Redateljica kratkih dokumentarnih filmova i jednog serijala o sudbinama i životima kineskih i hongkonških iseljenika u Sjedninjene Američke Države – Laurie Wen, relativno se kratko bavila kreativnim filmskim radom. Neki bi mogli biti i vrlo kritični te reći da nije ostavila značajniji trag niti na svjetsku, a niti na lokalnu istočnoazijsku dokumentaristiku. Na nekoj razini, možda bi bili i u pravu. No, ovaj tekst, kao niti cjelokupni serijal “Istočni horizonti” ne zamara se spomenutim kategorijama, već se fokusira na poneke filmove i autore/ice čiji je pristup obogatio filmsku scenu u cjelini, bez obzira na međunarodna dobivena priznanja, popularnost te opću prepoznatljivost. Tim činom odaje se priznanje i širi se svijest o imenima i radu mnogih autorica čiji su filmovi, pa makar bio i jedan, okarakterizirao zajednice, tradicije i mjesta nekih prošlih i dalekih vremena, a čiji se utisak najčešće suptilno vidi i danas, bilo preko filma ili, kao u slučaju ove autorice, u internacionalnim aktivističkim pothvatima zalažući se za demokraciju u Hong Kongu u kojima sudjeluje već desetljećima.
Sredinom devedesetih godina, poglavito kratkometražna i srednjometražna ostvarenja redateljica istočnoazijske dijaspore, poput Trinh T.Minh-ha, Ree Tajiri i Carol Nguyen (obrađene u serijalu eseja “Istočni horizonti”), u značajnom broju aktivno su tematizirale iskustvo odrastanja i općenito bivanja između dvaju svjetova – u onom unutar vlastite obitelji i izvan nje. Navedenom nizu autorica koje su uspostavile kako prepoznatljivu dokumentarno-esejističku poetiku, tako i sami pristup ljudima iz vlastitih imigrantskih zajednica, možemo zasigurno dodati i umjetnicu Laurie Wen.
Rođena u Hong Kongu, no preselivši se i studirajući film u New Yorku, Wen, zajedno sa svojom obitelji ulazi u mnogobrojnu zajednicu kineskih Amerikanaca (Chinese Americans), čiji će svakodnevni životi te međusobne identitetske razlike i dijalozi o njima, tijekom niza godina biti autoričina glavna filmska inspiracija kroz više djela u raznim medijima. Najpoznatiji i zasigurno najistaknutiji filmski projekt Laurie Wen – “The Trained Chinese Tongue” (1994), iskrenim, toplim i naizgled nevjerojatno jednostavnim filmskim narativom tematizira dualnost identiteta, čestu nepomirljivost američke i kineske kulture, pa i neprestani osjećaj nepripadanja, pogubljenosti i getoizacije migrantskog stanovništva, no i njihovu ustrajnost, upornost i želju za boljim životom. Stilskom kombinacijom opservacijskog dokumentarizima, odnosno klasične etnografske metode promatranje sa sudjelovanjem (participant observation), Wen prati, snima te ulazi u kontakt sa ženama prve, a ponekad i druge generacije kineskih imigranata, bilo da su same, u društvu prijateljica ili djece. Autorica tako svakog vikenda odlazi u specijalizirane trgovine, mesnice te ribarnice u vlasništvu kineskog stanovništva; ipak najčešće iz Hong Konga, budući da se, kako Wen u voice-overu kaže: “Uvijek prvo poslužuju govornici kantoškog, a tek onda mandarinskog jezika.”
Snimajući žene u svakodnevnoj nabavci, razgovarajući o obrocima koje će spremiti za obitelj, Wen, u drugoj polovici filma, dolazi na večeru kod jedne od žena – Jenny. Iako su se tek upoznale, dijalog, stvorena atmosfera kao i teme samog razgovora prikazani su i snimljeni neizmjerno nenametljvo. Stilski gledano, scene gotovo da graniče s obiteljskim snimkama prazničkih večera i okupljanja. Kuhanje, razgovor o hrani te receptima postaju neizostavni dio filmskog narativa, kao i autoričin ulazak u obiteljsku atmosferu njezine protagonistice. Navedene scene ostavljaju dojam lagodnosti te su prikazane nevjerojatno intimno, blisko pa i poznato, ponajviše zbog čestih krupnih planova i snimanjem mnogih detalja, poput hrane, posuđa ili kućnih dekoracija. Obje žene – Wen i Jenny – pred kamerom razgovaraju neopterećeno, kao da su obje ovakva ad hoc upoznavanja već puno puta iskusile.
Migrantska iskustva u velikim gradovima, daleko od poznatog doma, ostatka obitelji i poznatog pejzaža, daju nam za pravo naslutiti da su, kako Wen tako i žena koju je upoznala, zaista mnogo puta i vodile ovakve razgovore te pozivale/bile pozivane na iznenadne večere preko koji su polagano širile svoj krug prijatelja i poznanika te tako postepeno postajale integralni dio šire društvene zajednice. Teme poput regije podrijetla, obitelji i trenutnog života u SAD-u, postepeno otvaraju i pregršt novih filmskih uglova kojima se Wen i suštinski posvećuje u ovom filmu.
