PočetnaRecenzije18. DOKUart: "Zovite me plesačem" - Pokreti koji život znače

18. DOKUart: “Zovite me plesačem” – Pokreti koji život znače

-

Nastavlja se program 18. DOKUarta, na kojem je sinoć prikazan dokumentarac “Zovite me plesačem” / “Call Me Dancer” (2023) američkih redateljica Pip Gilmour i Leslie Shampaine. Posebno su s bjelovarskog festivala ponosni na europsku premijeru filma koji – doduše u malo suzdržanijoj – rags to riches maniri “Slumdog Millionairea” predstavlja život i profesionalni uspon indijskog plesača Manisha Chauhana. A da je svaki početak težak, zna i naš mladi, simpatični i naočiti junak, odrastao u skromnom domaćinstvu s ocem vozačem taksija i majkom domaćicom, samouko plešući breakdance na ulicama Mumbaija. Talent i upornost nitko mu nije mogao osporiti, no novca za profesionalnije usavršavanje u specijaliziranim programima i školama, pretpostavljate – nije imao. Trenutak nade u drugačiju budućnost dolazi nakon nastupa u jednom od indijskih talent showova, nakon čega dobiva stipendiju od baletne škole (DanceWorx Performing Arts Academy) poznatog izraelskog plesača i baletana Yehude Maora.

No, dobro, ali što sad? Jedna prijetnja s roditeljske strane o obaveznom završetku fakultetskog obrazovanja i boljem poslu, kako bi se mogao za njih brinuti u starosti – je ublažena; no ova druga, o potvrdi talenta, napredovanju i mogućem profesionalnom bavljenju plesom, koju mu splet okolnosti može odnijeti u sekundi – tek se počela pomaljati iza sedam gora. Sudbinski susret sa zahtjevnim i strogim izraelskim plesnim majstorom, zauvijek će promijeniti Manishev život, no ne prije hladnog zaključka da u DanceWorxu vrijede potpuno drugačija pravila od slobodnog i nesputanog lebdenja mumbaijskim ulicama. Dvojica muškaraca kasnije će uspostaviti blizak, prijateljski odnos, nadilazeći klasične uloge na razini učitelja i učenika.

Za razliku od freestylea koji dopušta slobodno izražavanje tijelom i neskriptirane pokrete, balet je njegova sušta suprotnost. Ovdje su, pak, pokreti i poze izvježbani do boli, a izvedba mora biti odrađena na visokoj i strogoj tehničkoj razini; prostor za pogreške praktički ne postoji. Sve je ovo Manish morao naučiti nakon dolaska u Yehudinu akademiju, suočivši se s teškim baletnim zahtjevima, naročito iz kuta čovjeka koji se ovom vrstom plesa nikad nije bavio u životu. Za usporedbu, većina uspješnih baletana počinje plesati u ranoj školskoj ili čak predškolskoj dobi; Manishu je bilo dvadesetak. Ne bez razloga.

Obiteljski, nepretenciozni film Pip Gilmour i Leslie Shampaine, idealan za uvod nepovjerljive publike u svijet dokumentaristike…

Pip Gilmour i Leslie Shampaine – kojoj je po službenoj statistici ovo prvi film u karijeri, svog glavnog protagonista i pripadajuće interakcije prate u neintruzivnim opservacijskim kadrovima. Njima dojmovno očekivano dominiraju bravurozni plesački pokreti kako Manisha i ultratalentiranog, 14-godišnjeg Amira, koji će ubrzo dobiti stipendiju uglednog londonskog Royal Balleta, tako i njihovih marljivih kolega čija tijela izvode pokrete nepojmljive običnim smrtnicima. “Zovite me plesačem” ostaje u okvirima klasične dramaturške strukture, arhetipskog junaka koji nadvladava sve zapreke do konačnog uspjeha, što god isti značio nakon revidiranja početnih ciljeva. I to nipošto nije odapeta kritička strelica – jer ono što dokumentarac radi unutar svjesnih i zadanih gabarita, radi više nego korektno, donoseći feel-good priču bez fige u džepu i namještenih, isforsiranih situacija. Dokumentarac američkih autorica lagano je, prozračno, organsko štivo, gurajući u prvi plan svevremenske teme poput prijateljstva, odanosti, privrženosti obitelji, napornog rada čiji se znoj jednom mora isplatiti. Prisutan je – više kao podtekstualni plamičak – i element izražene indijske tradicionalnosti u smislu strogih obiteljskih i rodnih uloga, ali u Manishevom slučaju više kao naučeno roditeljsko ponašanje nego stvarna prijetnja njegovim plesačkim ambicijama. Obiteljski, nepretenciozni film Pip Gilmour i Leslie Shampaine, idealan za uvod nepovjerljive publike u svijet dokumentaristike…

"Zovite me plesačem" / "Call Me Dancer"
Režija: Pip Gilmour i Leslie Shampaine
Scenarij: Jennifer Beman, Pip Gilmour i Leslie Shampaine
Producenti: Cynthia Kane, Priya Ramasubban i Leslie Shampaine
Kamera: Neil Barrett i Abhijit Datta
Montaža: Jennifer Beman
Glazba: Nainita Desai i Nina Humphreys
Zemlja podtrijela: SAD
Godina proizvodnje: 2023.
Trajanje: 84 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

AI i virtualni svjetovi u Dokukinu KIC

U zagrebačko Dokukino KIC dolazi novi ciklus dokumentaraca "AI i virtualni svjetovi", koji istražuje snage, slabosti i ograničenja umjetne inteligencije.

Večeras u Sinju dokumentarac o ratnoj fotografkinji Lee Miller

Večeras na platno sinjske Palacine dolazi dokumentarac "Uhvatiti Lee Miller" / "Capturing Lee Miller" (2020) redateljice Terese Griffiths.

Tri nagrade za hrvatske dokumentarce na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió

Tri nagrade osvojili su hrvatski dokumentarci na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió.

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Prva nagrada dokumentarcu “Korijen” Dore Fodor

U Zagrebu se od 24. do 26. studenog održavala 55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

“Nakon svadbe” Mateja Kľúčika najbolji dokumentarni film 10. STIFF-a

"Nakon svadbe" (2022) slovačkog redatelja Mateja Kľúčika proglašen je najboljim dokumentarnim filmom 10. STIFF-a.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.
Režija: Pip Gilmour i Leslie Shampaine<br> Scenarij: Jennifer Beman, Pip Gilmour i Leslie Shampaine<br> Producenti: Cynthia Kane, Priya Ramasubban i Leslie Shampaine<br> Kamera: Neil Barrett i Abhijit Datta<br> Montaža: Jennifer Beman<br> Glazba: Nainita Desai i Nina Humphreys<br> Zemlja podtrijela: SAD<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Trajanje: 84 minute18. DOKUart: "Zovite me plesačem" - Pokreti koji život znače