Way We Wait” otvara scenom svoje seanse s proricateljicom budućnosti, koja interpretacijom autoričine budućnosti, odnosno vremena “njezine konačne izgradnje temelja za budućnost” 2023. godine, kao da najavljuje Parkin dosadašnji filmski rad i cjelokupni umjetnički senzibilitet. Tako se s ovim filmom, njezina sadašnjost, snimana s balkona u vrijeme koronavirusa, prošlost i sjećanja iz djetinjstva s bakom i nestabilna budućnost, isprepliću i postaju autonomno filmsko vrijeme, potpuno izdvojeno i slobodno od vanjskog realnog. “The Way We Wait” je film Parkinog unutrašnje realnosti koja, iako vrlo vezana za vanjske događaje, poput iščekivanja bakine smrti zbog koje se nakratko vratila u Južnu Koreju, pokušava komunicirati i upoznati teško dokučivi, takozvani fizički te vanjski realitet.
Snimanjem krupnog plana bake u bolnici kojoj se, kako sama kaže u voice-overu, pokušava (i uspijeva) približiti po prvi puta u životu, ili pak gradnje pješčanog zdanja na plaži kojoj svakog časa prijeti destrukcija zbog konstantnog nadolazećih morskih valova, Park naglašava kako napetost i iščekivanje onog neizbježnog u životu poput smrti ili promjene životnih okolnosti, tako i vlastiti odnos prema životu prema kojem se odnosi s konstantnim odmakom, bijegom i nemirom. Iako su svi njezini dosadašnji filmovi kratkog metra, do 11 minuta, Parkini radovi su filmske crtice, odnosno kratki isječci te misli o unutrašnjem životu mlade redateljice u suvremenom, često vrlo teškom svijetu. Onome bez temelja, punom seljenja, pakiranja i takozvanog života u koferu koji je već odavno postao gotovo pa norma za mnoge (mlade) ljude u svijetu. Istina, uzbudljivo je i vrlo obogaćujuće, no isto tako ponekad i stresno, dezorijentirajuće i često podložno, onome sto Park tematizira u “The Way We Wait” – gubitku tla pod nogama.
Iste godine – 2020., Park radi još jedan kratki film – “Once Upon a Time”, u kojem se pojavljuju još snažniji i ovog puta isključivo, eksperimentalni momenti, naglašavajući teme prošlosti i budućnosti, ali i, prema Parkinim riječima, ovisnosti o prošlosti i onome što ona označava za redateljicu – melankolično sjećanje i perpetuirano razmišljanje o vlastitoj boli. U pet minuta trajanja filma, kroz sanjive kadrove vode i zraka sunca koje kroz nju prodiru, redateljica, kako putem voice-overa tako i preko titlova, promišlja o prošlosti i sjećanjima, na ovaj način ostvarujući i ritmičku strukturu filma.
Sljedeći film – “Like You Know It All” (2021) prati priču psihologinje i savjetnice Kwang-Ja Lee, koja već 45 godina radi u hitnom telefonskom servisu “Lifeline Korea”, tematizirajući važnost ali i težinu njezinog posla i priča koje svakodnevno sluša i koje mora nositi svakodnevno sa sobom, budući da ne mogu biti prepričane niti dijeljene nigdje drugdje. Park je putem isprekidanog i izuzetno eksperimentalno i slobodnog narativnog stila, kako vizualnog tako i auditivnog, pokušala filmski reagirati na njezinu priču i tematizirati (ne)dostupnost skrbi za mentalno zdravlje te kako vlastita prošlost i uspomene, nažalost često one traumatske, usmjeravaju osobu u buduću profesiju, ili ju barem zainteresirati za teme povezane sa proživljenim. Film je prikazan na mnogim festivalima 2021. godine, počevši na festivalima po Ujedinjenom Kraljevstvu, poput Scottish Mental Health Arts Festivala gdje je imao i premijeru, potom na Seoul Ind Women’s Film Festivalu, Jeju Hondie Film Festivalu i EBS International Documentary Festivalu u Južnoj Koreji te naposljetku na Ji.hlavi i San Diego Asian Film Festivalu.
Autoričin posljednji i još uvijek tekući projekt pod nazivom “Out of Place” (2023), zamišljen kao dugotrajni umjetnički projekt koji tematizira život i, kako sama Park kaže, “preživljavanje” kao žene iz Koreje i Azije. Zanimljivom žanrovskom kombinacijom, spajajući dokumentarne, znanstveno-fantastične i poetsko-esejističke elemente, Park zamišlja put žena iz Azije na drugi planet te drugu dimenziju, dok druge žene ostaju ovdje gdje se njihovi glasovi, misli i vizije spajaju u potpuno novi realitet, sjećajući se vlastite prošlosti, razmišljajući o trenutnim sadašnjostima i mogućim prosperitetnijim budućnostima.
Dosadašnji radovi JiYoon Park u mediju kratkog filma pokazuju visoku razinu filmskog talenta i senzibiliteta. Iako zasebna umjetnička djela, vrlo su bliski, kako tematski tako i stilski, pa se na neki način nadograđuju i nadopunjuju. Dakle, svaki njezin rad je zaokružena cjelina, no također i vrlo otvorena interpretaciji te nadopuni i dijalogu, kako s publikom tako i s nadolazećim autoričinim radom. Park nije redateljica koja, barem zasada, prakticira slow cinema žanr, kako sa snimateljske tako i s montažne strane, no njezini radovi su tečni i lagani, čak i kada prikazuju umirućeg člana obitelji ili tematiziraju samoubojstva i generalno loše mentalno zdravlje u Južnoj Koreji. Bitno je naglasiti da protočnost filmskih slika, načina snimanja i montaže nimalo ne umanjuju ozbiljnost prikazanih tema, dapače, možda ih čine prodornijim, budući da stvara dojam potpunog stapanja i uranjanja u filmsku sliku.
Mnogi svjetski festivali, osim onih na kojima je autorica već prikazivala unazad tri godine, kako dokumentarnog tako i eksperimentalnog filma, počevši sa spomenutim projektom “Out of Place”, vrlo lako bi mogli biti bogatiji za jedno novo lice čija će kvaliteta, nadam se, biti još više prepoznata i cijenjena diljem svijeta, a filmovi gledani i prije nego što Variety da svoje filmsko-kritičarsko zeleno svjetlo.
