PočetnaOsvrti5. AJB DOC: Uspostavljanje novih prostora

5. AJB DOC: Uspostavljanje novih prostora

-

Razvijati komunikaciju prema publici u različitim formama iziskuje neprekidni angažman, a ta se nastojanja mogu objediniti prepoznatljivim pozadinskim konceptom. Sličnu tendenciju uočavamo osvrnemo li se na program i atmosferu 5. Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (Sarajevo, 9. – 13.9.), a iz vezanosti za novinsku kuću Al Jazeera Balkans i Al Jazeera Documentary Channel, proizlazi svojevrsni reciprocitet proširenja televizijskog medija na kinodvorane, da bi se isti filmovi iznova prikazivali u privatnom prostoru TV ekrana. Utoliko je neproduktivno Festivalu pristupati bez osvješćivanja tih veza, a javni interes u prezentaciji informacija i edukaciji za manje poznate i globalno relevantne teme proizlazi iz oslonjenosti na informativni medij.

Televizičnost u srži čini razliku utoliko što se filmovi prikazuju najčešće u skraćenom obliku da bi odgovarali propozicijama natjecateljskog dijela Festivala. Svrsishodnost te odluke možemo ispitati ako smo imali priliku pogledati klasične festivalske verzije filmova. Kraći su oblici bliži reporterskom pristupu i izoliraju informacijski moment nauštrb estetske razrade, što znači da narativnost nadvladava ekspresivnost. I u ovogodišnjem su se programu mogle uočiti slične posljedice po konačni produkt. Film nagrađen selektorskom odlukom “A Parked Life” logika kontinuiteta i informativnosti u prestrukturiranju materijala vodi do naglašavanja narativne niti i sužavanja prostora kontemplativnog usporavanja, čija je funkcija vizualizirati tjeskobu kao protagonistova prevladavajućeg stanja. Značajka filma da više pokazuje, a manje verbalno eksplicira, time se dovodi u pitanje. Nadalje, ostvarenja namijenjena televizijskom prikazivanju, poput “The Hungarian Playbook”, odlikuju se jasnoćom na granici novinarske reportaže, u kojoj prenošenje informacije prevladava nad potrebom za estetizacijom.

Ipak, festivalski format ponuđen je u programu “Last Minute Cinema”, kao i posebnim projekcijama, stoga se ne može reći da nisu zadovoljeni interesi u tom pogledu zahtjevnije publike. Kao i uvijek, najvažnijim aspektom djelovanja AJB DOC-a čini se obraćanje lokalnom gledateljstvu, bilo kroz uključivanje u radionice i predavanja (“Smart DOC” i održani masterclass), bilo kroz projekcije orijentirane na aktualne društvene konflikte ili razračunavanje s kolektivnom memorijom.

Zajedničke borbe

Nezanemariv broj naslova ovogodišnjeg natjecateljskog programa odlikovao se izraženom aktivističkom crtom, a filmovi su shvaćeni kao sredstvo dosezanja konkretnih ciljeva i uspostavljanja savezništva sa širom javnošću. Iz tog kuta nastupa i pobjednički film “Children of the Enemy” (2021. | ★★★★) redatelja Gorkog Glaser-Müllera. Sveobuhvatni je pokretač radnje ignorantska zapadna politika prema migrantima, koja uslijed zanemarivanja i odricanja ekonomske neovisnosti, minorizira vlastitu odgovornost za radikalizaciju određenih skupina. Povratak žena i djece iz područja pod nekadašnjom kontrolom ISIL-a u matičnim se zemljama već nekoliko godina predstavlja kao problem. Posljedice sustavnog nerješavanja po individue plastično ovaj dokumentarac, čiji protagonist u težnji da povratak u Švedsku omogući unucima, kolateralnim žrtvama izbora svojih roditelja, angažira raspoložive medije. Film zbog iluzije neposrednosti posebno olakšava ostvarivanje empatije prema sudionicima i prijemčivosti za komunicirani sadržaj. Podrška publike proporcionalna je angažmanu redatelja, koji prelazi crtu razdvajanja u odnosu na protagonista, iskoristivši rad na filmu za razotkrivanje slijepih točaka globalnih politika. Neprekidno prisustvo kamere omogućava gradiranje atmosfere iščekivanja i napetosti, gotovo na tragu konvencija žanrovskih igranih ostvarenja.

