Kontinuirano sužavanje prostora kulturne razmjene, paušalna rješenja i izostanak svijesti javnosti o važnosti inzistiranja na neprofitabilnoj, manje atraktivnoj kulturi s izraženom edukativnom komponentom, prisutno je u svim društvenim domenama. Zagreb kao glavni grad najčešće se smatra paradigmom funkcioniranja čitavog sustava, a sve ako aktualna vlast izdvaja viša proračunska sredstva no što je to bio dosad slučaj, posljedice dugogodišnje kulturne devastacije tu su najočitije. Usporediti sličnosti i razlike većih kulturnih sredina na našem području uvijek može biti svrsishodno za analognu implementaciju uspješnih praksi, kao što pogled može usmjeriti prema izvoru problema – nepromišljenom razvoju kulturnog sektora na najvišim razinama i prepuštanje stihiji, čega su pojedinačni slučajevi samo odraz. Nastavljajući se na prošlotjedni intervju s jednom od prominentnijih udruga na riječkom području – Filmaktivom – nama višestruko zanimljivom i zbog orijentacije na dokumentarni film, kao i njegove popularizacije u na kulturnom polju manje frekventnim sredinama – otvorit ćemo temu riječke kino-kulture kao prostora susretanja i suradnji, ali i naglasiti činjenicu da je prema prokušanom scenariju iz devedesetih od nje minimalno ostalo.
U medijima, pa i onima komercijalne orijentacije, zagrebačka se kino infrastruktura redovito secira. Postala je skoro pa sinonim za sustavno urušavanje jugoslavenskih zasada modernizacije i odatle proizašlih infrastrukturnih i organizacijskih potencijala, a uz sebe veže duboku emocionalnu involviranost građana. Iako se na nacionalnom nivou s vremena na vrijeme otkriva potisnuti sentiment kina kao mjesta okupljanja zajednice, dok lokalno orijentirani mediji sporadično podsjećaju na nepovratno izgubljenu kino kulturu u vlastitim sredinama, paralelni historijati zatiranja kulturnog naslijeđa analiziraju se mnogo rjeđe no zagrebački. I u Rijeci su na svim razinama očite podudarnosti s drugim sredinama; iznova se pomalja problematična i sveprisutna činjenica oslanjanja na pojedinačne inicijative i individualne pothvate, kojima se zamagljuje izostanak sustavne podrške i osmišljene politike.
Dani kina
U skladu s ondašnjim kulturnim trendovima, u Rijeci je prvo kino otvoreno već početkom dvadesetog stoljeća (1906). U svom članku Marta Ban naglašava: “Prema knjizi ‘Kinematografija u Rijeci’ procjena je da se u Rijeci od 1909. godine, uza stalne kinematografe i one putujuće koji su i dalje pristizali, godišnje moglo pogledati više od 400 raznih igranih i oko 1000 kratkometražnih filmova.” Za usporedbu, u 2023. jedino preostalo nezavisno kino u Rijeci, Art-kino Croatia prikazalo je 440 naslova. Doba digitalnih medija očito u sebi krije proturječje, zametak vlastite negacije, jer se dosad neviđene mogućnosti dostupnosti i uključivanja slamaju na fizičkoj prisutnosti, dok se filmska ponuda približava zatvoriti krug i vratiti se na vlastite postavke.
Poznat je jugoslavenski tretman filma, odnosno prepoznavanje važnosti koje ima u nizu aspekata, od posredovanja ideologije do ostvarivanja društvene kohezije konkretnim zahtjevima za kulturnim opismenjavanjem, što se odrazilo na osnivanje Kinematografskog poduzeća u Rijeci netom nakon Drugog svjetskog rata. Nakon privatizacije devedesetih i novonastalog poduzeća Rijekakino, prema prokušanom obrascu kina su redom zatvarana. I Art-kino Croatia ugašeno je 2007. godine, ali dvije godine kasnije Grad ga revitalizira i osniva javnu ustanovu Art-kino, pod čijom je upravom do danas.
Čak i površno poznavanje riječke kulturno-filmske scene prepoznaje Art-kino Croatia kao središnje mjesto kojem ostale inicijative graviraju. Dijelom je razlog suradnja s kulturnom scenom čiji je cilj proširenje djelatnosti kinoprikazivaštva, ne bi li se upotpunile i sistematizirale slijepe točke kulturnog razvoja. Slobodanka Mišković, ravnateljica Art-kina nam je potvrdila: “Za naš je rad ključna dobra povezanost i suradnja s brojnim udrugama, institucijama i pojedincima, direktno ili indirektno povezanih s filmom, koji u svom djelovanju prepoznaju film kao snažan kulturni, umjetnički i obrazovni potencijal. Upravo zato što filmsku umjetnost promatramo u širem, društvenom kontekstu, kao polugu za pozitivne društvene promjene i priliku za susret i otvoren razgovor, drugi akteri nezavisne kulture rado nam pristupaju. Prostora za napredak, naravno, uvijek ima, no kontinuitet suradnji koje imamo, govore nam da smo na dobrom putu.”
Neovisno radilo se o spletu okolnosti, u smislu nužnosti otvaranja i ustupanja prostornih kapaciteta svim kulturnim akterima, činjenica jest da svjedočimo načinu organizacije koja osnovnu djelatnost komplementira onim jednako relevantnim, i za razumijevanje filma neophodnim – od teorijske nadgradnje do praktičnih pristupa filmskoj umjetnosti. Specifikum pak čini specijalizirana knjižnica posvećena filmu, osim odgovarajuće knjižne građe sadrži naravno i audiovizualnu. Budući da je u našim uvjetima status audiovizualne građe u javnim knjižnicama potisnut pred tradicionalnom, uslijed kadrovskog i materijalnog deficita, riječ je o uspješnoj alternativi statusu quo, u osnovi prirodnom nastavku djelovanja prema strukturiranijoj i cjelovitoj filmskoj kulturi u zajednici.
