Kroz prethodna četiri teksta esejističkog serijala “Dokumentiranje fikcije” analizirali smo pseudodokumentarne filmove sa četiri različite namjene, pri čemu je svaki od njih kao predmet proučavanja uzimao drugačiji fenomen. Prošli smo kroz fiktivni događaj, fiktivnu osobu, fiktivnu životinju i fiktivni povijesni ishod, odnosno, vidjeli smo kako ti filmovi uzimaju elemente iz našeg svijeta, bilo da se radi o kulturi, politici, geografskim lokacijama, povijesti ili mitologiji, i kako se onda preoblikovanjem tih elemenata referiraju na našu stvarnost tako da je ili na neki način komentiraju ili na nju žele izravno utjecati. No što ako bi se odbacila svaka od tih mogućih namjena i ako bi pseudodokumentarnost postala sama sebi svrha? U ovom ćemo tekstu predstaviti pseudodokumentarni film u slobodnoj formi, čiji je jedini cilj da bude inovativan i intrigantan kao intelektualni eksperiment.
“The History of Time Travel” iz 2014. godine u narativ uvodi fiktivno znanstveno otkriće, točnije motiv vremenskog stroja, te kroz dokumentarni format objašnjava okolnosti koje su dovele do njegova nastanka i posljedice koje je to otkriće imalo na svijet. Nastao je kao završni rad Rickyja Kennedyja na teksačkom Sveučilištu Stephen F. Austin State, a o razini opskurnosti njegova autora dovoljno govori podatak da mu na profilu popularne internetske stranice IMDB uopće nije upisana kategorija redatelja, već je zabilježen kao pisac, glumac i dizajner zvuka. Ono što je o njemu sigurno jest da je kao redatelj za vrijeme fakultetskih dana izradio dva filma u kratkoj formi, a 2021. snimio je još niskobudžetni igrani film “A Year from Now”, o ženi koja iskusi sedam godina života unutar sedam dana, iz čijeg je opisa jasno da ga zanimaju sofisticirani high koncepti (filmovi s unikatnom premisom koja se može predstaviti u nekoliko rečenica), što i sam naglašava u jednom od rijetkih intervjua, gdje također ističe da je fasciniran filmovima poput “Beskrajnog dana” / “Groundhog Day” (Harold Ramis, 1993.) ili “Lažljivca” / “Liar, Liar” (Tom Shadyac, 1997.), ali nikada nema budžet da svoje zamisli u potpunosti realizira.
Kao što u slučaju ovog žanra često biva, nedostatak sredstava doista i jest glavni razlog zašto se autor odlučio na formu pseudodokumentarca, budući da nije želio odustati od tematskog koncepta koji ga je oduvijek privlačio, a troškovi snimanja igranog filma bili su mu nepremostiva prepreka. Iako je koncept putovanja kroz vrijeme u fiktivnim djelima postojao i prije, uglavnom u vidu nadnaravnih događaja, na znanstvenoj je bazi u fikciji populariziran krajem 19. stoljeća, poglavito zbog knjige H.G. Wellsa “Vremenski stroj”. Službena znanost s teoretske strane prema konceptu nikada nije bila posebno blagonaklona – Stephen Hawking je rekao da je “najbolji dokaz da putovanje kroz vrijeme nije moguće, niti će ikad biti, to što nas ne napadaju horde turista iz budućnosti”. To nije spriječilo gomilu znanstvenofantastičnih knjiga, filmova, serija, stripova ili videoigara da ga oživotvoruju sve do današnjeg dana, jer laicima znanstvene začkoljice nisu izvor iritacije. Čak i kad se računa samo filmski medij, u novije je vrijeme isproban u mnogobrojnim varijacijama (“Povratak u budućnost”, “Donnie Darko”, “Dvanaest majmuna”, “Primer”, “Interstellar”, “Osvetnici: Završnica”…), no u dokumentarnoj formi sličan film nije snimljen nikad.