Iako isprekidan formalnim intervjuima sudionika aktivnih na različitim pozicijama, “This Stolen Country of Mine” / “Mein gestohlenes Land” (2022. | ★ i 1/2) Marca Wiesea dijeli sličan sentiment aktivnog uključivanja u unutrašnju borbu protiv eksploatacijskih taktika kineskih korporacija u Ekvadoru. U cjelinu ukomponirani kadrovi nastali u akciji i sukobima s represivnim aparatom, neprekidno podsjećaju na moć filma u nadvladavanju nametnute cenzure. Grube i usputne snimke kao nepobitna svjedočanstva najuspjeliji su dijelovi filma jer se podudaraju sa samoniklim i autentičnim otporom stanovnika.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Djeca magle"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Djeca magle”

Pristup redateljice filma “Djeca magle” / “Children of the Mist” (2021. | ) Diem Ha Le na prvi je pogled klasično opservacijski; statični se kadrovi naizgled bez intervencije otvaraju prodoru ustaljene realnosti tajlandskog sela. Kao što u bukoličke prizore neravnotežu unose ekonomska oskudica i prateći alkoholizam, tako i samorazumljivost tradicijskih običaja narušava prikriveno nasilje nad ženama. No, redateljica po potrebi napušta sigurnu poziciju i prekida uspostavljeni tok zbivanja, prepoznajući problematičnost podvođenja zlostavljanja pod autentičnost, a odsustvo reakcije pod objektivnost.

Izražena estetska crta čija je funkcija usložniti protagonistov karakter gradivi je element poetike dokumentarca “A Parked Life” (2022. | ) Petera Triesta. Pogled u život vozača kamiona na europskim cestama omeđen je verbalnom eksplikacijom junaka, kojom se možda pridaje kontekst, ali ujedno i narušava kontinuitet autentične smjene prizora. Kadrovi praznih krajolika suprotstavljeni parkiralištima kao živim mjestima okupljanja, dovoljno su sugestivni da sami zastupaju pozadinsku tezu. Iz njihova se antagonizma iščitava Triestova osuda zapadne potražnje za radnicima koji nemaju moć suprotstaviti se otežanim radnim uvjetima ili sužavanju prava.

U “Kući od krhotina” / “A House Made of Splinters” (2022. | ★ i 1/2) Simona Lerenga Wilmonta prazni interijeri, napušteni hodnici i materijalni podsjetnici na institucionalni realitet dobivaju ulogu cezure u zahvaćanju traumatičnog sadržaja. Ravnomjerno se koncentrirajući na prikaze više maloljetnika, korisnika ustanove za nezbrinutu djecu, dijelom opravdano izjednačuje njihovu situaciju. Međutim, ne vežući se ni za koga posebno, kao gledatelji ostajemo manje emocionalno involvirani. Činjenica da se radi o ukrajinskoj ustanovi neposredno uz ratom pogođeno područje, filmu daje na dodatnoj aktualnosti, ali i poentira trajnu socijalnu depriviranost kao uzrok zatečenog stanja.

Sigurnost unutar modela

Srednjostrujaški pristup ima prepoznatljiva pravila nevezano o kojem se području radilo. Osvrnemo li se na dokumentarne filmove kakvi prevladavaju na popularnim streaming servisima, razaznat ćemo prevlast modela koncentriranog oko karizmatičnog pojedinca ili intrigantne skupine, koji se izdvajaju i geografski lociraju totalima, najčešće snimljenim dronom. Linearna se radnja prekida digresijama radi razjašnjavanja poteškoća u nadvladavanju zacrtanih prepreka, dok generička muzika u pozadini diktira intenzitet emocionalnog naboja. Ta pojednostavljena struktura usmjerena na zadržavanje gledateljeve pažnje bolje funkcionira kad je cilj približiti složeni društveno-politički fenomen, nego li ocrtati osobni razvoj pojedinca, s obzirom na to da fokus na individuu često previđa ukorijenjenost u društvenu sredinu. Nekoliko filmova prikazanih u konkurenciji 5. AJB DOC-a, unutrašnjom organizacijom slijedi opisani model, a cilj jest prije svega održati pripovijedanje dovoljno živopisnim da se zanemare, kako formalni nedostaci, tako i logične nedosljednosti.

