17. Gledalište Kinokluba Zagreb, godišnja nagradna smotra svih filmova ostvarenih pod okriljem KKZ-a tijekom godine dana, od prošloga Gledališta, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja, uz slobodan ulaz. U sedam projekcija prikazano je pedesetpet novih filmova, od kojih je šesnaest označeno dokumentarnima, odnosno dokumentarno-eksperimentalnima ili dokumentarno-igranima.
Veliki žiri (Anita Čeko, Dina Pokrajac, Iva Rosandić) i žiri kritike (polaznici Radionice filmske kritike i analize u KKZ-u – Karlo Grbić, Goran Miličević, Maja Predrijevac, Ivana Završki) dodijelili su dvije nagrade i pet posebnih priznanja, a među osvjetlanima posebnim priznanjima našla su se tri dokumentarna filma – Iva Rosandić dodijelila ga je “Odi” (Medeja Media / Kinoklub Zagreb; 16 min, 2024.) Mije Maros Živković koja sugestivno i maštovito iznosi autoričino iskustvo operacije benignog tumora; žiri kritike izdvojio je “Školu 1. dio: Milenijalca i X-icu” (Samostalna produkcija / KKZ; 31 min, 2024.) Bartula Marušića i “Tu si negdje” (KKZ; 26 min, 2024.) Sebastijana Borovčaka.
Bartul Marušić na prošlogodišnjem se Gledalištu predstavio dvama ostvarenjima – bili su to osmominutni diptih “Stepenice i Krevet” i jednosatna “Ljubav na prvu dijagnozu ili ‘Let iznad grličjeg gnijezda'”. Premda teku s manje žustre hitnje, “Škola 1. dio: Milenijalac i X-ica”, kao i par mu, “Škola 2. dio: Tiha generacija” (Samostalna produkcija / KKZ; 61 min, 2024.), također prikazan u ovogodišnjem programu, razmjerno sliče “Ljubavi na prvu dijagnozu” te se nedvojbeno mogu doživjeti svojevrsnim nastavcima, odnosno proširivanjima iste teme. I ovdje su protagonisti sam autor i njegova družica, odnosno supruga Irma Igrec Marušić. Oboma su dijagnosticirane psihičke bolesti, a govori se o njihovom sadašnjem odnosu, o rukavcima njihovih neuobičajenih životnih putova, o usponima i padovima, o vlastitim i tuđim odlukama i postupcima koji su ih doveli do prolazne točke u kojoj su danas. Interpretatori puta i okolnosti su oni sami, tuđa mišljenja i pogledi nisu uključeni.
Pozornost se u “Školi 1”, bez okolišanja, privlači već u prvom prizoru. Bartul i Irma jedno drugomu, a zapravo za film-kameru-publiku, govore o tomu kako su izgubili djevičanstvo. Iskustva nisu bila ugodna. Njegovo, štoviše, poprilično bizarno, kao izmišljeno, a o tomu je – kao i o drugome što se najčešće zadržava za sebe – voljan govoriti za javnost bez samohvale, poprilično iskreno i otvoreno zagledajući u sebe. Sjede na klupi gradskoga parka, za sivoga, vlažnoga jesensko-zimskoga dana, s pozadinom ogoljelih stabala, u ambijentu razmjerno neuglednog dojma. Jednostavan i nezahtjevan smještaj nenametljivo, a točno oslikava emocionalni krajolik sadržaja. Isto tako i kadriranje i montaža koji razmjernom nezgrapnošću posve odgovarajuće pridonose nemiru i grade poćut nestabilnosti. Pripovijesti, prisjećanja i samopropitivanja ilustrirani su, asocirani i kontrapunktirani umetanjem raznorodnih arhivskih materijala, tuđih i vlastitih. Opet, moglo bi se pomisliti, živahnom nespretnošću, ali nikad komunikacijski promašeno u oslikavanju unutarnjeg i vanjskog svijeta koji se predstavlja.
“Tu si negdje” Sebastijana Borovčaka usmjeren je na autorovu baku koja boluje od demencije, ali i na njegov odnos s njom i s nedavno preminulim djedom. Unuku se čini da nije valjano iskoristio nepovratno prošlo vrijeme koje je mogao provoditi s njima dok su bili u snazi. Elegija teče u primjereno odmjerenom ritmu, u odgovarajućem ključu prigušenosti, a kroz nju nas smireno vode autorov izvanprizorni glas i crno-bijele fotografije što se izmjenjuju sa slično im toniranima crno-bijelim, pretežno statičnim snimkama današnjice. Osobit, a nenametljiv efekt postignut je, primjerice, pri početku, kad se nakon uvodnog niza fotografija u filmu pojavi prva snimka kamerom, na kojoj baka sjedi tako nepomično da i nećemo odmah primijetiti da je riječ o pokretnoj slici. Iako ovdje, sada, baka postaje fotografijom, prošlošću.
