Već po običaju, zagrebački Human Rights Film Festival zaključuje ovogodišnju domaću festivalsku sezonu. Od 4. do 11. prosinca odvijat će se, dakle, jubilarni 20. HRFF, i to u kinima Tuškanac i Kinoteka, Dokukinu KIC gdje će biti smješten diskurzivni program, odnosno klubu Močvara rezerviranom za onaj glazbeni. Festival poznat po (dokumentarnim) ostvarenjima koji često prkose ustaljenim mainstream konvencijama shvaćanja filmske umjetnosti, i ove godine na veliko platno donosi dokumentarce koji u Hrvatsku stižu premijerno s nekih od najznačajnijih svjetskih festivala poput kanskog. Vidjet ćemo i nove filmove starog gosta HRFF-a, ukrajinskog dokumentarista Sergeja Loznice; četiri ostvarenja njegovog preminulog kolege Mantasa Kvedaravičiusa; novi dokumentarac srpskog redatelja Mladena Kovačevića; nakon Subversivea, ponovno ukazanje vrlo zapaženog dokumentarnog filma “Kako spasiti mrtvog prijatelja” / “How to Save a Dead Friend” (2022) ruske redateljice Marusje Siroječovske, koji je na nedavno završenom DOC NYC-u osvojio glavnu nagradu itd. Ne bježeći lakim korakom od tradicije koja nam je prirasla srcu, za najavu 20. HRFF-a zamolili smo direktora festivala, Petra Milata.
“Ovogodišnji Human Rights stoji pod znakom rata u Ukrajini, pa se važan dio filmskog i govornog programa veže uz taj sukob. Općenito govoreći, filmski program u 2022. nam je što se tema ili pristupa tiče, sigurno sumorniji i mučniji… Naime, bez obzira što se čini kao da je pandemijsko vrijeme završilo, a i štete od potresa se vrlo polako popravljaju, činjenica velikog rata u Europi natkrilila je sva ostala raspoloženja”, govori nam Petar na početku razgovora.
Dvadeseto izdanje otvara dokumentarac “Godine super osmice” dobitnice ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Annie Ernaux te Davida Ernaux-Briota.
“‘Godine super osmice’ premijeru su imale na proljeće u Cannesu. Ovaj naslov nam je bio važan dio selekcije i već prije objave da je Ernaux dobila Nobela. Za književnicu Ernaux slike – fotografije ili filmovi – igraju veoma važnu ulogu u načinu što i kako piše, a posljednjih je godina snimljen čitav niz filmova po njezinim romanima ili inspiriran njezinim radom. U ‘Godinama super osmice’ Annie i njezin sin David nam prikazuju kućne filmove snimljene 1970-ih i 1980-ih, u trenutku koji je po više stvari bio prijeloman za spisateljsku karijeru Ernaux, jednako kao i za život njene obitelji. Izbor baš tog filma za otvaranje Human Rightsa pao nam je lako uzevši u obzir na sve rečeno i fakt da je upravo Multimedijalni institut izdavač nekih knjiga Ernaux u Hrvatskoj, te smo time spojili ugodno s korisnim”, objašnjava Milat svoj ovogodišnji izbor filma otvorenja.
U Zagreb dolaze i četiri filma litvanskog redatelja Mantasa Kvedaravičiusa, koji je u travnju poginuo u Mariupolju. “Mariupolis 2” je osvojio posebno priznanje u Cannesu ove godine, a autor se u ovom filmu vraća na mjesto događaja prije šest godina.
“Kvedaravičius je po meni svojim ‘Mariupolisom’ snimio remek-djelo, opservacijski dokumentarac o životu u jednom gradu pod pritiskom rata niskog intenziteta, gdje se svi trude ostaviti dojam normalnosti iako u svakom trenutku može prokuljati zlo. U taj film se, naravno, s izbijanjem rata naknadno može učitati puno i previše toga; i ‘Mariupolis’ doista može stajati kao svojevrsno predskazanje onoga što se kasnije dogodilo, no Kvedaravičiusov poetski pristup kojim nenametljivo izlaže svu zbrku i nelagodu života pod bombama, taj film čini navlastitim prvorazrednim filmskim zapisom. ‘Mariupolis 2’ je svojevrsni logični nastavak prvog filma, ako u traumi rata postoji uopće nešto logično. Kao što je poznato, početkom travnja, dok je pokušavao napustiti okupirani Mariupolj i pomoći u evakuaciji nekolicine žena i djece, ruska vojska ga je zarobila i ubila u dobi od 45 godina. Njegova zaručnica, Hanna Bilobrova, uspjela je izbjeći te je njegovo tijelo i kameru kojom je snimao ukrajinske civile – skrivajući se i sam s njima u crkvi – vratila u Litvu. U čast njegovoj viziji, sačuvani materijal montirala je u suradnji s Dounijom Sichov, montažerkom koja je s Kvedaravičiusom radila na inicijalnom filmu iz 2016. Na taj način formirale su filmski ekvivalent dnevnika njegovih posljednjih dana, čija stilizacija odgovara grubosti s kojom su iz njega istrgane stranice. Nema glazbe, nema suvisle priče, zvučni pejzaž čine eksplozije i topovske pucnjave; kadrovi su dugi, smjenjuju se ruševine i ljudi koji puše i čekaju, ni sami ne znajući što”, govori nam direktor HRFF-a, na kojem će se prikazati još dva Kvedaravičiuseva filma, dokumentarni “Barzah” / “Barzakh” (2011) i igrani “Partenon” (2019).