Vrelo društvenog potencijala
Za razliku od drugih sredina, Rijeci se dogodio projekt Europske prijestolnice kulture, a unatoč nemogućnosti realizacije punog potencijala uslijed pandemijskih uvjeta, nastala infrastrukturna rješenja ostaju trajno naslijeđe. Iako Mišković ističe da ta činjenica za njih nije krucijalna jer su planirali programski razvoj neovisno o specifičnim okolnostima, ipak je osnivanje “Dječje kuće” proizašlo iz projekta revitalizacije bivšeg tvorničkog kompleksa Rikard Benčić. Uz Art-kino, “Dječjom kućom” upravljaju Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Gradska knjižnica i Gradsko kazalište lutaka.
“Projekt ‘Dječje kuće’ – kulturnog centra za djecu i njihovo kreativno provođenje slobodnog vremena – jedinstven je na ovom području, a ondje Art-kino upravlja prostorom kinodvorane i dvama studijima za montažu i zvuk. Otvorenjem ‘Dječje kuće’ Art-kino je proširilo redovnu ponudu filmskog programa za djecu i mlade – nekad su se obiteljski filmovi u Art-kinu prikazivali isključivo vikendom, a sada se u ‘Dječjoj kući’ redovan filmski program održava od četvrtka do nedjelje, a tijekom školskih praznika i češće – povećan je broj radioničkih programa, a novi zamah dobio i je i naš popularni obrazovni program ‘Škola u kinu’ koji je, otvorenjem nove kinodvorane, postao još atraktivniji školama i odgojnim ustanovama”, ističe Mišković.
Edukativna komponenta time biva proširena, a zacijelo dobiva daljnji zamah. Jedno od uporišta djelovanja Kina jest inzistiranje na filmskoj edukaciji, a poznato je da ona funkcionira uglavnom izvan formalnog obrazovanog sustava. O diskriminaciji koja tu počiva na ekonomskoj i statusnoj liniji, već smo pisali.
“Edukacija o filmu i poticanje razvoja filmske kulture kod djece i mladih od najranije dobi, a potom i kroz cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, jedan je od ključnih segmenata programskih odrednica Art-kina te smo upravo zato kreirali specifičan obrazovni program Škola u kinu – najprepoznatljiviji i najuspješniji segment obrazovnih programa Art-kina. Ovaj projekt nastao je 2009. godine u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom, Odjelom gradske uprave za odgoj i školstvo te Odjelom gradske uprave za kulturu Grada Rijeke. Od početka je zamišljen kao nadopuna nastavi medijske kulture u riječkim osnovnim školama s ciljem osvješćivanja, promicanja i razvoja filmske kulture kod djece i mladih”, govori ravnateljica Art-kina.
Kao što znamo, slične inicijative nastaju u većim gradovima i lokalnim sredinama s osviještenim pojedincima, koji ciljano popunjavaju prazna mjesta predviđenog nastavnog programa i uopće razumiju važnost filmske edukacije u svijetu preplavljenom slikom. Budući da je publika izgrađena ukusa preduvjet funkcioniranja žive scene, sljedeći je korak osigurati platformu jednako posvećenu kinotečnim programima, kao i suvremenim produkcijama, koja uravnotežuje naslove različita značenja, funkcije i estetike. Istovremeno je presudna pristupačnost, ne bi li se već i na toj razini utvrdila razlika spram komercijalnih multipleksa, ali i ukazalo na potrebu društvenog konsenzusa dostupnosti sadržaja zajednici.
Mišković ističe: “Kako bi program za djecu i mlade bio što dostupniji, ulažemo velike napore u prikupljanje projektnih sredstava, no rast i razvoj programa iz godine u godinu potvrđuju nam da idemo u dobrom smjeru i da je takav program nužan kako obrazovnim institucijama tako i nama i našem razvoju publike. U konačnici, naš je cilj da generacije djece koja sudjeluju u programu, jednog dana budu educirana filmska publika koja razumije umjetničku vrijednost filma i zna cijeniti njene kvalitete.”
Generatori kulture, konkretno filmske u svim njenim aspektima, a koja nadilazi tek puko prikazivaštvo – ono bez popratnog programa ionako ostaje nekontekstualizirano, podložno promašenim interpretacijama i zakidanju za informaciju – samooblikuju se ovisno o konkretnim uvjetima rada, organizacijskoj strukturi, kadrovskim potencijalima i u krajnjoj liniji konkretnoj političkoj podršci. U Hrvatskoj sve češće nastaju suradnje javnih institucija i aktera civilnog društva, a koje se prirodno razvijaju prema promišljanju organizacijskih preinaka i inzistiranju na otvorenosti nasuprot zastarjelim okoštalim strukturama. Sljedeći je korak zagovaranje uspješnih metoda, suradnji i odatle izniklih rješenja kao dominantnih modela kulturne prakse. Danas, uslijed izostanka političke volje i razumijevanja promjena na kulturnom polju, tek umrežavanje dionika različita statusa može stvoriti otpor kulturi za odabrane, uz neizostavni elitizam. Enklave koje navedeno osvještavaju i funkcioniraju na uključivosti, u svakoj su sredini početna točka daljnjeg koncentričnog razvoja.
