Međunarodni festival kratkog filma što se održava u dvorcu Veliki Tabor nedaleko od Desinića, od osnutka 2003. zvan Tabor Film Festival, ove je godine (djelomično) preimenovan, u Tabor New Frame Film Festival, a uvedene su još neke novosti. Najvidljivije su promjena imena nagrada, prethodno zvanih “Veronikina lubanja”, sada “Meluzina”, te kriterij po kojem u konkurenciju ulaze filmovi autora do trideset pet godina starosti, dok prije nije bilo dobnog ograničenja.
“I tako još jedna” (ADU, 2025. | ★★★★) Karle Jelić, zainteresirani pogled na slučaj(eve) seksualnog uznemiravanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji pretežno prepričava sama žrtva, studentica filmske režije Vida Skerk, svakako je bio najcjelovitiji, najpregledniji, najdojmljiviji i najbolji među (svega) sedam dokumentarnih filmova na festivalu. A bez navijanja za domaće snage može se ustvrditi da su i druga dva hrvatska filma, oba radovi početnika, razigrani “Vez” (Kinoklub Zagreb, 2025. | ★★★★) Franke Štrkalj i Jelke Margarite Bogdanić te eksperimentu okrenuto “More tišine” (Škola dokumentarnog filma / Restart; 2025. | ★★★★) Sare Gurdulić, bila u vrhu dokumentarne ponude.
Inozemni filmovi, namjerice ili ne, podosta su odisali eksperimentalnim duhom, a zajedničkom im se crtom nadaju svojevrsna zagonetnost ili enigmatičnost, što se gdjegdje moglo učiniti nejasnoćom i zbrkanošću, te određena mjera izlagačke neurednosti i nemara prema slikovnom skladu.
Tekst pri početku kineskog “Glasa kineskog Tajpeha” / “The Voice of Chinese Taipei” (2025. | ★★) Kerana Zhaoa izvješćuje nas da je protagonist Tan Jun tajvanski potpisnik blogova o hrani i utemeljitelj poznate službe za opskrbu hranom i pićem. Film nudi snimke spomenutog mlađeg muškarca koji se šetka nekim kineskim velegradom, zađe u pokoji restoran, sjedi ispred računala, kaže poneku o hrani, a čut će se, uz ostalo, i razmišljanja vezana uz politiku, odnosno odnos Kine(za) i Tajvana(ca). No jedva će se išta učiniti iole suvislim, smislenim, uzročno-posljedično povezanim i redateljski organiziranim. Možda tomu dojmu kumuje nespretan prijevod, no prikazani niz kadrova – objedinjen, doduše, središnjim likom, vremenskim i prostornim okvirom, snimateljskim (ne)stilom, pristupom izboru glazbe… što ih ipak čini dijelovima iste cjeline – kao da je žmirečki napabirčen, protresen u vreći i proglašen filmom. U stilu brže-bolje sklepanih audiovizualnih crtica kakve se svakodnevno, u vagonima, sipaju na Internet.
Kolumbijski “Odavde se ne vidi” / “You Can’t See It From Here” / “No se ve desde acá” (2024. | ★★★★) Enriquea Pedráze Botera mozaički, bez izrečene poente, no stvarajući upečatljiv poćut tjeskobe i dojma da nešto nije u redu, tematizira odnos siromašnih zemalja Latinske Amerike sa Sjedinjenim Američkim Državama, to jest vazda prisutnu tezu ili zamisao da je SAD uređena, obećana zemlja u kojoj će siromašni žitelji nestabilnih država poput Kolumbije, Meksika, Venezuele, Ekvadora… ostvariti divan život kakvom se ne mogu nadati u domovini. No to je u većini slučajeva tek tlapnja, iako je i skromno bivovanje u SAD-u često bolje od onoga s kakvim bi se ti isti nevoljnici nosili kod kuće.
Početni natpis filma obavještava nas da je Gustavo Petro, prisegnut u kolovozu 2022., prvi kolumbijski predsjednik lijeve orijentacije te da je obećao da će se boriti protiv siromaštva, što je, međutim, dovelo do izmještanja kapitala, odnosno osiromašivanja zemlje.
