PočetnaRecenzije19. ZagrebDox: "I zidovi mogu govoriti" - Teške teme u lakom tonu

19. ZagrebDox: “I zidovi mogu govoriti” – Teške teme u lakom tonu

|

Kinematografski velikan Luis Buñuel (1900. – 1983.), Carlosu Sauri zemljak i drug, pa i prijatelj starijeg naraštaja koji je znao izreći hvalu dometima mlađeg kolege, mislio je, štoviše ponadao se, da je redateljsku karijeru okončao 1972. g., “Diskretnim šarmom buržoazije”. Obećavši mu komotne uvjete snimanja, prijatelj mu i producent Serge Silberman uspio ga je ipak nagovoriti da se primi još jednog pothvata te je posljednji film, cjelovečernji igrani “Taj mračni predmet želje” (1977), snimio kao sedamdesetsedmogodišnjak. Poživjevši još šest godina, umirovljeničke je dane proveo mirno, ali neveselo. Bistra uma, no slaba vida i sluha, ograničenih mogućnosti kretanja i prehrane, u završnom je razdoblju života, kako opisuje u autobiografskoj knjizi “Moj posljednji uzdah” (1982), više-manje nemoćno ubijao dane.

Rođen 1932. g., Saura, kojeg se nerijetko navodilo i kao dostojnoga nastavljača – ne i epigona – buñuelovskog smisla za društveno-političku kritiku i nadrealističko, preminuo je početkom veljače 2023. g., u devedesetdrugoj godini života, a u prethodnih godinu i pol premijerno su prikazana čak četiri njegova nova filma, među njima i dokumentarac “I zidovi mogu govoriti” / “Walls Can Talk” / “Las paredas hablan” (2022), na 19. ZagrebDoxu prikazan u nenatjecateljskom programu Majstori doxa. Živo aktivan i djelatan do kraja, pri čemu možemo spomenuti da je u 21. st., pozne dobi, dovršio još jedanaest cjelovečernjih, što dokumentarnih, što igranih filmova.

Snimanja “I zidovi mogu govoriti” Saura se latio na poziv producentice Maríje del Puy Alvarado, prema ideji i scenariju Joséa Morillasa, a uvijek spremnom na nove umjetničke pothvate, Sauri su, kazao je, vrlo bliske bile i predložene teme paleolitskog špiljskog slikarstva, odnosno razmatranja podrijetla umjetnosti. Film u kojem Saura, što mu nije bio običaj, sam nastupa kao intervjuer, odnosno nenametljivi razgovarač, sugovornik, znatiželjnik, više dobrodušno zainteresirani slušač negoli nametljivi postavljač pitanja, ne ostavlja dojam ostvarenja u kojem je bio angažiran kao kompetentan profesionalac, nego onoga nastaloga po njegovoj duši i zamisli, željom i potrebom da na taj način iskomunicira nešto što ga istinski zanima. Posve prikladno i privlačno, “I zidovi mogu govoriti” nadaje se filmaševim autorskim djelom (Saura je potpisan i kao suscenarist), čak ugodno intimnim, iako u njemu gotovo i nema autobiografskih ili ispovjednih čimbenika, tek onih – no to nipošto nije malo – što predstavljaju njegova razmišljanja i poglede. O paleolitskom, pećinskom slikarstvu, istodobno i o umjetničkom stvaralaštvu uopće. Nenametljivo, neeksplicitno, rijetko kad i iz njegovih usta, mahom riječima sugovornika s kojima se Saura očito tiho slaže, no vazda je nazočan poćut da oni govore ono što bi i on sam rekao, što i sam misli.

U tomu, bit će, i jest majstorstvo njegova pristupa i usmjeravanja cjeline. Iskusnog, prekaljenog znalca što naizgled bez napora, opušteno oblikuje pitak slikopis koji se ne čini pretencioznim, iako se vrlo izričito bavi zahtjevnim, možda i neodgovorivim – barem u sedamdesetak minuta dugom filmu – svakako preuzetnim pitanjima o ljudskom porivu za umjetničkim izražavanjem i značenju umjetnosti uopće te o evolucijskoj prekretnici (pra)čovjekove samosvijesti. Teške teme u lakom tonu, a svejedno nimalo trivijalno. Čak ni površno, mada se na mnogome zadržava kratkotrajno, bez dubljih i opširnijih razrada koje bi ozbiljnije i uvjerljivije argumentirale ponuđene teorije i stavove.

