PočetnaRecenzije18. DOKUart: "Zovite me plesačem" - Pokreti koji život znače

18. DOKUart: “Zovite me plesačem” – Pokreti koji život znače

|

Nastavlja se program 18. DOKUarta, na kojem je sinoć prikazan dokumentarac “Zovite me plesačem” / “Call Me Dancer” (2023) američkih redateljica Pip Gilmour i Leslie Shampaine. Posebno su s bjelovarskog festivala ponosni na europsku premijeru filma koji – doduše u malo suzdržanijoj – rags to riches maniri “Slumdog Millionairea” predstavlja život i profesionalni uspon indijskog plesača Manisha Chauhana. A da je svaki početak težak, zna i naš mladi, simpatični i naočiti junak, odrastao u skromnom domaćinstvu s ocem vozačem taksija i majkom domaćicom, samouko plešući breakdance na ulicama Mumbaija. Talent i upornost nitko mu nije mogao osporiti, no novca za profesionalnije usavršavanje u specijaliziranim programima i školama, pretpostavljate – nije imao. Trenutak nade u drugačiju budućnost dolazi nakon nastupa u jednom od indijskih talent showova, nakon čega dobiva stipendiju od baletne škole (DanceWorx Performing Arts Academy) poznatog izraelskog plesača i baletana Yehude Maora.

No, dobro, ali što sad? Jedna prijetnja s roditeljske strane o obaveznom završetku fakultetskog obrazovanja i boljem poslu, kako bi se mogao za njih brinuti u starosti – je ublažena; no ova druga, o potvrdi talenta, napredovanju i mogućem profesionalnom bavljenju plesom, koju mu splet okolnosti može odnijeti u sekundi – tek se počela pomaljati iza sedam gora. Sudbinski susret sa zahtjevnim i strogim izraelskim plesnim majstorom, zauvijek će promijeniti Manishev život, no ne prije hladnog zaključka da u DanceWorxu vrijede potpuno drugačija pravila od slobodnog i nesputanog lebdenja mumbaijskim ulicama. Dvojica muškaraca kasnije će uspostaviti blizak, prijateljski odnos, nadilazeći klasične uloge na razini učitelja i učenika.

Za razliku od freestylea koji dopušta slobodno izražavanje tijelom i neskriptirane pokrete, balet je njegova sušta suprotnost. Ovdje su, pak, pokreti i poze izvježbani do boli, a izvedba mora biti odrađena na visokoj i strogoj tehničkoj razini; prostor za pogreške praktički ne postoji. Sve je ovo Manish morao naučiti nakon dolaska u Yehudinu akademiju, suočivši se s teškim baletnim zahtjevima, naročito iz kuta čovjeka koji se ovom vrstom plesa nikad nije bavio u životu. Za usporedbu, većina uspješnih baletana počinje plesati u ranoj školskoj ili čak predškolskoj dobi; Manishu je bilo dvadesetak. Ne bez razloga.

Obiteljski, nepretenciozni film Pip Gilmour i Leslie Shampaine, idealan za uvod nepovjerljive publike u svijet dokumentaristike…

Pip Gilmour i Leslie Shampaine – kojoj je po službenoj statistici ovo prvi film u karijeri, svog glavnog protagonista i pripadajuće interakcije prate u neintruzivnim opservacijskim kadrovima. Njima dojmovno očekivano dominiraju bravurozni plesački pokreti kako Manisha i ultratalentiranog, 14-godišnjeg Amira, koji će ubrzo dobiti stipendiju uglednog londonskog Royal Balleta, tako i njihovih marljivih kolega čija tijela izvode pokrete nepojmljive običnim smrtnicima. “Zovite me plesačem” ostaje u okvirima klasične dramaturške strukture, arhetipskog junaka koji nadvladava sve zapreke do konačnog uspjeha, što god isti značio nakon revidiranja početnih ciljeva. I to nipošto nije odapeta kritička strelica – jer ono što dokumentarac radi unutar svjesnih i zadanih gabarita, radi više nego korektno, donoseći feel-good priču bez fige u džepu i namještenih, isforsiranih situacija. Dokumentarac američkih autorica lagano je, prozračno, organsko štivo, gurajući u prvi plan svevremenske teme poput prijateljstva, odanosti, privrženosti obitelji, napornog rada čiji se znoj jednom mora isplatiti. Prisutan je – više kao podtekstualni plamičak – i element izražene indijske tradicionalnosti u smislu strogih obiteljskih i rodnih uloga, ali u Manishevom slučaju više kao naučeno roditeljsko ponašanje nego stvarna prijetnja njegovim plesačkim ambicijama. Obiteljski, nepretenciozni film Pip Gilmour i Leslie Shampaine, idealan za uvod nepovjerljive publike u svijet dokumentaristike…

"Zovite me plesačem" / "Call Me Dancer"
Režija: Pip Gilmour i Leslie Shampaine
Scenarij: Jennifer Beman, Pip Gilmour i Leslie Shampaine
Producenti: Cynthia Kane, Priya Ramasubban i Leslie Shampaine
Kamera: Neil Barrett i Abhijit Datta
Montaža: Jennifer Beman
Glazba: Nainita Desai i Nina Humphreys
Zemlja podtrijela: SAD
Godina proizvodnje: 2023.
Trajanje: 84 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.

Dodjela Nagrade Dokumetar u Dokukinu KIC

U organizaciji portala Dokumentarni.net, u zagrebačkom Dokukinu KIC će u utorak, 18. lipnja u 19 sati, po peti put biti dodijeljena Nagrada Dokumetar.

17. Beldocs: Razbijanje utopije o dominantne poretke

Na ovogodišnjem Beldocsu svjedočili smo još jednom presjeku produkcije srpskog dokumentarnog filma.

“Posljednji valcer” – Film koji se pušta glasno

"Posljednji valcer" / "The Last Waltz" (1978) Martina Scorsesea publika i kritika nazivaju jednim od najboljih rock filmova svih vremena.
Režija: Pip Gilmour i Leslie Shampaine<br> Scenarij: Jennifer Beman, Pip Gilmour i Leslie Shampaine<br> Producenti: Cynthia Kane, Priya Ramasubban i Leslie Shampaine<br> Kamera: Neil Barrett i Abhijit Datta<br> Montaža: Jennifer Beman<br> Glazba: Nainita Desai i Nina Humphreys<br> Zemlja podtrijela: SAD<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Trajanje: 84 minute18. DOKUart: "Zovite me plesačem" - Pokreti koji život znače