Novinar i urednik u Večernjem listu, jedan od osnivača i producent Mediteran Film Festivala, festivala dokumentarnog filma u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini, pokrenutog 2000., Robert Bubalo kao filmski se redatelj usmjerio na biografska i portretna dokumentarna ostvarenja. Dosad potpisuje “Spore jahače” (2002) o grupi bosanskohercegovačkih motociklista, “Raj za stokilaše” (2004) o malonogometnom turniru stokilaša u Rakitnu u Hercegovini, “23 grama” (2018) o vlastitom bolesnom sinu, igrano-dokumentarni spekulativni “2068.” (2019) te, suredateljski s Marijom Vukadinom i Robertom Tonkovićem, “Izgubljeno dugme” (2015) o bosanskohercegovačkom bubnjaru Bijelog dugmeta Ipi Ivandiću i “Bure Bareta” (2019) o hrvatskom rock pjevaču i autoru Goranu Baretu.
Protagonist njegova novoga filma “Hassanovi ratovi” (Olimp produkcija / Kadar; 2024.), nagrađenog “Zlatnim šlepom” za najbolji film u dokumentarnoj konkurenciji 18. Vukovar Film Festivala (28.8. – 1.9.), Bubalov je kolega iz Večernjeg lista, višestruko nagrađivani novinar Hassan Haidar Diab, između ostalog i za doprinos razbijanju predrasuda, razumijevanju različitosti i razvijanju tolerancije kroz reportaže i novinske objave. Danas, dakle, a i ne od jučer, zastupnik mira, zajedništva, razumijevanja, suradnje, Hassan Haidar Diab, rođen 1963. u Bejrutu u Libanonu, kao dječak i mladić i sam je bio otjelovljenje srdžbe, gnjeva i netrpeljivosti, prgav, odvažan, ratoboran pripadnik Palestinske oslobodilačke organizacije, uvijek naoružan, spreman pucati, ustrijeliti, izazivati nevolje i nerede. Tako saznajemo iz Bubalova filma, ponajviše od samog protagonista koji o tomu govori izravno u kameru, u dijalogu s članovima obitelji i ondašnjim suborcima ili u izvanprizornoj naraciji.
U razgovorima nakon osvajanja vukovarske nagrade, u konkurenciji u kojoj je bio i iznimno potresan, u košnici razaranja snimljen ukrajinski dobitnik ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg cjelovečernjeg dokumentarnog filma, “20 dana u Mariupolju” / “20 Days in Mariupol” / “20 dniv u Mariupoli” (2023) Mstislava Černova, redatelj i scenarist Bubalo rekao je da je sretan zbog pobjede svog filma iskrenog dokumentarističkog pristupa, koji “nije festivalski”, što mu je omraženi žanr, a dodao je i da se grozi “dosadnih europskih art drama u kojima ljudi šute i pola sata jedu juhu iz pijata”.
Doista, Bubalo “Hassanove ratove” vodi poprilično dinamično, stvarajući dojam neposrednog, autentičnog praćenja radnji i događaja koji samo što ne izmaknu, prominu u nepovrat, a zabilježeni u filmu ostaju zahvaljujući vještini i okretnosti filmaša da ih ulove u zadnji čas. Bit će, doduše, u cjelini mnogo oduljih odsječaka u kojima snimani samo sjede i razgovaraju, a premda će u njima ritam očito usporiti, riječ je o razgovorima bremenitima sadržajem, informacijama i osjećajima. Za to je uvelike zaslužan sam Haidar Diab koji ih de facto vodi i usmjerava umješnošću dobrog novinara, bez okolišanja i zaobilaženja udarajući izravno u škakljive, čupave teme, najčešće one koje se odnose na neugodne, nerijetko i nepohvalne epizode iz njegova negdašnjeg života. No, čini to opušteno, prijateljski, srdačno, u obličju neobveznog čavrljanja sa starim znancima, čime se gradi uzbudljiv ugođaj trenja žestokoga u sadržaju i blagoga u nastupu.
“Kad god se vraćam u rodni Bejrut, vraćaju se i te iste, proklete slike rata…”
“Hassanovi ratovi” oblikovani su kao svojevrsno putovanje u srce tame, odnosno Haidar Diabov ponovni susret s vlastitim demonima mlađanih godina, možda i svojevrsna terapija, doduše već smirenog zrelog čovjeka, posjetom mjestima i ljudima koji su obilježili njegove divlje rane dane, a neki od sugovornika, starih prijatelja i drugova i danas su istaknuti borci u desetljećima neprekinutim sukobima između Izraela i Palestine.
“Kad god se vraćam u rodni Bejrut, vraćaju se i te iste, proklete slike rata. … Sad se vraćam nakon dugo godina da saznam istinu o sebi. Jer mnogo toga sakrio sam duboko unutra, na dnu svoje ranjene duše. Pitam se može li ova moja potraga za samim sobom zaustaviti sve te ratove koji divljaju u meni?” Početne su to riječi unutarnjeg monologa Haidara Diaba – na arapskom jeziku, kao što je i gotovo cijeli film – dok noću slijeće i potom automobilom ulazi u suvremeni, veleosvijetljeni velegrad Bejrut, nakon uvodne, intenzivne sekvence sastavljene od nedatiranih crno-bijelih arhivskih snimki bombardiranja, ratovanja i uličnih borbi u Bejrutu, vjerojatno iz sredine 1970-ih.
Iako ćemo u “Hassanovim ratovima” čuti mnogo toga o sukobima, netrpeljivostima i neriješenim, složenim problemima između Izraela i Palestine, jedva će što biti pregledno pojašnjeno i objašnjeno, no steći ćemo sliku i poćut jezive, kaotične trajnosti groznoga stanja ratnih užasa. A postupno će se, gotovo neopazice, ali u konačnici nemalo dojmljivo, oblikovati storija o korjenitoj preobrazbi Haidara Diaba koji je od nemilosrdnog prznice, lakog na okidaču, sazrio do iskrenog mirotvorca – koji je katkad i pod zaštitom policije koja ga čuva od takvih kakav je sam nekoć bio – čime će se potiho, nenametljivo, sama od sebe ocrtati i poruka potrebe za razumom i uvažavanjem, nasuprot destruktivnom odavanju krvoločnim strastima što raspiruju nedaće. Promijenjen, ali i dalje svoj, Haidar Diab drži pozornost – osobnošću, razmjerno nemarnim držanjem, nošenjem i izgledom te sočnim psovanjem (na hrvatskom), a ponajviše odlično sročenim i ugodnim glasom toploga timbra govorenim razmišljanjima i introspekcijama koje iznosi u offu.
Podsjetimo da je o Hassanu Haidaru Diabu zanimljiv srednjometražni dokumentarni film “Hassan” (2017) snimio i Arsen Oremović, nekoć također novinar Večernjeg lista.
