PočetnaRecenzije17. Subversive Film Festival: "Moj ukradeni planet" - Nakon revolucije

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

|

Jedan od najzanimljivijih, najdojmljivijih, pa i najboljih filmova protekle sezone koje smo u nas imali prigodu gledati u kinima bio je rumunjsko-hrvatsko-katarsko-iranski “Između revolucija” / “Between Revolutions” / “Între revoluţii” (2023)  Rumunja Vlada Petrija, ostvaren u koprodukciji hrvatskog Restarta. Djelo dokumentarne slike i fikcijskog teksta sugestivno je i dirljivo predstavljalo dugotrajno zamiranje prijateljstva između Rumunjke i Iranke, studentica rastavljenih Iranskom revolucijom s kraja 1970-ih, a ukoliko o tomu nismo bili unaprijed informirani, tek smo odjavnicom saznali da smo pratili izmišljenu, a ne stvarnu pripovijest, temeljenu, doduše, na zbiljskima. “Između revolucija” višestruko je nagrađen, uz ostalo FIPRESCI-jem na 73. Berlinskom filmskom festivalu, Posebnim priznanjem na 19. ZagrebDoxu te Oktavijanom za najbolju hrvatsku manjinsku koprodukciju.

Mada su posrijedi koincidentne podudarnosti – u smislu da su autori svoja djela najvjerojatnije osmislili i ostvarili posve nezavisno – gledatelj koji je gledao “Između revolucija” gotovo će neizbježno primijetiti poveznice s cjelovečernjim prvencem Farahnaz Sharifi, Iranke s berlinskom adresom. I “Moj ukradeni planet” / “My Stolen Planet” / “Sayyareye dozdide shodeye man” (2024), nagrađen Zlatnim Aleksandrom kao najbolji film 26. Festivala dokumentarnog filma u Solunu (Thessaloniki Documentary Festival), također i FIPRESCI-jem, osovljen je na promjenama uzrokovanima Iranskom revolucijom te se uvelike, iako ne u cijelosti, služi arhivskim materijalima, a dominantan oblik govornog pripovijedanja je izvanprizorna, u neku ruku ispovjedna naracija u prvom licu.

U “Između revolucija” u offu slušamo tekstove (izmišljenih) pisama koja su dvije prijateljice, Rumunjka Maria i Iranka Zahra, (navodno) pisale jedna drugoj, u “Mom ukradenom planetu” u offu nam se povjerava sama autorica, također mirnim, staloženim tonom, prožetim popriličnim nezadovoljstvom okolnostima života, u svojevrsnom dnevničkom izlaganju koje se može doimati poput pisama neznanom i neprisutnom slušatelju, što podosta nalikuje duhu korespondencije između Marije i Zahre, a i u “Planetu” se povremeno govori u porukama koje su međusobno izmjenjivale autorica i novostečena joj prijateljica, iranska izbjeglica nastanjena u SAD-u, sveučilišna profesorica književnosti Leyla Rouhi, ujedno i suradnica na scenariju.

Petri je u “Između revolucija” rabio dostupne mu, tuđe, davno filmovane materijale, crno-bijele i u boji, raznih tekstura, faktura, formata, estetika, likovne i tehničke kvalitete, gdjekad i gotovo apstraktne. Oni su približno, okvirno, dočaravali vrijeme, opisane događaje, situacije, okolnosti i osjećaje te su razne neznane mlade, poslije i zrelije arhivske žene, različite iz prizora u prizor, slikovno zastupale u zbilji nepostojeće protagonistice Mariju i Zahru, što je, dakako, postupak najpripadniji rodu eksperimentalnoga. Farahnaz Sharifi raspolagala je s podosta filmskih i fotografskih zapisa iz vlastite obiteljske arhive. Uz ostalo, čak i filmskom snimkom u boji sebe i majke neposredno nakon što je rođena, 8. ožujka 1979., “tri tjedna nakon njihove Islamske revolucije u Iranu”. Njezin film započinje upravo tim zapisom. Budući da je uvelike uništen vremenom, nečiste, znatno oštećene slike i trzave-skakutave projekcije, takav nam početak namah daje do znanja ne očekujemo klasično uredan i pregledan slikopis, upućuje nas da budemo spremni na snažnu notu eksperimentalnoga u pristupu. Neposredno potom crno-bijele fotografije istoga dana održanih prosvjeda žena na ulicama Teherana, protiv nove, revolucijom donesene obveze nošenja hidžaba. Poslije, arhivski zapisi, obiteljski i tuđi te oni koje je snimala sama autorica, od školskih dana zanesena filmovanjem, a od trena kad je kupila prvi mobitel s kamerom nije, veli, prestajala snimati sve što je mogla, u svom domu i izvan njega.

