Ima već nekoliko desetljeća otkako se dogodila digitalna revolucija. Kako se mijenjao svijet, morali su se mijenjati i načini na koje u njemu participiramo. Netko je te promjene u svom životu osjetio intenzivnije, netko slabije, ali svi smo u nekom trenutku unutar javnog prostora morali nabasati na termine kao što su umjetna inteligencija, blockchain ili metaverzum, neovisno o tome jesmo li u tom trenutku imali točnu predodžbu o njihovom značenju. Jedan od tih začudnih termina je i virtualna stvarnost ili VR – odnosno interaktivno, kompjuterski generirano iskustvo unutar 3D okoliša. Tehnološki je razvoj toliko stanjio fizičku udaljenost među ljudima da smo došli do točke kada svi imamo priliku isprobati nove tipove ljudskih interakcija. Mnogi vjeruju da će virtualna stvarnost u budućnosti biti neodvojivi dio svakodnevice, a neki misle da ona svoje važno mjesto ima već i danas.
Među te ljude svrstava se Joe Hunting, 24-ogodišnji britanski filmaš, koji u intervjuima naglašava će VR uskoro biti dostupan na jednak način kao što je danas dostupan smartphone. Virtualnu stvarnost počeo je istraživati za studentskih dana, dok je pohađao filmsku školu, a s vremenom, kako mu je VR sve više oblikovao životne navike, u njemu se organski razvila ideja da privatna zadovoljstva spoji s karijernim izborom. Rezultat tog spoja, virtualne stvarnosti i dokumentaristike, je film kojem je dao pomalo generičan naslov – “We Met in Virtual Reality” (2022)”, očito s namjerom da potencijalnog gledatelja na tematiku uputi bez pretjeranog okolišanja. Film je debitirao na Sundance Film Festivalu 2022., a danas se može pogledati na HBO streaming servisu.
Izrada ovog filma, svojevrsnog promatranja sa sudjelovanjem, počela je za vrijeme pandemije, u prosincu 2020., i trajala je četrnaest mjeseci. Sve su snimke urađene u VRChatu, najpopularnijoj VR platformi na svijetu. Kako bi ostvario potpuno iskustvo unutar njega, korisnik na glavu stavlja posebno izrađeni uređaj, takozvani VR headset, a kad se nađe unutar virtualnog svijeta, omogućeno mu je da prema vlastitim željama i pobudama kreira avatara, odnosno svoju virtualnu inačicu. Korisnik, na primjer, može odabrati da bude zec, anime lik ili kakav obnaženi div, mogućnosti su bezbrojne.
“We Met in Virtual Reality” je film koji nam dovitljivim stilom daje da zavirimo u jednu od mogućih verzija budućnosti.
Upravo je odluka da se film u cijelosti snimi u virtualnom prostoru, bez referiranja na našu realnost, ono čime se dobiva na uvjerljivosti. Kako se postupno privikavamo na kompjuterski generiranu estetiku, tako raste i uživljenost u svijet, likove i događaje. A tih stvari ne nedostaje. Pred nama se otvara šareni, kičasti, groteskni svijet, više nalik cirkusu ili karnevalu nego simulaciji svakodnevnog života. Kroz sat i pol tog nadrealnog iskustva, naši vodiči – autorovi sugovornici, uvode nas u običnosti i neobičnosti svoje svakodnevice. Jenny, najprisutniju sugovornicu u filmu, u virtualnom svijetu tako pronalazimo u klubu za gluhe, gdje je učiteljica znakovnog jezika. Ostali sugovornici nalaze se na iznenađujuće raznovrsnim lokacijama; na tečajevima trbušnog plesa, ceremonijama ljubitelja K-popa, erotiziranim plesnim večerima, ali najčešće na konvencionalnijim društvenim okupljanjima poput izleta u prirodu ili proslavi Nove godine. U razgovorima nam otkrivaju razloge i motive zašto su ondje, a zajedničko im je da svi redom naglašavaju važnost koju virtualni svijet ima u njihovim životima. Iako je supstitut za realnost, objašnjavaju kako VR iskustvo često može naše doživljaje čak i nadograditi u kvaliteti. Naime, kako nema fizičkih tijela, nema niti predrasuda, očekivanja i etiketa koja ta tijela neizbježno nose. Budući da nema konstantne evaluacije, osobe se u takvim situacijama mogu osloboditi i lakše artikulirati. Također, iako nema fizičkih tijela, emocije su iste, a upravo su emocije centralna tema na koju nas autor upućuje. Za neke sugovornike virtualna stvarnost je sloboda, za neke bijeg, a za neke utjeha. Najvažnija je ipak spoznaja da je mnogima spasila živote.
Poslije izvjesnog vremena provedenog u promatranju druženja i razgovora tih likom čudnovatih kreatura, objelodanjuje se još jedna spoznaja – iako je forma komunikacije revolucionarna, isto se ne može reći za društvene običaje. Unatoč radikalno izmijenjenom vizualnom okolišu, društvene konvencije su vjerna preslika naše stvarnosti, ponekad do razine apsurda. I njihova je stvarnost prožeta ustaljenim ritualima, pa je tako vrhunac filma ljubavna priča koja uključuje stereotipnu prosidbu i vjenčanje u simuliranoj crkvenoj atmosferi. U toj sceni žena u bijeloj vjenčanici mogla bi se učiniti više kao formulaični holivudski klišej nego kao simbol romantike, a reakcije okupljenih kao patetika koja bi mogla biti zanimljiva jedino izvanzemaljcu.
Zanimljivo je da da u filmu nema osvrtanja na negativne strane virtualnog svijeta, iako ih nesumnjivo mora biti u izobilju; nema govora o konfliktima, o frustracijama, niti o pričama koje ne završavaju kao bajka. Teško je ne pomisliti na sve oblike bullyinga koje VR ne samo da ne sprečava, dapače, šanse su da anonimnost ohrabruje zlostavljače. Neregulirani prostori mora da su raj za sve kategorije predatora. A to su samo ljudi, što je tek s korporacijama. Recentni slučajevi prikupljanja i neetičkog korištenja privatnih podataka izazivaju pesimistične misli o nadzoru i ljudima kao eksperimentalnim štakorima.
Sve u svemu, “We Met in Virtual Reality” je film koji nam dovitljivim stilom daje da zavirimo u jednu od mogućih verzija budućnosti, orijentirajući se isključivo na male, tople i intimne trenutke, na detalje svakodnevnog života, bez pompoznosti ili viših pretenzija. Ne trudi se ponuditi poneki specifičan stav ili opći komentar i time dobiva na pristupačnosti, ali istovremeno si oduzima sposobnost dugoročnijeg utiska na gledatelja. Jer kad se ogoli drečavost, small talk, hihotanje, anegdote i svi sitni komadići koji ispunjavaju memoriju običnog čovjeka, film izgubi na spoznajnim svojstvima. Ostaje nam jedino da mu pridamo funkciju dokumenta vremena.
