Američki redatelj Terry Zwigoff u svojoj je filmskoj karijeri snimio ukupno pet cjelovečernjih naslova, od kojih su široj publici poznatiji “Ghost world”, a pogotovo “Bad Santa” s Billyjem Bobom Thorntonom u glavnoj ulozi “odmetnutog” djeda mraza. No, davno prije spomenutih ostvarenja, gotovo cijelo desetljeće prolazaka Save ispod Hendrixovog mosta, Zwigoff je snimio dokumentarac “Crumb” (1994), priču o legendi svjetske strip scene Robertu Crumbu.

Sniman punih devet godina “Crumb” je sakupio zavidan broj što bizarno-netočnih (tvrdnja da je Zwigoff prijetio samoubojstvom ukoliko mu Crumb ne dopusti snimanje filma), do potvrđenih i istinitih (Zwigoff se godinama budio uz napunjeni pištolj, želeći skupiti hrabrost i oduzeti si život zbog neizdržive boli u leđima) glasina.

“Crumb” je nevjerojatan, pa i nadrealan uvid u život legendarnog strip crtača Roberta Crumba, koji je najviše ostao upamćen po stripovima iz 1960-ih poput “Fritz The Cat”, “Mr. Natural” i “Weirdo”. Crumbovi stripovi su često višestruko predimenzionirani uvid u njegovu kompleksnu osobnost. Za neke underground junak unikatne vizije i talenta. Za druge neurotični i autistični ženomrzac s čudnim fetišima, koji sasvim slučajno ima dara za crtanje.

Maskulinizirane žene jakih listova i uplašeni neurotični muškarci svih oblika i boja, glavni su motivi većine Crumbovih djela. Gledajući s te isključivo dvodiemnzionalno-faktografske strane, Roberta Crumba vrlo je jednostavno pospremiti na nagriženu policu sadističko-seksističkog gada i ostaviti prašini da učini svoju neminovnu zadaću. Jer čovjek koji crta bezglave muškožderske žene, a otvoreno se nabacuje i neskrivenim incestuodnim tematikama, i ne zaslužuje bolje. Točno? Pa i ne baš.

Jer Robert Crumb je sve, samo ne dvodimenzionalan čovjek i umjetnik, kojem je crtanje vrlo vjerojatno spasilo život. Sasvim letimitičnim pogledom na umjetnikovu obitelj, uskoro doznajemo i zašto. Zwigoff nas bez neke veće pripreme uvodi u opskurni svijet obitelji Crumb, u kojem se vrijeme zamrznulo i prije isteka polovice prošlog stoljeća.

Gledajući s te isključivo dvodiemnzionalno-faktografske strane, Roberta Crumba vrlo je jednostavno pospremiti na nagriženu policu sadističko-seksističkog gada i ostaviti prašini da učini svoju neminovnu zadaću. Jer čovjek koji crta bezglave muškožderske žene, a otvoreno se nabacuje i neskrivenim incestuodnim tematikama, i ne zaslužuje bolje. Točno? Pa i ne baš.

Psihički bolesni stariji brat Charles živi s njihovom protektivnom majkom i već desetljećima nije izašao iz kuće. Najmlađi brat Maxon, pak, živi sam, a dnevna rutina često mu se sastoji od ispiranja želuca s trakom koju u tu svrhu mora progutati te meditiranja na krevetu punim čavliju. Dvije Robertove sestre odbile su sudjelovati u filmu, a vjerojatno nije teško pogoditi i zašto.

Jer dodajte ovom zapaljivom miksu agresivnog i nepopustljivog oca te majku ovisnicu o tabletama, i vrlo brzo postaje jasno kako je djetinjstvo Crumbovih bilo ocrtano svime, samo ne idealnim tonovima. Sudbina Charlesa Crumba, međutim, uvjerljivo je najfascinantniji, ali i najtužniji dio Zwigoffovog remek-djela. Čak i nakon trećeg pogledanog puta, još uvijek se pitam kako je moguće da iznadprosječno inteligentna i svjesna osoba poput Charlesa skonča svoj život na toliko apsurdan način?

Gdje je bio ostatak obitelji? Gdje je bio Robert i zašto se nije aktivnije uključio u spašavanje Charlesova života? Ni nakon trećeg gledanja nije mi jasan svijet u kojem se smatra normalnim i prihvatljivim da se tebi bliska osoba okupa svaka dva mjeseca. O pokušajima samoubojstva, samoizabranom izolacijom i vlastitom do bola iskrenom rezginacijom da i ne govorim.

“Crumb” je svevremenski klasik. Ali i iznimno bolan i hermetičan film. Robert Crumb nije jednostavna osoba. Možda nije ni osoba koju je lako voljeti. Robert je gotovo autistični fetišist koji otvoreno priznaje da osim vlastite kćeri nije nikog iskreno volio u životu. Ali Robert je u isto vrijeme vrhunski umjetnik stripa, koji je na revolucionaran i dotad neviđeni i sirovo iskreni način cijelom svijetu ispovjedio vlastite strahove, opsesije i borbu s unutarnjim demonima. 101 posto, rekli bi naši nogometaši. Čak i nacrtanih 101 posto. Više od toga i ne možete tražiti.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here