“Nadia” (2021. | ) Anisse Bonnefont i Edith Chapin svim se korištenim postupcima usmjerava na junakinju i iz tog interesa povlači konzekvence, kako u narativnoj, tako i formalnoj komponenti. Problem je što bliži i dalji planovi, iskošeni kutovi radi popratnog estetskog efekta, postaju suplement za kontekstualizaciju koja bi pridonijela razumijevanju proživljenog iskustva. Iako inzistiranje na migrantskom podrijetlu junakinje pridonosi aktualnosti, veze s recentnim povijesnim trenutkom ostvaruju se površno. Također, ignorirajući političke faktore i ostajući u individualnoj domeni, “Nadia” se premeće o klasičnu priču o uspjehu nadarene pojedinke. Kako se nakon njene priče više uopće možemo osjećati zakinutima?

Rekonstrukcija osobnog životnog puta od najranije dobi determiniranog koruptivnim radnjama, koja se transformira u priču o vječno izmičućem identitetu, potka je filma “No Place Like Home” (2022. | ) redateljice Emilie Beck. Ipak, unatoč potencijalu, u konačnici je riječ o klasičnom dokumentarcu; dok akcent na nevažne detalje prijeti iskliznuću u patetiku, propušteno je naglasiti ulogu europskih politika u posvemašnjem iscrpljivanju resursa trećih zemalja. Da je riječ o permanentnom stanju nazire se iz podteksta filma, ali koncept temeljen na površinskoj slici, ne dopušta jasnu osudu.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Girl Gang"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Girl Gang”

A da su dinamična struktura i aktualna tema dovoljne za interes publike svjedoči “Behind the Swedish Model” (2022. | ) Viktora Nordenskiölda. Namjera redatelje doduše nije do kraja jasna i ostaje otvoreno je li htio upoznati javnost s načinima donošenja odluka, polemizirati s politizacijom u srži zdravstvenog sustava ili pak problematizirati primjenu konkretnog modela borbe s epidemijom. Ravnomjerno posvećivanje prostora epidemiolozima i političarima sugerira njihovu isprepletenost, ali se jasnoća strukture gubi u bezbrojnim stranputicama u skladu s promjenama raspoloženja aktera i javnosti.

U dokumentarnom filmu “Girl Gang” (2022. | ★ i 1/2) Susanne Regine Meures iskorištava fotografiju kao esencijalni dio identiteta junakinje za rekonstrukciju života ispred i iza objektiva, svodeći spektakl na njegovu osnovnu funkciju, zavisni odnos diktiran novčanim tokom. Iako se kritika suvremenog moda življenja sama nameće, redateljica kao da ne sudjeluje, već se vodi toliko puta prokazanom parolom nezainteresiranog promatranja.

“All that Remains to be Seen” (2022. | ) redateljice Julie Bezerra Madsen, film je koji zaziva specifično shvaćanje. Unatoč tome što se mogao poigrati alternativama pogledu, ne unosi novine, ali nas na duboko humanistički način upoznaje s procesom gubitka vida i integracijom slabovidnih u svakodnevno okruženje.

Istupiti politički

Od javnog bi interesa trebalo biti prikazivanje filmova koji adresiraju probleme prepoznatljive na globalnoj razini. Izostanak platforme koja ima dovoljno širok domet, a da individualne preferencije ne budu presudne, najjasnije se očituje kroz propast uloge javnih informativnih servisa. Kad bi javni servisi djelovali kao društveni korektivi i kritički orijentirani tumači fenomena, onda bi se dokumentarci s istom zadaćom logički uklapali u program. Autori filmova čija se svrhovitost ispunjava kroz široku dostupnost, primorani su tražiti alternative u pokušaju apela na kolektivnu svijest. Podržati njihov rad od strane Festivala neraskidivo povezanog s informativnim kanalima, čini se prirodnom odlukom.

