PočetnaEseji"C.S.A.: The Confederate States of America" - Ropstvo kao izvor humora

“C.S.A.: The Confederate States of America” – Ropstvo kao izvor humora

|

Od svih podvrsta pseudodokumentarnog filma, onu kojoj je osnovna svrha satira treba najmanje predstavljati – mockumentary, kako joj je ustaljen naziv, toliko je prevalentna forma da se s njom ponekad poistovjećuje cijeli pseudodokumentarni žanr. Odnosno, kako je razloženo u prethodnim tekstovima, pod tu se kategoriju, zbog neodređene akademske klasifikacije (pogrešno) atribuiraju filmovi čije su teme i intencije u potpunosti izuzete od svakog oblika humora. Razlog mora ležati u semantičkim odlikama riječi mock, koja osim što označava izrugivanje ili ismijavanje, kao pridjev može označavati imitaciju nečega, što je zasigurno na umu imala i nepoznata persona iz šezdesetih kad je dovitljivo skovala pojam mockumentary mockumentarac. Sam pojam ustalio se tek tijekom devedesetih zbog intervjua Roba Reinera, tvorca “This Is Spinal Tap” (1984), filma koji je pričom pratio turneju fiktivnog britanskog heavy metal banda i usput parodirao popularne glazbene dokumentarce svoga vremena, o kakvima se može čitati i na stranicama ovog portala. Upravo se taj film uzima za prijelomni trenutak u povijesti podžanra, budući da je nakon izlaska, usprkos osrednjem komercijalnom uspjehu, kod kritike i publike zadobio kultni status. Popularizacijom sličnih tehnika segmenti mockumentaryja prešli su i na televiziju (najpoznatiji su primjeri engleska i američka verzija serije “Ured” ili serija “Moderna obitelj”), a u svojoj punoj formi mainstream vrhunac dosegao je 2006. s filmom ”Borat” Sache Baron Cohena.

Iako se djela ove vrste uglavnom izrađuju i promoviraju sa svrhom čiste komedije, pojavljuju se i primjeri s ozbiljnijim pretenzijama, koji se kroz suptilniji humor nastoje referirati na širi društveni kontekst. U ovoj će se prilici pod povećalo staviti film “C.S.A.: The Confederate States of America” (Kevin Willmott, 2004.), poseban po tome što pseudodokumentarni film spaja sa spekulativnim žanrom alternativne povijesti. U njemu je dokumentarističkim tehnikama predstavljena fiktivna vremenska linija, unutar koje je umjesto Unije u Američkom građanskom ratu sa sredine 19. stoljeća pobijedila Konfederacija, te ne samo da je institucija ropstva na jugu Amerike ostala na snazi, nego je vraćena na sjeverne teritorije poražene u ratu. S humornim podtekstom prikazane su potencijalne zakonske i moralne implikacije takvog ishoda na američko društvo, odnosno posljedice za čitav planet, a brojni događaji iz našeg svijeta iskorišteni su u drugačijim interpretacijama i stvarne povijesne ličnosti u drugačijim ulogama, sve u periodu od završetka rata pa do kraja 20. stoljeća.

Iza filma stoji figura Kevina Willmotta, američkog redatelja specijaliziranog za društveno angažirane teme, pogotovo teme rasizma i manjinske nejednakosti. Od 1999. i prvog filma “Ninth Street”, snimao je podjednako igrane i dokumentarne filmove, a osim režije, u filmskom se mediju također ostvario na funkciji scenarista i glumca. Institucionalno priznanje dobio je osvojivši Oscara 2019. kao suscenarist filma “Crni član KKKlana” / “BlacKkKlansman” (2018), o afroameričkom detektivu infiltriranom u Ku Klux Klan, s čijim je redateljem, Spikeom Leejem, surađivao na nekoliko filmova. Praktičan rad zapravo se može smatrati produžetkom njegove akademske karijere, budući da drži mjesto profesora na filmskom odsjeku Sveučilišta u Kansasu, a kad se tome pridoda sklonost za sudjelovanjem na projektima lokalnih zajednica, otkriva nam se ličnost koja se zbog čvrstog ideološkog određenja ne libi povezati svjetovno i profesionalno. Iako mu je to jedan od ranijih radova, “C.S.A.” efektivno sublimira sve navedene tendencije svog autora.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "C.S.A.: The Confederate States of America"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “C.S.A.: The Confederate States of America”

Tematska građa filma iznesena je kao neprekinuti izvadak programa Konfederacijske televizije u trajanju od 90 minuta, sa svim popratnim televizijskim sadržajima. U uvodu se objašnjava da će emitirani dokumentarni film imati kontroverzni karakter i da “nije primjeren za djecu i poslugu”, uz informaciju da se radi o stranoj (britanskoj) produkciji, što je ustvari narativno opravdanje za izlaganje cjelokupne povijesti. Osim standardnog narativnog glasa u offu, prezentirani povijesni katalog nadopunjuju dva stalna sukomentatora povjesničarske struke, bijeli Amerikanac i crna Kanađanka, čije su interpretacije istih događaja ponekad ekstremno nepodudarne. Nakon što saznamo da je Jug uz podršku Francuske i Britanije dobio rat, Abraham Lincoln prvi je stvarni lik radikalno izmijenjene sudbine.