Osjećaj nepripadanja i česte izoliranosti van same kineske zajednice, postaju točka fokusa ovog intimnog razgovora za kuhinjskim stolom, dok se u woku prže sjemenke čilija i češnjaka. Intimna konverzacija dviju žena prekinuta je dolaskom na večeru Jennyjine desetogodišnje kćeri Tine. Od njezinog dolaska, narativni kao i tematski fokus filma iznimno se produbljuje, te dobiva snažniji, direktniji i sveobuhvatniji tematski fokus. Od čisto opservacijsko-dnevničkog dokumentarnog zapisa sa autoričinim introspekcijama zabilježenim u voice-over tehnici, dolaskom kćeri “The Trained Chinese Tongue” transformira se u priču o transgeneracijskom iskustvu življenja u dva paralelna svijeta. Kulminacija navedenog iskustva, po njenim riječima, događa se u trenutku kad majka zamoli Tinu da odsvira nešto za gošću, na klaviru koji se nalazi u neposrednoj blizini kuhinje i uz pregršt kineskih začina i hrane posložene na stolu.
Mali klavir, zbijen u kutu, s notama Chopina i Beethovena, upravo je taj simbolički moment kontrasta i konstantne unutarnje identitetske, ali i klasne i etničke borbe s dominantnom kulturom Zapada, gdje je znanje sviranja klavira smatrano znakom pripadanja građanskom sloju i prikladnog zapadnjačkog odgoja. Nekoliko krupnih i srednjih kadrova Tine, njezinog klavira i blago uprljanih nota, stvaraju briljantnu filmsku alegoriju, pa čak i kolonijalnog momenta, kao i osjećaja inferiornosti koji je nametnut od dominantne građanske klase u Americi.
Nemogućnost stvaranja zasebnog osjećaja vrijednosti, ponosa ili samo prigrljivanja vlastitog naslijeđa, u devedesetim godinama još je uvijek bilo općenito vrlo društveno izraženo, a tadašnja nezavisna dokumentarna kinematografija, na čelu s prethodno navedenim filmskim autoricama, tek je počela propitivati ustaljene standarde društvenih vrijednosti, u ovom slučaju – na Zapadu. Danas je ipak značajnije bolja situacija, a suvremena dokumentaristika i filmska esejistika, upravo preko intimnih filmskih obiteljskih portreta, promiču pozitivne emocije i vrijednosti vlastite kulture unutar one dominantne zapadnjačke koja ih perpetuirajućim mehanizmima opresije, bilo agresivnim i direktnim ili onim suptilnijeg karaktera, konstantno umanjuje. Miris i mrlje čili-ulja na notama prepoznatljivih autora klasične glazbe u ostvarenju Laurie Wen, djelomično su prikazani kao realitet mnogih imigrantskih zajednica u SAD-u koje se svakodnevno suočavaju s diskiminacijom i osjećajem izolacije. Kraj filma ipak donosi pozitivan dojam snage i ljepote prikazanog kulturnog bogatstva.
Iako može biti problematično romantizirati navedeni kulturološki suživot, Wen navedeno vješto zaobilazi, upravo ostvarenjem bliskosti sa Jenny i Tinom preko kojeg gledatelj dobiva (ispravni) dojam i autoričinog vrlo sličnog iskustva odrastanja, što autorica i sugerira u nekoliko momenata introspekcije u voice-overu. S druge strane, kako one naratološke tako i simboličke, upravo je hrana medijator upoznavanja i sjedinjavanja zajednica te stvaranja prijateljstava preko zajedničkog pripremanja i konzumacije zajedničkog jela u toplini nečijeg doma. Zajednička poznata hrana, tako često začinjena upravo sa čili sjemenkama i uljem, biva kohezivno sredstvo između filma i iskustva života, i sa čijom pomoći Istok i Zapad mogu uspostaviti dijalog te međusobno razumijevanje, povjerenje i želju za obogaćivanjem vlastitih života. Drugim riječima, hrana i zajednički objed jedna je od najdrevnijih ljudskih aktivnosti koja je, donedavno, bila komunalna aktivnost tijekom koje se zajednica okupljala, komunicirala i bivala u međusobnom društvu.
Spomenuti osjećaj ovog drevnog objedovanja Wen je uspjela prenijeti na film koji se, već ranije spomenuto, referira i vraća na dualnost dvaju svjetova – onog unutar i izvan blagavaonice; prvenstveno se referirajući na kinesku hranu i kćerine noti Chopina, kao i na neke očite, prvenstveno klasne, ali i jezične razlike između Jenny i Wen. Iako se na prethodnu razliku autorica ne referira direktno, kao gledatelji moramo iste uvijek biti svjesni. Jer, makar na indirektni način, uspostavlja kurs razgovora, kao i poneka ograničenja zbog autoričinog neznanja kantoškog jezika, umjesto mandarinskog koji se govori prvenstveno u Narodnoj Republici Kini, ali ne i u Hong Kongu (obje žene su iz Hong Konga, Wen je u Ameriku otišla vrlo mlada). U tom potencijalno velikom komunikacijskom problemu, kao medijator i povremeni prevoditelj pojavljuje se Tina koja, znajući oba jezika te engleski, pomaže i majci i Wen u još većem zbližavanju i prigodnom uživanju u večeri zajedničkih korijena.
“The Trained Chinese Tongue” je jedino dokumentarno-esejističko ostvarenje Laurie Wen na navedenu temu. No, fenomen dualnosti identiteta još se dugo provlačio kroz njezino aktivističko i općenito galerijsko-umjetničko djelovanje. Spojem bliskosti i intimnosti, ponajviše ostvarenih snimateljskim i narativnim odlukama, kao i odabirom snažne autobiografske teme izrazito relevantne za ondašnje socijalno-političke prilike u SAD-u, Wen je uspjela stvoriti kratko i relativno nepoznato, no inovativno filmsko djelo.