U “The Hungarian Playbook” (2022. | ★ i 1/2) Bencea Mátéa i Árona Szentpéterija, nužno je da tema ima primat pred estetskom razradom. Nije produktivno odvlačiti pozornost od pomne rekonstrukcije medijski posredovanih mehanizama opstanka na vlasti. Redatelji pritom omogućuju precizan pregled prijelomnih točaka historijskog razvoja političke vlasti do kulminacije u sadašnjem trenutku, a čije su metode prepoznatljive u zemljama u okruženju.

Na jednak način informativan, kroz intervjue stranih istraživača zločina na Kosovu, ali i političkih aktera, film “Fragments of Humanity” (2022. | ★ i 1/2) redateljice Elli Rintale, demonstrira načine prikrivanja i propagandnog izvrtanja činjenica. I dalje aktualan zbog otkrivanja alata manipulacije podacima, dokumentarac se upisuje u niz ostvarenja koji odbijaju ignorirati krivnju za posljednje ratove. Naravno, Rintalin ne funkcionira istovremeno i kao politički čin, što je slučaj s naprimjer Glavonićevom “Dubinom dva” (2016), filmom koji ujedno dokazuje da estetska komponenta može dimenzionirati puku činjeničnost.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Sarajevo Safari"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Sarajevo Safari”

S razlogom je otvoreno političan i “Sarajevo Safari” (2022. | ★ i 1/2) Mirana Zupaniča, koji je izazvao najviše interesa javnosti i medija, unaprijed odredivši pozicije gledanja. Ne treba zaboraviti da je riječ o kolektivnoj traumi koja se redovito instrumentalizira u partikularne svrhe, pa je utoliko bilo očekivano i filmu pristupiti sa skepsom. Iako unosi novi moment u priču o opsadi, saznanje o postojanju sociopatskih ličnosti koje ubijaju iz zabave, uslijed svih ratnih strahota, više uznemirava iz mirnodopske perspektive. “Sarajevo Safari” ne privlači uvredljivim senzacionalizmom, ali se ni ne izdvaja iz korpusa filmova iste tematike, koji perpetuiraju nemogućnost nadvladavanja traume. Zbog promijenjene je vizure višestruko djelotvorniji “Scream for Me Sarajevo” (2017) Tarika Hodžića jer naglašava kohezivnu komponentu zajednice.

Jedan od najboljih filmova prikazanih na 5. AJB DOC-u zasigurno je onaj članice žirija Fatme Riahi, “A Haunted Past” (2018. | ★ i 1/2), a koji se posredno dotiče bosanskog društva, s obzirom na to da je motiv snimanja bilo traganje za sudbinom poznanice bosanskih korijena. No, ovaj dokumentarac prikazan u sklopu programa posebnih projekcija, ubrzo se pretvara u studiju patrijarhalnog sustava i utjecaja na položaj žene, u kojima tinja otpor. Sama redateljica se ne susteže od razjašnjavanja dilema u snimanju kroz komunikaciju sa sudionicima. Izbjegavajući patronizirajući stav, naglašava njihovu ravnopravnost, a čitavu situaciju sagledava iz dovoljno aspekata da bi aktivno komunicirajući zahvatila kompleksnost tradicionalistički utemeljenih odnosa.

Kao i svake godine, AJB DOC prikazao je niz filmova koji se tematski direktno tiču zajednice unutar koje se Festival odvija. Od samih je njegovih početaka vidljiva zainteresiranost građana, koji nerijetko neposredno reagiraju na viđeno. Time se javnost aktivno uključuje u programe nastale proširivanjem primarnog medija, osiguravajući povratnu informaciju. S filmske smo strane svjedočili međuigri klasično strukturiranih ostvarenja i onih ambicioznijih, čiji je cilj zahvatiti konkretno u življenu stvarnost. O gledateljskom iskustvu ovisi koji će tip filma preferirati, iako je i iz ovogodišnjeg izbora jasno da ona ostvarenja koja jednaku pažnju posvećuju svim svojim elementima, neminovno izazivaju prepoznavanje publike.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.