Kako uopće tako kompleksnu ideju uprizoriti na dokumentarni način? “The History of Time Travel” na uvodnoj se špici gledatelju predstavlja kao produkt fiktivnog History Televisiona (što je sličnost s filmom analiziranim u prethodnom tekstu, “C.S.A.”), a nakon što u prvim minutama klasičnom naracijom ukratko izloži priču o Edwardu Pageu, tragičnoj sudbini njegove žene i njihovom sinu Richardu, zaslužnima za otkriće vremenskog stroja, počinje prvo poglavlje nazvano “Što je putovanje vremenom?”. Preostali dijelovi filma također će biti uredno razvrstani u imenovana poglavlja, što je s obzirom na zamršenost priče korisno strukturalno rješenje, mada to gledatelj otkrije tek nakon što pogleda film do kraja.
U prvom poglavlju upoznajemo četiri sugovornika; pisca znanstvene fantastike, profesora povijesti specijaliziranog za povijest putovanja vremenom, astrofizičara i filozofa, koji gledatelja upoznaju s osnovnim teorijama o problemima koji bi mogli zadesiti vremenskog putnika. Prema prvoj, multiverzum teoriji, ukoliko bi se čovjek vratio u neki trenutak u prošlosti, iz te bi se točke automatski stvorila nova vremenska linija, neovisna o onoj iz koje je putnik došao, i kada bi se pokušao vratiti u budućnost, ta bi budućnost bila dio novostvorene vremenske linije, a u staru se više ne bi mogao vratiti. Druga teorija svako putovanje kroz vrijeme objašnjava kao jednu nepromijenjenu vremensku liniju, tj. ukoliko se čovjek vrati u prošlost, ta radnja ništa ne mijenja jer ona se zapravo već dogodila, čime se na razini mentalnog eksperimenta javlja paradoks poznat kao beskonačna petlja. Konkretnije, ako zamislimo da čovjek u prošlost odnese sat koji mu je poklonio djed i ondje ga izgubi, a njegov djed pronađe taj sat i u budućnosti ga pokloni svom unuku, postavlja se pitanja odakle je sat došao u tu vremensku liniju, jer ga djed ne bi mogao pokloniti da već nije došao iz budućnosti. Obje ove teorije zapravo su priprema za nastavak filma, budući da će biti primijenjene i narativnom i na formalnom planu.
Drugo poglavlje, kao i sva naredna, vraća se na centralnu priču o izumiteljima vremenskog stroja. Edward Page je znanstvenik na tajnom projektu američke vlade za vrijeme Drugog svjetskog rata, oformljenog s nakanom da se vremenskim putovanjem ovlada prije nacista. Ni jedna strana ne uspijeva proizvesti takvo oružje, ali Edward vođen željom da vrati u život svoju ženu preminulu od dječje paralize, ostaje raditi na projektu i nakon Hitlerovog poraza. Nakon godina rada bez primjetnog rezultata, vlada gasi projekt, a Edward 1975. godine umire. Međutim, njegov sin Richard pronalazi očev dnevnik i nastavlja rad na vremenskom stroju, kojeg uspijeva sastaviti deset godina kasnije, iako nije poznato na koji način. Zbog neprežaljene smrti majke, odlučuje se putovati u 1920. i cijepiti je protiv dječje paralize, što je ujedno trenutak u kojem film izvodi svoj dugo pripremani trik.
Richard se vraća u budućnost, ali mi odjednom gledamo film o njemu i njegovom bratu Adenu, koji se nalazi u stvarnosti jer je njihova majka živjela dovoljno dugo da se on rodi, mada je istovremeno pri porodu umrla. Ranije spomenuti stručni sugovornici u dokumentarcu sada nam objašnjavaju kako su nakon izuma vremenskog stroja braća odlučila da će Aden, koji je liječnik, otići u prošlost i spasiti majku od smrti tijekom poroda. Nakon što se Aden vrati u budućnost, objašnjeno nam je da im je majka poginula u prometnoj nesreći i da su izgradili vremenski stroj baš s namjerom da tu nesreću spriječe. Obrazac ovdje postaje jasan. Svaki put kad saznamo da je stroj korišten, na osobnom i na globalnom planu povijesti došlo je do određenih promjena, a u formalnom se smislu to izrazi tako što su likovi prikazani kao da su iz te novostvorene vremenske linije, a ne one prethodne. Novonastalu stvarnost na takav način komentiraju i stručni suradnici, a u nekim im se vremenskim linijama u dokumentarcu pridodaju i novi članovi, poput dotada neprisutne sociologinje.