Na HRFF se s čak dva nova filma vraća i dobri stari gost festivala, Sergej Loznica.
“‘Prirodna povijest uništavanja’ naslov je predavanja kultnog njemačkog pisca W.G. Sebalda u kojoj raspravlja o reakciji njemačke poslijeratne kulture na stradanja vlastitog naroda u Drugom svjetskom ratu. Loznica ih uzima kao inspiraciju za dokumentarac ponovno temeljen na found footageu. ‘Prirodna povijest uništavanja’ Lozničin je drugi dokumentarac nakon ‘Austerlitza’ – HRFF, 2016. godine – inspiriran tekstom, a premijerno je prikazan u Cannesu. Umjesto istočne Europe, Loznica se ovog puta okreće prema zapadu, prikazujući neselektivno razaranje u kojem je stradalo oko 130 njemačkih gradova krajem rata. Ispreplićući njemačke i britanske snimke, van kronološkog slijeda koji bi zločinima jedne strane mogao dati opravdanje, prikazuje užas rata u kojem civilno stanovništvo postaje cilj i sredstvo destrukcije”, govori Milat i nastavlja:
“I ‘Kijevski proces’ je nastao iz arhivskih snimki, a uspoređujući svoja dva dokumentarca iz 2022. godine, Loznica rezimira: ‘Ako je ‘Prirodna povijest uništavanja’ simfonija, ‘Kijevski proces’ je komorno djelo’. Naime, u siječnju 1946. godine održan je ‘Kijevski Nürnberg’, jedan od prvih sudskih procesa koji naciste i njihove suradnike drži odgovornima za zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata – djela kasnije klasificirana kao zločini protiv čovječnosti. Suđenje je trajalo dva dana, tijekom kojih su procesuirana masovna ubojstva ukrajinskog i ruskog naroda, uključujući masakr gotovo 34 tisuća Židova u Babinom Jaru, sve u ime stvaranja tzv. Lebensrauma. Propagande radi, produkcijski tim Moskovskog središnjeg dokumentarnog studija popratio je događanje, no snimljeni se materijal ipak nigdje nije prikazivao sve do sad.”
U Zagrebu ćemo vidjeti i novi film bugarskog redatelja Iliana Meteva, autora izvrsnih “Posljednjih ambulantnih kola Sofije”.
“‘Provincijska bolnica’ je nekim čudom jedini film na ovogodišnjem Human Rightsu koji se bavi pandemijom COVID-a. Nije da smo u selekciji zazirali od korone, no jednostavno nije bilo previše dobrih naslova na temu. Iliana Meteva smo na HRFF-u prije par godina predstavili s dugometražnim igranim ‘3/4’, a sad je tu s novim dokumentarcem.
Film je posveta nepatvorenoj empatiji i humoru koji bolničkom osoblju i pacijentima preostaje kao jedina obrana od očaja, ponajviše doktoru Popovu koji nadgleda neprekidni priljev teških slučajeva. Čak i kada je sasvim iscrpljen i razdražen, sjedokosi doktor zadržava auru dobroćudnog diva, koji koristi arsenal od pučkih viceva do Kantovih citata ne bi li urazumio svoje pacijente”, rekao nam je direktor HRFF Petar Milat, za kraj se osvrnuvši i na regionalni dio festivala:
“Iz regionalne dokumentarističke produkcije imamo dva highlighta. ‘Još jedno proljeće’ Mladena Kovačevića je film o zarazi, doduše ne COVID-om već boginjama u Jugoslaviji ranih 1970-ih. Koristeći arhivski materijal popraćen naknadnim komentarom vodećeg jugoslavenskog epidemiologa, film je to koji suptilno a ipak jasno govori o putu nagore koja su naša društva prošla, s obzirom na to kako se poima društveno zdravlje i kolektivna akcija. ‘Pomrčina’ Nataše Urban je zasigurno najzapaženiji ovogodišnji regionalni dokumentarac po svjetskim festivalima, i jedan u nizu osobnih i poetskih naslova koje na Human Rightsu tako volimo.”
Zagreb, Human Rights Film Festival – 4. do 11. prosinca. Kao i uvijek, ulaz na sve projekcije je besplatan, uz prethodno preuzimanje ulaznica na blagajnama kina.