I zidovi mogu govoriti”, uza sve što je u njemu vidljivo prisutno, u konačnici, kradom, jest i film kojim Saura osobno, vjerojatno tko zna koji put, traži odgovor na pitanje što njega samoga odmalena, neprestano tjera da se bavi umjetnošću.

Temeljna teza na kojoj su postavljeni “I zidovi mogu govoriti” nadaje se tanašnom, ako ne i banalnom. Barem u prvu ruku. Paleolitsko pećinsko zidno slikarstvo povezuje se, uspoređuje, sa zidnim slikarstvom današnjice, tj. grafitima. Kako s onim prostim izrazima jedvice artikuliranog bunta, tako i s onima koji očito jesu djela likovno nadarenih. Gotovo, zar ne, kao da slušamo nedoškolovanog birtijskog filozofa, dok mudruje pod laganim čokom. Pred kamerom snimateljica Juane Jiménez i Rite Noriege govore, međutim, španjolski uglednici, znalci, stručnjaci, znanstvenici od kojih nijedan ne nastupa grčevito, tvrdo, školnički poučno, boreći se kroz izlaganje za svoj status, ego, taštinu, već svi s dobrodušnim zadovoljstvom nude vlastite poglede na mogućnosti, rado predstavljajući teze koje ne drže konačnima, već zrakama prema daljnjem razumijevanju, igrom pronicanja i shvaćanja čiji veliki čar leži upravo u širokoumnoj razmjeni mišljenja, svojevrsnom znanstvenom ping-pongu nade u nove spoznaje. Osobitom bodrošću kreativnog propitivanja, samopropitivanja, samosvojnosti i autentičnosti odišu paleontolog Pedro Saura, likovni umjetnik Miquel Barceló i umjetnik grafita Suso33.

U svojevrsnom putopisu improviziranog itinerara obići će se arheološka nalazišta i spilje s paleolitskim crtežima u Španjolskoj i Francuskoj, a filmaš će vješto i elegantno, uvijek jednostavno, vizualno preplesti nerijetko fascinantna djela nastala prije više desetaka tisuća godina s uracima španjolskih zidnih umjetnika današnjice, naglašavajući ideju o tomu kako se umjetnička pobuda nalazi s onu stranu racija i kako je umjetničko izražavanje odvijeka bilo individualno, a ne kolektivno. Poduprt poletnom, gdjegdje i blago šaljivom glazbom, uokviren igralački šarenim slovima najavnice i odjavnice čime se, nema dvojbe, nastoji ka pristupačnosti i otklanjanju prizvuka visokoparnosti, “I zidovi mogu govoriti”, uza sve što je u njemu vidljivo prisutno, u konačnici, kradom, jest i film kojim Saura osobno, vjerojatno tko zna koji put, traži odgovor na pitanje što njega samoga odmalena, neprestano tjera da se bavi umjetnošću.

"I zidovi mogu govoriti" / "Walls Can Talk" / "Las paredas hablan"
Režija: Carlos Saura
Scenarij: Carlos Saura i José Morillas
Producenti: María Del Puy Alvarado i Anna Saura
Kamera: Juana Jiménez i Rita Noriega
Montaža: Vanessa Marimbert
Glazba: Alfonso Aguilar
Zemlja podrijetla: Španjolska
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 75 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[FOTOGALERIJA] Dodjela 5. Nagrade Dokumetar

Fotogalerija s dodjele 5. Nagrade Dokumetar, održane 18. lipnja 2024. godine u zagrebačkom Dokukinu KIC.

“The Last Dragon” – Pseudodokumentarnost za široke mase

U novom tekstu "Dokumentiranja fikcije" provjerit ćemo kako pseudodokumentarni film funkcionira kada mu se da komercijalna svrha.

Preminuo filmski kritičar Tomislav Čegir

Filmski kritičar Tomislav Čegir preminuo je 18. lipnja, u 55. godini života.

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".
Režija: Carlos Saura<br> Scenarij: Carlos Saura i José Morillas<br> Producenti: María Del Puy Alvarado i Anna Saura<br> Kamera: Juana Jiménez i Rita Noriega<br> Montaža: Vanessa Marimbert<br> Glazba: Alfonso Aguilar<br> Zemlja podrijetla: Španjolska<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 75 minuta19. ZagrebDox: "I zidovi mogu govoriti" - Teške teme u lakom tonu