U namjeri da izbjegne zarobljavanje, maskiran blackfaceom neuspješno pokušava pobjeći iz zemlje, a poslije suđenja i odsluženja kazne za ratne zločine, u ime svenacionalne pomirbe dopušten mu je egzil u Kanadu, gdje umire u dubokoj starosti. Jedino što ga je očuvalo od potpunog zaborava je umjetničko uprizorenje spomenutih događaja u filmu iz 1915. D. W. Griffitha (ekvivalentu “Rođenja nacije” iz našeg svijeta). Po sličnom će obrascu u nastavku biti tretirane i mnoge druge ličnosti, primjerice Mark Twain, Ralph Waldo Emerson i Henry David Thoreau, koji na vrhuncu novih robovlasničkih politika, u vrijeme perioda znanog kao Rekonstrukcija, bježe u Kanadu, gdje već ranije pridošla Susan B. Anthony vodi sufražetski pokret.

Na internacionalnom planu u filmu su uozbiljene težnje Konfederacije da se proširi na teritorij Centralne i Južne Amerike, gdje Hispanoamerikanci postaju građani drugog reda, a događaji iz 20. stoljeća iznijeti su u izobličenom scenariju, ali faktualno sličnom redoslijedu. Tako je za izlazak iz Velike depresije zaslužna ponovna uspostava trgovine robljem, a američka suradnja s nacistima ipak nije rezultirala Hitlerovom pobjedom u Europi. Atentat na Kennedyja izvršen je zbog njegovih abolicionističkih težnji, a javni lov na sumnjivce sa srodnim idejama završio je odlukom da se izgradi zid prema Kanadi, koja u filmu služi kao mjesto gdje se alternativno odvija većina modernih emancipatorskih pokreta, nazvanog Pamučna zavjesa, što kulminira ekonomskim sankcijama prema C.S.A.-u od strane većine razvijenih država.

Kako je za potrebe stvaranja što uvjerljivijeg svijeta parodirana velika količina gledatelju prepoznatljivih detalja iz naše stvarnosti, kada se u rijetkim slučajevima u istom tonu takvi detalji iznesu u neizmijenjenom obliku, primjerice rat s Indijancima i slanje njihove djece po posebnim školama ili zbacivanje demokratski izabranih vlada u drugim državama, taj se kontrast ispoljava kao izvor humora. Emitiranje dokumentarca za cijelog je trajanja isprekidano komercijalnim televizijskim sadržajem. Ako nam dokumentarni segmenti saopćavaju prošlost tog fikcionalnog svijeta, onda su reklame prozor kroz koji gledamo u njegovu sadašnjost. Bilo da se radi o medikamentima za mentalno zdravlje robova, o lancu restorana, sredstvima za kuhanje ili čišćenje, pasti za zube, motornom ulju ili cigaretama; ponuđena paleta proizvoda kroz namjenu, grafički prikaz i imena brendova uvijek je na neki način odraz bjelačke superiornosti. Za primjer se može izdvojiti The Shackle, oglašavan kao “revolucionarni uređaj za nadzor posluge”, a da ne bude dvojbe tko su ciljani kupci, s ekrana nam se uvijek smiješe zadovoljna lica pripadnika bijele robovlasničke obitelji.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "C.S.A.: The Confederate States of America"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “C.S.A.: The Confederate States of America”

Usprkos gomili dotad predočenog materijala, autor filma koncepcijski najjači adut ipak uspijeva sačuvati za sami kraj. Kad se u odjavnoj špici izredaju stvarni elementi koji su bili inspiracija za izradu fiktivnog svijeta, otkrivamo da većina naziva za komercijalne proizvode nije izmišljena, već su oni uistinu postojali, a slični se proizvodi s prikrivenim ropskim podtekstom na tržištu mogu pronaći i danas. Ukoliko i ranije nije bilo jasno koliko je granica između fiktivne i suvremene Amerike mutna, u tom se trenutku vremenske linije dva svijeta presjeku, a granica se potpuno poništava. Skretanje pozornosti na zaostatke robovlasničkih odnosa uostalom i jest intencija autora, kao i ismijavanje onih vrijednosti za koje smatra da su izravni nusprodukt društva utemeljenog na rasnim zakonima, što mu odabir pseudodokumentarne forme svesrdno omogućava. U skladu s doslovnim značenjem pojma mockumentary, izruguju se konzervativni stavovi objedinjeni pod geslom obiteljske vrijednosti, kršćansko licemjerje, američka ksenofobija, ali i revizionističko gledanje na povijest prema kojem se Američki građanski rat vodio za slobodu i prava država.

“C.S.A.: The Confederate States of America” je jedan od onih filmova poput “Idiota budućnosti” / “Idiocracy” (Mike Judge, 2006.), za koji se govori da je bio ispred svog vremena i da je upozoravao na opasnosti po građanska prava, ali od toga što je snimljen prije Trumpa (ali i prije Obame) ipak je važnije što se ističe po svojim formalnim i konceptualnim invencijama. Po sličnom su konceptu alternativne povijesti napisane mnoge knjige i snimljeni mnogi filmovi i serije, ali rijetki su slični dokumentarni pokušaji. Ne treba odbaciti mogućnost da se autor na pseudodokumentarac odlučio u nedostatku većeg budžeta, ali ako je tako, to je još jedan dokaz da okolnosti oskudice nužno potiču kreativna rješenja, kao i još jedan dokaz potencijala pseudodokumentarnog žanra.

Što se tiče njegove satirične funkcije, od svih vrsta pseudodokumentarnog filma ona ima najmanje šanse da ikada izumre. Kako je stvarnost neiscrpno vrelo faličnosti, gluposti i bizarnosti, ta joj spoznaja osigurava neograničene prilike za ponovnu i ponovnu primjenu.

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.