16. Subversive Film Festival otvorio je novi film francuskog dokumentarista Nicolasa Philiberta, “Na Adamantu: Nitko nije savršen” / “On the Adamant” / “Sur l’Adamant” (2023), nedavno ovjenčan Zlatnim medvjedom za najbolji film Berlinalea. Philibert je poznato ime francuske dokumentaristike – prve radove snima već koncem 1970-ih, a komercijalni uspjeh stekao je filmom “Biti i imati” (2002), šarmantnim portretom učitelja i učenika u jednoj osnovnoj školi u zabačenom francuskom zaseoku. Redatelj i u svojim drugim radovima pred kameru rado smješta tipično nevidljive ljude poput medicinskih sestara (“Each and Every Moment”, 2018.) ili djelatnika radiopostaje (“La Maison de la Radio”, 2013.), te izrazito empatičnim i neintruzivnim pristupom bilježi njihovu svakodnevnicu. Taj svojevrsni cinéma vérité prosede u kojemu redatelj, paradoksalno, nerijetko odmiče objektiv od ružnih momenata u korist optimistične i feel-good atmosfere, prisutan je i u njegovom novom dokumentarcu.
Naslovni Adamant je ime dnevne psihijatrijske bolnice u centru Pariza koja se ističe svojim neobičnim izgledom i lokacijom. Konstruirana je kao sferična, drvena, plutajuća građevina na rijeci Seine čiju fasadu čine brojna prozorska okna koja se danju otvaraju, a po noći zatvaraju. Protagonisti filma su štićenici centra i nebrojeni djelatnici koje Philibert i njegova snimateljska ekipa prate u različitim dnevnim aktivnostima – na kreativnim radionicama, tjednim sastancima centra ili pak u zajedničkom pripremanju hrane. “Na Adamantu: Nitko nije savršen” otvara simpatični pacijent koji iz petnih žila pjeva nekadašnju himnu mladih “La Bombe Humaine” francuske rock grupe iz 1970-ih Téléphone, koja je mlade motivirala da preuzmu kontrolu nad svojom (političkom) sudbinom. Stihovi pjesme, očekivano, rezoniraju sa suvremenim kretanjima, posebno oni o farmakomaniji (“Moj otac ne može spavati bez sedativa / Moja majka ne može raditi bez stimulansa”). Nakon toga nas Philibert ubacuje na tjedni sastanak bolnice gdje ravnopravno sudjeluju štićenici i djelatnici, predstavljaju se novopridošli štićenici te živahno raspravlja o organizaciji filmskog festivala povodom obljetnice bolničkog filmskog kluba. Upućeni smo potom na kreativnu radionicu crtanja i slikanja gdje pacijenti, stari i mladi, u veoma toploj i poticajnoj atmosferi predstavljanju i međusobno komentiraju radove koji su nerijetko inspirirani osobnim pričama (posebno je dirljiva scena s pacijentom koji crta posjet zoološkom vrtu sa svoje dvije kćeri). Interesantni su također kadrovi u kojima Philibert pokazuje koliko su zapravo pacijenti uključeni u rad ustanove te kako ta inkluzivnost blagotvorno djeluje na ove pojedince, uvelike odbačene i izolirane od vanjskog svijeta. Pa tako neki revno sudjeluju u obračunu financija ustanove, dok se drugi žele okušati u vođenju bolničkog kafića.
Uz bok prizorima koji ocrtavaju solidarni i kolektivni duh Adamanta, redatelj ubacuje svojevrsne mini-portrete šarolike ekipe štićenika koji vrlo slobodno i lucidno progovaraju o svojim životima, bolesti, usamljenosti i stigmi koju nosi dijagnoza. Među njima su sredovječni François koji od svoje 18. godine boluje od psihoze te trezveno svjedoči o nužnosti farmakoterapije, samohrana majka kojoj je zbog psihičkih poteškoća oduzeto dijete, ili pak mladi dečko koji pati od prevelike osjetljivosti na buku. U najzanimljivije protagoniste ubraja se šarmantni i otkvačeni dandy, koji zaneseno i elokventno prepričava dojmove sa Sonic Protesta (poznati festival eksperimentalne glazbe u Parizu), sklada glazbu na bolničkom sintisajzeru, piše knjige o generacijskim traumama i gaji fascinaciju Wimom Wendersom. Tu je i stari čupavi roker koji najviše voli prebirati po žicama električne gitare u crnom kožnjaku, te tihi gospodin koji upitan što je radio u životu odgovara “poeziju”, rezignirano dodajući da to međutim “nije profesija”.
