U doba rađanja kinematografije filmski pogled oponašao je pogled iz jureće lokomotive. Još od braće Lumière i legendarne prve filmske projekcije na kojoj je (navodno) prikazan “Ulazak vlaka u stanicu La Ciotat” / “The Arrival of a Train” / “L’arrivée d’un train à La Ciotat” (1895) povijest filma i povijest željeznice neraskidivo su isprepletene. U sklopu prve filmske večeri na Munjarskom putu prizivamo prugu Samoborček koja je ovdje nekoć prolazila uz program kratkih filmova različitih žanrova na temu vlaka i željeznice. Vijugava pruga postaje poprište na kojem se prelama turbulentna povijest našeg društva. Dok su ova prometala nekoć simbolizirala progres i tutnjala po gradovima i provincijama Jugoslavije, danas je zlatno doba željeznice davno zaboravljeno, ukazujući s jedne strane na svu bijedu postranzicijskog gospodarstva a s druge na zabrinjavajuću odsječenost od svijeta, pogotovo u malim sredinama, usprkos urgentnosti približavanja različitih naroda i kultura.
Program otvara antropološki dokumentarac Rudolfa Sremca “Ljudi na točkovima” (Zagreb film, 1963.) koji prati užurbanu svakodnevicu radnika u različitim dijelovima Hrvatske koji su jednom nogom na selu a drugom u gradu, putujući preko ruba iscrpljenosti na točkovima – od vlaka do bicikla. Svojom prijateljskom kamerom (kako ju je sam nazvao) Sremec razotkriva paradoks radničke egzistencije i stvara jedan od prvih direktnih filmova jugoslavenske kinematografije. “Putovanje” (Zagreb film, 1972.) Bogdana Žižića koketira s nadrealno-fantastičnim elementima u priči o misterioznom nestanku putnika u jednom vagonu, s glumačkim velikanima Fabijanom Šovagovićem i Ivicom Vidovićem u glavnim ulogama. Mistična vožnja kroz mračne tunele i osunčane proplanke postaje metafora za prolaznost života, ali i imponira suptilnom gradacijom atmosfere jeze u kojoj stranac na vlaku postaje izvor paranoje – umjesto bliskog supatnika željeznički suputnik promeće se u tajanstvenog neprijatelja vizualno utjelovljujući Sartreovu čuvenu mantru “Pakao, to su drugi”.
Tu je i “Čvor” (Zagreb film, 1969.) Krste Papića – skalpelski precizna studija vinkovačkog kolodvora, jednog od najvećih željezničkih čvorišta u socijalističkoj Jugoslaviji. Šef stanice postaje utjelovljenje vlasti koja inzistira na uljepšanoj slici dok kontrapunkt čine siromašni putnici i razni ljudi s margine koji ondje obitavaju. Pokušaju peronske cenzure Papić doskače ubojitom ironijom i ubacivanjem vlastitog lika u radnju. Čvor sudbina se isprepliće neraskidivo povezujući one koji imaju i one koji nemaju, one koji vladaju i one kojima se vlada, one koji podilaze i one koji kritiziraju. Slijedi eksperimentalni film “Putositnice” (Kinoklub Zagreb, 1976.) Tatjane Ivančić, jedne od najvažnijih figura iz povijesti Kinokluba Zagreb. Autorica u ovoj impresivnoj minijaturi kroz okno putničkog kupea bilježi suptilnu i nijansiranu igru nutarnjeg i vanjskog svijeta, snimanoga iz unutrašnjosti vlaka u pokretu. S
lijede dva nagrađivana filma mladih autorica koje apsurdnim humorom ilustriraju kompleksne i problematične promjene koje su se zbile na društveno-političkoj trasi proteklih desetljeća. Dok na hrvatskoj političkoj sceni traje burna debata oko investicija Kine i EU-a u izgradnju nove pruge, Valentina Lončarić koja često putuje vlakom na relaciji Zagreb- Rijeka u amaterskom filmu “Grad u koji moram putovati” (Kinoklub Zagreb, 2020.) sanjari o bržoj pruzi kako bi joj ostalo malo više vremena za korisne stvari u životu. Za razliku od intimne, dnevničke intoniranosti svojeg prethodnika, filmska ruta “Knin-Zadar” (Dinaridi Film, 2023.) Melite Vrsaljko u maniri razorne društvene reportaže vodi nas na željezničku postaju Benkovac, gdje redateljičin otac radi kao skretničar a vrijeme kao da je stalo. Zadnji putnički vlak tuda je prošao 2014. godine, pruge su zarasle u korov, a klopot vagona čuje se još samo u pričama mještana.
Program zaključuje melankolična željezničarska vinjeta “Žurnal 242 – Sunčane pruge” / “Obzornik 242 – Sunčane pruge” (2023.) Nike Autor o izgradnji pruge Šamac-Sarajevo 1947. godine u kojoj su sudjelovali tisuće mladih akcijaša i akcijašica. U ratnim ruševinama oni su jasno vidjeli neku drukčiju budućnost dok mi danas ne možemo zamisliti svijet izvan kapitalizma i nasilja granica. “Željezničke pruge tiho propadaju u tužnim državama”, sjetno šapuće Autor. No, palestinske žene svojim tihim otporom obasjavaju tračkom nade njihove zapuštene tračnice, dozivajući neke buduće budućnosti u pravednijem, nesvrstanom i antikolonijalnom svijetu. Jer mi – rezignirani i uspavani putnici i putnice dotrajalih i bezidejnih vlakova tobožnjeg progresa – i dalje imamo moć izbaciti ih iz kolosijeka.
Tekst je nastao povodom programa “Kino na pruzi” koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt “Kino Trešnja” u organizaciji Muzeja susjedstva Trešnjevka i BLOK – Lokalne baze za osvježavanje kulture. Isti je minimalno prilagođen formatirajućim pravilima portala Dokumentarni.net.
