Može li film pružiti onaj osjećaj upoznavanja nekoga toliko karizmatičnog, da se čovjek još dugo nakon toga pita na kakvoga je to osobenjaka naišao, i sâm nastavljajući prepričavati to iskustvo kao anegdotu gdje god stigne? To je zaista najbliži opis dojma koji ostavlja “Jasonov portret” / “Portrait of Jason” (1967), cjelovečernji dokumentarac Shirley Clarke, ikone američke nezavisne filmske scene 1950-ih i 60-ih.
Zagrebačko Dokukino KIC u sklopu ciklusa “Ekscentrični portreti” svog programa “Hall of Fame – vodič kroz povijest dokumentarnog filma”, donosi legendarne i manje poznate klasike dokumentarnoga filma 1960-ih. Ništa nije uhvatilo djelić burne američke stvarnosti toga razdoblja kao dokumentarni žanr direktnoga filma (eng. direct cinema) – ti novi dokumentarni opusi pratili su istodoban uzlet autorskoga pristupa u igranome filmu, ali i zahtjeve francuskoga filma istine (franc. cinéma vérité). Omogućeni razvojem filmske opreme koja je postala laka i dostupna, američki direktni film i francuski film istine doveli su medij do novoga realizma, preispitujući dokumentarističku objektivnost koja se dotada shvaćala zdravo za gotovo.
“Jasonov portret” istodobno je i studija karaktera i stilska vježba i nevini razgovor koji uznemirujuće počinje nalikovati kakvoj psihoanalitičkoj seansi. Clarke posvećuje svu svoju pažnju afroameričkom kabaretskom queer izvođaču Jasonu Hollidayu, koji i uz toliko iscrpan monolog o sebi uspijeva kontinuirano zbunjivati gledatelja. Je li zapravo riječ tek o sitnome prevarantu koji lako uvuče sugovornika u mrežu svojih nevjerojatnih priča i šala? Jason sâm napominje da je njegovo ime tek pseudonim, njegova vlastita tvorevina – “Nije on nikakav jebeni Jason”, kako će reći legendarni jazz glazbenik Miles Davis s kojime se navodno također družio, no koji će prihvatiti da ga nikad više ne zazove njegovim izvornim imenom Aaron. Jason će otkriti da je prezirao svaki svoj posao od devet do pet, da je nastupanje jedino što može zamisliti da radi, ali i vrlo živopisno priznati da je godinama bio žigolo najrazličitijim klijentima… Njegove dogodovštine zgranule su javnost kad se film tek pojavio i izazvale salvu kritika na račun navodnoga neukusa.
No takav otpor ispovijesti kao što je Jasonova i sâm uznemiruje: Jason je dvostruko neuklopljen, autsajder u društvu koje je u to vrijeme i dalje generalno kruto i konzervativno. Po svemu sudeći je i homoseksualac, a kao i crnac i zabavljač, stigmatiziran je na najmanje tri osnove. Dok se emocionalno i identitetski ogoljuje pred neumoljivim okom kamere Shirley Clarke, bijele visokoobrazovane redateljice iz građanske klase, između njih se stvara prešutna neravnoteža moći. Međusobna interakcija redateljice i Jasona ipak nekako zabrinjava, daje za misliti – Clarke i njen partner na setu, poznati glumac Carl Lee, postavljaju pitanja koja je teško zamisliti da itko ikome postavlja i u vrlo prisnome, posvećenom odnosu (to što je Lee i sâm bio crnac dodatno komplicira njegov provokativan stav prema Jasonu – izgleda da je istina da su oni koji su jednako potlačeni zapravo najmanje solidarni jedan prema drugome).
U svakom slučaju, Jason jest maestralan u performansu, čak i pripit i pod utjecajem kakvih drugih supstanci, prema čijoj je upotrebi tadašnja kulturna scena bila mnogo permisivnija nego danas. Dok prepričava kako je zaveo i mentalno predriblao druge, uključujući psihoterapeute koje opisuje kao najmanje stabilne i od pomoći, Jason stalno zavodi gledatelja poput kakvog histrionika. Ustvari je vrlo relativno tko je od koga tu stvarno profitirao, što je Jason podcrtao u intervjuu koji je dao legendarnome Jonasu Mekasu za Village Voice 28. rujna 1967. godine – “Rekao sam, probaj sve dok god je lova u tome, razumiješ? Neki mi govore da me gospođa Clarke iskoristila. Ja mislim da smo ta ženska i ja jedan-jedan, razumiješ? Zahvaljujući gospođi Clarke i Carlu Leeju, svijete, čut ćeš za mene.”
Vrijedi istaknuti i Clarkeinu osobitu osjetljivost za vizualni aspekt izlaganja, koja je postala redateljica nakon profesionalne karijere u plesu, za koji se školovala slijedeći niz najmodernijih tehnika toga vremena, uključujući onu glasovite Marthe Graham. Interes za ples i pokret obilježio je već i najranije autoričine filmove, mnoge od njih izuzetne primjere apstrakcije i ekspresionizma. U “Jasonovom portretu” Clarke pribjegava razbijanju Jasonove tirade višestrukim gubitkom fokusa kamere, ostavljajući svoj subjekt u čarobnoj omaglici iz koje mu se uvijek ponovno vraća. Rezultat je pripovijedanje u naletima koje ne postaje dosadno, oslikavajući Jasona u širokom rasponu emocija u kojem ipak opstaje neka unutarnja logika.
“Jasonov portret” prikazat će se u Dokukinu KIC kao nastavak serije “Hall of Fame – vodič kroz povijest dokumentarnog filma”, 27. lipnja u 19 sati, uz uvodnu riječ filmskoga kritičara Mire Frakića.