Kao i “Između revolucija”, “Moj ukradeni planet” sjetan je film o prolaznosti i zaludnosti, no natopljen s mnogo više gorčine, jer ova je autorica sve to iskusila osobno, proživjevši u toj i takvoj domovini nešto više od četrdeset godina.

Osim što je opsesivno snimala, Farahnaz Sharifi počela je kupovati i skupljati tuđe kućne filmove, pretežno zaostale u napuštenoj ostavštini izbjeglica iz Irana te se dobar dio “Mog ukradenog planeta” sastoji baš od tih vrpci neznanaca, snimanih privatno – “Opet zabave i rođendani”, veselo uzdahne Farahnaz Sharifi, pregledavajući jednu upravo otkupljenu (super) osmicu – bez i najmanje primisli, želje i nakane o tomu da bi ti diletantsko-amaterski zapisi, bilježeni bez ikakvih ambicija doli za obiteljsko podsjećanje i prisjećanje, ikad mogli doprijeti do šire javnosti, kamoli postati dijelom ozbiljnoga, umjetničkoga, pravoga kinematografskoga filma. Slično kao kod Petrija, autorici nepoznati ljudi s tih kućnih vrpci dobrim dijelom zastupaju i predstavljaju ponešto ili podosta toga o čemu ona govori, a jednako tako Sharifi upotrebljava bilješke raznolikih struktura, od kojih su neke procesima fizičkog i fotokemijskog propadanja poprimile (djelomično) apstraktan izgled.

U oba se filma pojavljuje gotovo identična pamtljiva rečenica, svakako posve ista misao. I fikcijska Zahra i stvarna Leyla razočarano priznaju kako su orno, s mnogo vjere u budućnost sudjelovale u demonstracijama koje su dovele do svrgavanja prozapadnjački-proamerički orijentiranog šaha Mohammada Reze Pahlavija, da bi vrhovnim vjerskim i nacionalnim vođom postao ajatolah Ruhollah Musavi Homeini, a zemlja postala islamskom republikom. “Vjerovali smo da će nakon revolucije sve biti bolje. Vrlo brzo smo shvatile da u toj revoluciji nema mjesta za nas”, kaže stvarna Leyla, gotovo isto kao i fikcijska Zahra.

Za nas se odnosi na sve Irance koji ne dijele radikalna vjerska uvjerenja vladajućih, osobito na žene koje su u novom režimu posve obespravljene, na čemu Farahnaz Sharifi u “Mom ukradenom planetu” ponajviše inzistira, trudeći se prikazati što više snimki koje to dokazuju, a koje oni, kako dosljedno naziva vlast i njezine poklonike, ne žele pokazati, niti dozvoliti da budu snimljene. Kao i “Između revolucija”, “Moj ukradeni planet” sjetan je film o prolaznosti i zaludnosti, no natopljen s mnogo više gorčine, jer ova je autorica sve to iskusila osobno, proživjevši u toj i takvoj domovini nešto više od četrdeset godina.

"Moj ukradeni planet" / "My Stolen Planet" / "Sayyareye dozdide shodeye man"
Režija i scenarij: Farahnaz Sharifi
Producenti: Anke Petersen, Lilian Tietjen i Farzad Pak
Direktorica fotografije: Farahnaz Sharifi
Montaža: Farahnaz Sharifi
Zemlja podrijetla: Njemačka
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 82 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[FOTOGALERIJA] Dodjela 5. Nagrade Dokumetar

Fotogalerija s dodjele 5. Nagrade Dokumetar, održane 18. lipnja 2024. godine u zagrebačkom Dokukinu KIC.

“The Last Dragon” – Pseudodokumentarnost za široke mase

U novom tekstu "Dokumentiranja fikcije" provjerit ćemo kako pseudodokumentarni film funkcionira kada mu se da komercijalna svrha.

Preminuo filmski kritičar Tomislav Čegir

Filmski kritičar Tomislav Čegir preminuo je 18. lipnja, u 55. godini života.

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".
Režija i scenarij: Farahnaz Sharifi<br> Producenti: Anke Petersen, Lilian Tietjen i Farzad Pak<br> Direktorica fotografije: Farahnaz Sharifi<br> Montaža: Farahnaz Sharifi<br> Zemlja podrijetla: Njemačka<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 82 minute17. Subversive Film Festival: "Moj ukradeni planet" - Nakon revolucije