Izmjenjujući stare arhivske i novije – možda također arhivske, tuđe – snimke koje mahom propagandnim tonom i jezikom veličaju potrošački život u SAD-u, uglavnom u Miamiju na Floridi, učestalom odredištu izbjeglih Latinoamerikanaca, Pedráza Botero razmjerno dinamično, uz podosta poteza iz oruđarnice eksperimentalnog filma, bez direktnih komentara ili očitih kažiputa gradi sliku neugode iz koje proizlazi da useljenicima u SAD ne teku med i mlijeko te završava snimkama manufakture u kojoj uvezena, tamnoputa radna snaga proizvodi, ni više, ni manje, doli velike zastave sa zvijezdama i prugama. O poznatom, na svoj, zanimljiv način.
“Sunca sja, ali ne grije” i “Kvarljiv idol”
S druge strane polutke, iz Ukrajine, film koji se ne dotiče rata u toj zemlji, ali se također bavi ljudima na niskoj prečki društvene ljestvice imaštine. “Sunce sja, ali ne grije” / “The Sun Shines, But Doesn’t Heat” / “Solntse svityt, ale ne hriie” (2025. | ★★★ i 1/2) Oleksandra Kosiaka pri početku donosi vrlo neugodnu, mobitelom, nepregledno, no dovoljno čitljivo zabilježenu snimku oštre kućne svađe, obilježene psovkama, uvredama i udarcima, između odrasle kćeri i njezine majke, tj. protagonističine majke i bake. Ostatak filma pratit će nastojanja srednjoškolke Katje da sudski ovjeri nekakav dokument, no do samog kraja nećemo saznati o čemu je točno riječ.
Sniman gotovo dnevnički, usputno, iz ruke, uglavnom neuredno, s boka, kako se stiglo, odlažući upoznavanje publike sa sadržajem i značenjem spisa, “Sunce sja, ali ne grije” ukrajinsku provinciju oslikava sa zamjetnom mjerom neposrednosti i autentičnosti, a ponajviše osvaja oprekom između društvenog sivila sa zapahom beznađa, zastalog u sovjetskoj eri, i mladenački ozarenog optimizma junakinje koja se uspijeva izboriti s vjetrenjačama birokracije i nepovoljnih okolnosti.
Francusko-katarsko-kuvajtska koprodukcija “Kvarljiv idol” / “Perishable Idol” (2025. | ★★★ i 1/2) Majida Al-Remaihija smještena je na Failaku u Perzijskom zaljevu, otok udaljen dvadesetak kilometara od Kuvajta, na kojemu nitko ne živi od 1991. kad su stanovnici raseljeni radi Zaljevskoga rata, ispisuje uvodni tekst. Među napuštenim i (djelomično) razrušenim građevinama, suhonjav muškarac u prevelikoj odjeći, nekoć Failačanin, bavi se arheološkim iskapanjima, no radnja će se iz početno uvjerljivo realističkog otisnuti u snoliko i napustiti dokumentarizam, dok mekan, povremeno udvojen glas izvanprizornog pripovjedača, na arapskom jeziku snatri o “beskonačnim prazninama”, “bestežinskom crnilu” i “priviđenjima prošle budućnosti”. Estetizirano snimljeno, oku ugodno djelo sivilom prekrivenih dnevnih i noćnih okera i modrina, usporena tempa i zagonetna sadržaja, može se doživjeti blagotvornom poemom nespokoja, neizvjesnosti i pomirenja s neminovnošću svekolike prolaznosti.
U tri natjecateljska programa – međunarodnom, hrvatskom i studentskom – ovogodišnjeg Tabora, održanog 4. i 5. srpnja, prikazano je četrdeset devet filmova svih rodova iz trideset dvije zemlje. Grand Prix “Meluzina” u svakom programu osvojili su igrani filmovi, a među dokumentarnima izdvojen je samo hrvatski “I tako još jedna” Karle Jelić, dobitnik posebnog priznanja žirija (Mário Macedo, Lev Slivnik i Abhishek Verma) u natjecanju studentskog filma.