Dokumentarac koji se nameće umjetničkom i društvenom relevantnošću sve elemente tretira jednakovrijedno, uspješno zadržavajući pažnju gledatelja komunicira slijepe točke današnjice, zadržava aktivistički žar i ujedno razvija estetsku dimenziju, koja međutim, nikad nije samodostatna. Film “Sedam zima u Teheranu” / “Seven Winters in Tehran” / “Sieben Winter in Teheran” (2023) redateljice Steffi Niederzoll, uzimajući u obzir sve navedene perspektive, zasniva se na konkretnom slučaju Reyhaneh Jabbari, djevojke osuđene na smrt u okviru krvne osvete ugrađene u iransko zakonodavstvo. Reyhaneh je ubila napadača uslijed pokušaja silovanja, a budući da je ubijeni u privilegiranom položaju samom činjenicom što je muškarac, istovremeno povezan s tajnom službom, njegova društvena moć rezultira je sustavnim maltretiranjem, prijetnjama i pritiscima usmjerenim prema djevojci. Štoviše, pokušavalo je se denuncirati kao problematičnu, a najveći je krimen valjda slijepo nepriklanjanje muškim autoritetima, od vjerskih vođa do lokalnih funkcionera. Slučaj je izazvao zanimanje svjetske javnosti, a unatoč političkim pritiscima na iransku vlast, egzekucija je izvršena 2014., sedam godina od presude, tad već skoro neočekivano i uz pokušaj njena ispunjenja u tišini. Tišina je ipak prekinuta, a film je samo jedan od alata borbe koju djevojčina obitelj nastavlja u ime budućih potencijalnih žrtava sustava.
“Sedam zima u Teheranu” svojom se temom i uopće načinom prikupljanja materijala svrstava u niz filmova koji izravno razotkrivaju sveprisutnu represiju, posebno prelomljenu preko žena i marginaliziranih skupina. Jafar Panahi sigurno je najpoznatiji redatelj koji većinu materijala ilegalno dostavlja na Zapad, pozicioniran na vječnom razmeđu slobode i ograničenja kretanja; film i strip “Perzepolis” Marjane Satrapi izravno se referira na Islamsku revoluciju kao prijelomnu točku daljnje nepopustljive kontrole od strane konzervativnih skupina. Stanje su nam približili filmovi koji se bave iranskom svakodnevicom poput onih Asghara Farhadija, a bili tolerirani ili izravno zabranjivani, iz iskustva znamo da se u iranskom društvu suštinski ništa ne mijenja. Status disidenta pak nerijetko pridonosi lažnom zapadnom suosjećanju sve do trenutka skretanja fokusa na novu temu.
“Sedam zima u Teheranu” nastaje naknadno, nakon što su se ključni događaji odigrali, ali danas se pitanjem tretmana žena i njihova iskustva upisuje u narativ novostvorenog otpora, izraženog kroz recentne prosvjede koji osvješćuju jaz društvene klime i postupaka vlasti. Film je također rezultat suradnje redateljice s obitelji ubijene, posebno majke Shole Pakravan koja je nakon preseljenja u Njemačku nastavila aktivističku borbu protiv smrtne kazne. Sav autentični materijal iz Irana, od kućnih videa, audio-zapisa telefonskih poziva do amaterskih snimaka održanih prosvjeda, iznesen je iz zemlje tajno jer je snimanje u javnosti ilegalno. Daljnju vezu sa širom iranskom kulturom i različitim manifestacijama opresije čini glumica Zar Amir Ebrahimi, koja evocira glas preminule Reyhaneh. Ebrahini je ostvarila glavnu ulogu u prošlogodišnjem igranom filmu “Holy Spider” (2022) Alija Abbasija, također posvećenom rubnom ženskom iskustvu, odnosno samoprozvanim osvetnicima, koji međutim imaju podršku konzervativnih struktura. Za razliku od priče u dokumentarcu, serijski ubojica prostitutki biva podržan kao junak, što se zasigurno ne razlikuje mnogo od društvene stvarnosti.
Film Steffi Niederzoll otvara pitanje smrtne kazne i mogućnosti manipulacija, baš kao što opis zatvorskog iskustva i sustavnog proizvođenja pritisaka doprinosi široj slici društvene stvarnosti Irana.
Niederzoll na temelju autentičnog materijala, ali i rekonstrukcija dehumanizirajućih zatvorskih prostora, kao i intervjua s glavnim protagonistima, obitelji i nekadašnjim zatvorenicama, doseže cjelovitost priče u kojoj nema suvišnih detalja. Do gledatelja se jednako snažno probija svijest Reyhaneh o vlastitoj situaciji, ali i onoj njenih zatvorskih supatnica, pri čemu je podcrtana činjenica da u društvu strukturiranom na patrijarhalnim obrascima nema mogućnosti uzmaka. Redateljica pritom raznorodni materijal ravnomjerno raspoređuje i povezuje pozadinskim tragovima preminule, čija pisma uokviruju viđeno. Zbog različitih izvora, snimke se ne podudaraju na kvalitativnoj razini, ali njihovo umetanje prati unutarnju logiku filma prema kulminaciji tragičnih događaja praćenih građanskim aktivizmom. Redateljici nisu strane niti cezure u vidu praznih totala ispunjenih reminiscencijama uključenih, ujedno prostora za kontemplaciju gledatelja.
Klaustrofobičnost dijela kadrova, kako onih rekonstruiranih kulisa zatvora i sudnice, tako i onih vertikalnih, suženih snimki mobitelom, u gledateljima podupire uvjerenje o nemogućnosti izlaza, ali povremeno ga probijaju osobne vizure protagonista, koje sadržavaju ponešto od optimizma. Dramatski preokreti ipak ne oduzimaju od temeljne ideje protezanja individualnog slučaja na paradigmatski, pri čemu se onaj Reyhaneh ne umanjuje, već preuzima simbolički kapital potencijalne promjene odnosa. Taj se zaključak formira zahvaljujući redateljičinoj suptilnosti u razotkrivanju funkcioniranja sustava, ali i vanjskim uvjetima koji su determinirali način izgradnje filma. Kompozicija se sklapa na samom kraju, uočene vizualne neujednačenosti objašnjavaju se fizičkom odvojenosti protagonista, posebno oca, koji ne uspijeva izaći iz Irana, ujedno umnažajući razine sveprisutnih ograničenja i načina njihova ispoljavanja na sve aspekte života, uključujući čin snimanja.
Film Steffi Niederzoll otvara pitanje smrtne kazne i mogućnosti manipulacija, baš kao što opis zatvorskog iskustva i sustavnog proizvođenja pritisaka doprinosi široj slici društvene stvarnosti Irana. Pritom nisu prisutne samo negativnosti, već je jednaka pozornost pridana razvoju solidarnosti kao mogućnosti suprotstavljanja višestrukoj isključenosti onih nepodobnih. Ta linija filma nadilazi iranski okvir i referira se na iskustvo manjina uopće, odnosno žena posebno, uz razvoj svijesti o različitim razinama opresije, koje se uslijed globalnog porasta moći konzervativnih struja izražavaju sve perfidnije.