Dakako da se Philibert nije baš slučajno odlučio fokusirati na luckaste neshvaćene pjesnike u duši. Oni se savršeno uklapaju u redateljevu idealističku viziju Adamanta kao utopijske oaze u kojoj neometano vladaju kreativna sloboda, harmonija i zajedništvo. Za manje zanesenog gledatelja ta nekritička blagonaklonost može na momente biti prilično iritantna. Film u tom smislu ima nekoliko slijepih točaka: prva se tiče pacijenata kojima redatelj dodjeljuje veću minutažu u filmu. Premda se radi o redom simpatičnim i zanimljivim sugovornicima, teško se oteti dojmu da ih je Philibert odabrao jer su upečatljivo ekscentrični. O malo kome saznajemo širu pozadinsku priču, čime su se bavili ili čime se sada bave, kakav im je život (bio) izvan bolnice. Film je generalno lišen čvrste narativne linije, pa su tako i izjave pacijenata rascjepkane i bez jasne logike razbacane duž filma; pred gledatelja su stavljene brojne kratke izjave, sporadični razgovori ili pak monolozi bez konkretnog konteksta, što u konačnici onemogućuje dublje razumijevanje i empatiziranje s protagonistima. Suprotno, vjerujem, dobroj namjeri da štićenike prikaže kao ljude od krvi i mesa, njihovi identiteti su zbog redateljske nonšalancije nažalost svedeni na bizarne crtice, dijagnozu i život u bolnici.
Da se gledatelj ravna Philibertovom vizijom, zaključio bi da u psihijatrijskim ustanovama borave isključivo radno nesposobne osobe, teški psihički slučajevi ili pak vrckavi kreativci izgubljeni u svom svijetu.
Da se gledatelj ravna Philibertovom vizijom, zaključio bi da u psihijatrijskim ustanovama borave isključivo radno nesposobne osobe, teški psihički slučajevi ili pak vrckavi kreativci izgubljeni u svom svijetu. Time film ni na koji način ne pridonosi nužnoj destigmatizaciji oboljelih, već ih, dapače, svodi na egzotično Drugo koje gledatelj može tek pasivno promatrati iz sigurnosti svog sjedala i, u najboljem slučaju, sažaljevati. Valja se zapitati zašto redatelj nije odabrao pacijente s kojima bi se prosječni gledatelj mogao identificirati; je li moguće da u ustanovi nema niti jednog studenta_ice, radnika_ce u korporaciji, javnoj upravi, bolnici, tvornici, školi? Koji je generalni profil ljudi koji se liječe u Adamantu? Većina intervjuiranih pacijenata svjedoči o izoliranosti od svojih obitelji, pa ako su uz to i radno nesposobni, onda su vrlo vjerojatno slabog ili nikakvog imovinskog stanja, a Adamant im predstavlja jedini dom. To su iznimno važna i zanimljiva klasna pitanja pred kojima redatelj, iz samo njemu znanih razloga, uporno zatvara oči.
Budući da Philibert to nije napravio, iskoristila bih priliku za riječ-dvije o psihijatrijskom liječenju (u našim sredinama) na temelju razgovora s liječnicima i nekolicinom ljudi koji su boravili u bolnicama. Uzimajući u obzir negativne stereotipe o psihijatriji i stigmu koja se još uvijek lijepi na oboljele, dobra većina dobrostojećih pacijenata će u nastojanju čuvanja privatnosti (i možda radnog mjesta) radije otići kod privatnog psihijatra negoli riskirati izloženost u javnoj bolnici. Oni koji si ne mogu priuštiti privatnika, neće vjerojatno ni potražiti pomoć zbog straha od stigme. Iz tog razloga se u javnim bolnicama liječe uglavnom ljudi slabijeg imovinskog stanja.
Suprotno javnom mnijenju, broj najteže oboljelih pacijenata u bolnicama je statistički zanemariv u odnosu na one koji pate od blažih oblika psihičkih poremećaja, depresivnih kriza i anksioznosti koje dugoročno, osim u kroničnim slučajevima, ne utječu na njihovu radnu sposobnost. Znamo da je pandemija unazad tri godine rasplamsala zapravo globalno tinjajuću depresiju – bolest koja je danas jedan od glavnih uzročnika smrti mladih – a čiji se uzroci mogu lako pronaći u iskvarenoj i dehumanizirajućoj kapitalističkoj mašini koja se hrani otuđenim pojedincom. Philibertov film se radikalno utopijskim pristupom opire takvoj viziji svijeta, pa se utoliko može čitati kao dobrodošla intervencija u sveprisutni pesimizam. Možda sam kao i dobra većina nas toliko uronjena u negativistički diskurs da sam redateljev iskreni optimizam i vjeru u bolje sutra pogrešno protumačila kao ignoranciju i aljkavost. Možda nam ipak trebaju nježni, benevolentni, pa makar i naivni filmovi koji podsjećaju na jednostavnu, nepatvorenu ljepotu zajednice koja potiče empatiju, solidarnost i inkluzivnost bez obzira na rod, dob i klasu.