U sljedećoj vremenskoj liniji braća odlaze u prošlost predati vremenski stroj ocu kako bi on imao priliku majku spasiti od suicida, a stroj zatim kradu Sovjeti, koji ga koriste za tehnološku špijunažu i s njime pobjeđuju Ameriku u svemirskoj utrci. Mnogo godina kasnije, Edward i njegova žena ubijeni su u atentatu, a Richard i Aden stvorili su vremenski stroj kako bi taj atentat spriječili. U završnoj vremenskoj liniji putovanje vremenom nikada nije izumljeno, odjavna špica kazuje nam da je dokumentarac snimila Science Fiction Television (drugačija od one s početka), a film se zapravo zove “The Theory of Time Travel”. Takva je ukratko radnja ovog filma kojeg je teško prepričati, a još teže pohvatati sve detalje. Baš poput priče o djedovom satu ispričane unutar filma, cijeli je film mentalni eksperiment, jer osim što gledamo različite vremenske linije, nikad ne otkrivamo tko je stvorio vremenski stroj, te se čini, baš poput djedovog sata, da smo unutar beskonačne petlje u kojoj se vremenski stroj stvorio niotkuda.
Kad se poslije svega podvuče crta, “The History of Time Travel” u sebi gotovo da nema karakterističnih koristi ili ciljeva dokumentarnog filma, iako je maskiran u njegovu formu, ali svoju inventivnost uspijeva dokazati time što posuđuje narativ igranog filma i uspješno ga spoja s naizgled nespojivim formatom, a već je to dovoljno da nikome ne treba opravdavati svoje postojanje. Osim toga da bude originalan, jedini mu je cilj sadržajem zaokupiti pozornost i zabaviti gledatelja. Po funkciji se ponaša kao intelektualna vježba, kako za autora, tako i za gledatelja, a kao primjer pseudodukumentarnog filma pokazuje da uklanjanje svih žanrovskih restrikcija može rezultirati djelom koje se nema s čime usporediti.
Cilj ovog serijala bio je kroz pet tekstova i pet filmskih primjera upoznati čitatelje s ovom malo poznatom, ali i često pogrešno imenovanom formom dokumentarnog filma. Trebalo je najprije odgovoriti na pitanje zašto uopće snimati pseudodokumentarac, a onda preko širokog raspona odabranih filmova pokazati na koje načine i za koju namjenu, ovisno o potrebi i intenciji njegovog autora. Ako su specifični aspekti tih filmova u ovim tekstovima uspješno prezentirani, trebalo bi biti jasno da pseudodokumentarac ima istu funkciju kao i klasični dokumentarci, te da ih u nekim slučajevima po mogućnostima čak i nadilazi, budući da je zbog dodatnog fikcionalnog elementa svestraniji od običnog dokumentarnog filma. Umješniji ga autor u tehničkom smislu može upotrebljavati kao švicarski nožić, ali ključna komponenta za efikasnu izvedbu ipak ostaje kreativnost, odnosno osnovna ideja koja stoji iza cijelog projekta.
Iako ga nema u širokog proizvodnji i vjerojatno nikad neće biti, od zamaranja s kvantitetom važnije je da ga se kontinuirano proučava i na akademskoj razini prepozna kao zasebnu kategoriju, jer dok se to ne dogodi, neće se povećati ni baza potencijalnih stvaraoca. Tek kada pseudodokumentarac dobije svoje knjige, a unutar njih svaki njegov podžanr svoje posebno poglavlje, nećemo saznati u kojem bi smjeru mogao evoluirati. Do tada, njegovi će primjerci na dokumentarnom polju biti čudne iznimke nastale u vizijama malobrojnih pojedinaca.
Svi tekstovi esejističkog serijala “Dokumentiranje fikcije”:
1. “The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma
2. “Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste”
3. “The Last Dragon” – Pseudodokumentarnost za široke mase
4. “C.S.A.: The Confederate States of America” – Ropstvo kao izvor humora
5. “The History of Time Travel” – Pseudodokumentarac u slobodnoj formi
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