U prošlost, dane djetinjstva i rane mladosti, kroz govor u prvom licu offa, s više ili manje nostalgije zagledani su i “Sjećanja u polaroidima” (KKZ; 5 min, 2024.) Luke Duvančića i “Nina i Ela” (KKZ; 6 min, 2024.) Margite Bralić i Ane Rukavine. Kako čitamo u naslovu najvjerojatnije autoportretnog filma “Sjećanja u polariodima”, crtice iz pripovjedačeva djetinjstva u Velikoj Gorici (suautorica teksta je Nina Matusina) gledamo na polaroidima čija faktura i boje sugeriraju da je riječ o fotografijama zabilježenima nekoć. No kako autor njima digitalno-grafički manipulira, izobličujući ih i obogaćujući ih pokretom, pretvarajući faktografsko u djelomično animirano i(li) donekle fantastično, možemo pomisliti i da je riječ o svježe, prigodno snimljenim fotografijama, naknadno obrađenima tako da izgledaju staro. Ni pripovjedačev glas nije prirodan, već modificiran, kako u zvuku i boji, tako i u izgovoru, dikciji i formulacijama, nalik kakvom robotu, stroju, što sve navodi da se zapitamo je li posrijedi fikcija. To, dakako, ne umanjuje vrijednost filma, već dobrodošlo potiče dijalog između djela i gledatelja. Na odjavnici čitamo da je u izvedbi korišten AI Runway Gen-2, višemodalni sustav umjetne inteligencije koji može generirati nove videozapise s tekstom, slikama i videoisječcima. Što god bilo posrijedi, cjelina ostavlja utisak zaigranog i osobnog filmotvorstva temeljenog na zbiljskim sjećanjima.
U “Nini i Eli” unatrag, svaka za sebe, gledaju naslovne djevojke koje ne vidimo, nego samo čujemo. U prvom dijelu, Nina se sjeća vanjskih prostora kojima se kao dijete šetala i igrala s majkom, dok se u slici, nemalo potkrepljenoj animacijom, nižu prostori koji nalikuju opisanima, no ne čine se autentičnima već zamjenskim ilustracijama. U drugom, Ela govori o mladenačkim izlascima u riječku tvornicu papira Harteru, zatvorenu 2005., u kojoj su se proteklog desetljeća okupljali mladi, a u slici se prikazuju građevinski radovi na objektu koji nalikuje opisanomu, a možda jest, možda nije Hartera, uz umetke istrošenih VHS-snimaka zabilježenih u rečenom objektu u rečeno vrijeme. Kao i “Sjećanja u polariodima”, diptih “Nina i Ela” jednostavno, nepretenciozno, u skromnim uvjetima i na maloj skali, ali izazovno i poletno iskušava moduse izražavanja, komunikacije i percepcije, a oba filma istovremeno iznose uvjerljive životne vinjete, pa makar i uz možda neautentičnu slikovnu građu.
Zanimljivima se i zaokruženima nadaju još dva osobna filma. “Nedjeljom i praznikom zatvoreno” (KKZ; 14 min, 2024.) opušteno je, humorno ugođeno djelo glumice Lane Barić. Jedne nedjelje – a taj dan ona ne voli, jer u u njoj, zbog “energetskog pada”, izaziva nemir – i ponedjeljka, mahom kroz prozore i balkon svoga stana, ponešto i u (neposrednoj) blizini zgrade u kojoj živi na zagrebačkoj Trešnjevci, bilježi što zatekne na mirnoj ulici. U dometu svoje skrivene i neskrivene kamere, pred kojom se, u običnom svagdanu, kreću poznati joj i nepoznati. Ponešto vodi dnevničkim crticama u offu, komentarima ironično-satiričnoga nagnuća, ponešto prepušta prizornom zvukovlju, ponešto obogaćuje klasičnom glazbom, a od većine ostalih filmova s Gledališta “Nedjeljom i praznikom zatvoreno” razlikuje se po tomu što u njemu slušamo uvježban i siguran školovani glas i govor. Film je snimljen na radionici “U dijalogu s Agnès”, pod vodstvom Ive Gavrilović, čije su polazište bili motivi iz opusa francuske sineastice Agnès Varde (održanoj uz filmski ciklus “Agnès Varda: Lica, priče” u zagrebačkoj Kinoteci u ožujku i travnju o. g.), a spomenimo i to da je “Nedjeljom i praznikom zatvoreno” montirao iskusni profesionalac Tomislav Pavlic.
U nezaustavljivo dinamičnom pokretu svih pet i pol minuta trajanja, “Stan kutija papir tata” (KKZ, 2024.) Sare Pavleković Preis, kamerom iz ruke, u detalju, furiozno jurca predmetima stana, među kojima će na pokojemu kratko zastati, dok većinu nećemo ni prepoznati. Da je riječ o nekoj vrsti autoportreta pomislit ćemo u odsječku koji bilježi još 2010. zabilježena kućna pravila tate i mame o Sarinom jutarnjem odlasku u školu, a tomu će mišljenju zacijelo pomoći i riječ tata u naslovu filma. Prvim dijelom sparen s veledramatičnim “Kasom valkira” (“Walkürenritt”) Richarda Wagnera, drugim s avangardnom, također burnom skladbom Borne Maksana, “Stan kutija papir tata” bez riječi prenosi u standardnom smislu nerazgovijetnu, ali sugestivnu, crnohumornu sliku prostora, djelića (pod)sjećanja, djelića života. U prijavnom produkcijskom obrascu Gledališta, u koji smo imali priliku zaviriti, autorica je film rodovski odredila kao “eksperimentalni, prostorni, koegzistencijalni”.
I za kraj ovog izbornog pregleda, izdvojimo dva filma ostvarena na radionici “Etnografski eksperimenti” održanoj pod vodstvom Meghanne Barker. “Pudarice” (KKZ; 5 min, 2024.) Dalije Dozet zanosno, kao prošlosno, snimljene kamerom Luke Matića, u nježnim, ali gustim bojama, pripovjedno fragmentarno, ali estetično, skladno, s dostojanstvom, objašnjavajući ga tek ovlaš, bilježe baranjski narodni običaj pudarine, čuvanja grožđa u vinogradima od kradljivaca, ljudskih i životinjskih, uz (pseudo)dnevničku naraciju neviđenog muškarca prisnoga glasa koji uvodno kaže: “Baranjska zemlja je odmarala spokojna u svojoj tišini i ja sam joj se posve prepustio.” Te riječi uvelike opisuju ton i ugođaj djela. Ne posve zaokružena, ali samostalno funkcionalna cjelina, “Pudarice” su dio budućeg filma “Baranja” iste autorice koji bi trebao trajati dvadesetak minuta. Veselimo mu se.
“Kozo, budi mi druga” (KKZ; 8 min, 2024.) Nine Matusine naslovom priziva hrvatski kratki dokumentarni klasik “Druge” (1972) Zorana Tadića o suživotu starice i koze, dvije druge (drugarice, prijateljice) u skromnoj izbi obrovačkog kamenjara. Po svemu sudeći, tako i jest. U filmu Nine Matusine starica se s kozama druži, prijateljuje i svadi na livadi izdašnoj travom, okruženoj zelenilom, u vrličkom kraju, ako ćemo vjerovati uvodnoj ojkavici “Pitaju me odakle si mala”, da bi se poslije preselili u opet skroman, ali znatno prostraniji kozarnik. Dok je Tadićev film bio pomno zidana minijatura, s velikom pozornošću posvećenoj slikovnosti (snimatelj Željko Guberović), ovaj je izveden u duhu amaterske (u najboljem smislu) improvizacije, također asketski, ali građen znatno slobodnije. Jednoličnost egzistencije u “Drugama” je dočarana smirenom ukotvljenošću filmaševa pogleda i pristupa. U “Kozo, budi mi druga” neočekivanim iskokom od suzdržano dokumentarno opservativnog u gotovo razuzdanu završnu eksperimentalnu igru montažom, višestrukim ekspozicijama, bojama, pokretima unazad, što dočarava kakav nezaustavljiv začarani krug ponavljanja, divlju magijsku vrtnju, vrzino kolo, a sve, čini se, potaknuto tvrdoglavošću kozlića koji trči istim putom uokolo i navodi kozaricu da ga iznova pokuša natjerati da je posluša, čemu ne pomaže ni batina. Slična onoj kojom je kozu krotila i Tadićeva starica.
Pripomenimo i to da su u većini filmova, ne samo ovdje navedenih, autori bili sami svoji majstori – redatelji, scenaristi, snimatelji, montažeri, snimatelji i oblikovatelji zvuka… i sve ostalo. Može se primijetiti i to da su se u većini dokumentarnih filmova autori nemalo služili izražajnim sredstvima koja uobičajeno vežemo uz eksperimentalni rod. Kako rabeći audiovizualnu građu koja nije vjerna slika toga o čemu je riječ, već zalazi u apstrakciju i okupira audiovizualnim začudnostima, tako i izlagačkim sklopovima što se uvelike oslanjaju na asocijativnu i lirsku komunikaciju kroz oblačiće s trotočjem, a ne na preglednu činjeničnost s neopozivom informativno dokumentnom točkom. Kao i u ostalim rodovima, raspon rezultata proteže se od očitih prvih nezgrapnih vježbovnih susreta s praksom filmovanja do ostvarenja što ostavljaju dojam zrelih radova iskusnih autora, u kojima se kinoklubaška produkcijska skromnost ne nadaje ograničenjem.
