“Čudno kako svo nasilje, sveprisutno u javnosti, u ideologijama, u politikama, u svijetu, izgleda tako privlačno, kao nešto dinamično, kao drama koja je uzbudljiva. To je postao oblik zabave. Mi smo toliko navikli kao rod, kao ljudski rod, na nasilje, da nam je mir dosadan. Mir doživljavamo kao mrtvilo, prazninu u kojoj se ništa ne dešava. Zapravo je mir život. … A mi ga apsolutno ne želimo na ovom svijetu.” Negdje po sredini filma “Sarajevo Safari” (2022) slovenskog redatelja Mirana Zupaniča, svoju priču o ranjavanju iznosi žrtva snajperskog hica u Sarajevu 3. ožujka 1995., na dan primirja, sad u invalidskim kolicima smješten muškarac srednjih godina, sijede brade i mladenačke, dječačke ozarenosti prevučene sjetom, poetsko filozofskog razmišljanja i načina izražavanja, usmene literature koju bi vrijedilo i pismeno zabilježiti. Za snimljenoga izlaganja nepotpisan, kao i ostali sugovornici-svjedoci, čija će imena – osim jednoga, anonimnoga slovenskoga pripadnika obavještajnih službi – biti navedena tek na odjavnici.
Pomirljiv, čovjekom i svijetom začuđeni stradalnik je Faruk Šabanović, filmaš, dizajner, književnik, umjetnik, za opsade Sarajeva student fizike koji je metom postao ne odoljevši šetnji ulicama, kako veli, prvoga prelijepo osunčanoga dana nakon duge, tmurne zime. Ranjeni Šabanović toga je dana i snimljen kako bespomoćno leži na raskrižju gdje ga, i sami riskirajući živote, spašavaju namjernici i smještaju u oklopno ambulantno vozilo UN-a koje ga brzo odvozi u bolnicu Koševo. “U tom snimku nema traga tog zalaska Sunca”, kaže. “To je neki 4:3 beta snimak koji je zabilježio samo činjenice o tom danu, ali istina je puno širi kadar.” Nadomjestak, nadopunu, simbolički pokušaj obuhvaćanja Zupanič ostvaruje sljedećim dvama arhivskim kadrovima sunčevom svjetlošću narančasto obojena neba i Sunca prema zalasku, filmski utisnutima također za opsade Sarajeva.
Široki kadar cjelokupne istine. Je li ga uopće moguće zabilježiti? Nije za to dovoljan ni cijeli cjelovečernji dokumentarac, a najčešće ni opširan sklop bezbrojnih istinitih, vjerodostojnih, autentičnih odsječaka i uvida bilo koje postojeće prezentacijske vrste. Istina je, ponajvećma, presložena i preobuhvatna da bi, ma koliko se uprlo, bila predočena cjelovito, bez ostatka.
Koliko god, i stručno i službeno, razgrtana tijekom četvrt stoljeća od njezina okončanja, tragična opsada Sarajeva (1992. – 1996.) zacijelo još krije mnoge neizrečenosti i nepoznanice. Jedna od njih je, moguće, prešućena, zatajena istina o tomu da su se u redovima Vojske Republike Srpske organizirali izleti za bogate strance koji su plaćali da s položaja VRS ponad grada, snajperom osobno ubiju kakvog nedužnog građanina. Lov na ljude. Snajperski turizam. Safari u Jugoistočnoj Europi. Trofej u lovačkoj galeriji. Smaknuti dijete bilo je na višoj cijeni, čuo je, čini mu se, spomenuti slovenski obavještajac tada američke službe, koji je, tvrdi, višekratno osobno svjedočio rečenim snajperskim pothvatima inozemnih uživatelja ljudolovne adrenalinske strasti. Ovaj film de facto prvi iznosi tu dosad neznanu, zapanjujuću, ali nažalost ne i neuvjerljivu moguću istinu, koju, nije čudno, ne može dokazati, ali je u tom smislu podastire za eventualno istraživanje pripadnicima kvalificiranijih i nadležnijih službi negoli su sedmoumjetnici.
“Nema razrješenja koje će otkloniti taj čin, to razočarenje koje je ostalo kao trag neke bolesne nade, neke neispunjive želje, neke vječite zaludnosti svega u što smo vjerovali. I svi mi polako umiremo od tih rana.”
Zupaničevo je ostvarenje sastavljeno od novosmimljenih razgovora s petoro svjedoka sarajevske opsade i od arhivskih snimaka, najvećim dijelom onih koje su u Sarajevu 1993. i 1994. zabilježili Božo Zadravec i Franci Zajc te su pohranjeni u Arhivu Republike Slovenije. Sugovornika-svjedoka je malo, no svi su zanimljivi, artikulirani, opširni koliko treba, razumljivo i zaokruženo izlažu i prenose ono što im je na umu i izmučenoj duši. Uz ranjenog Šabanovića, kao žrtve mogućih snajperskih turista govore Stana i Samir Ćišić čija je jednogodišnja kći Irena, tek prohodala, smrtno ustrijeljena na ulici krajem 1993. godine. Informatičar obavještajne službe Armije Republike Bosne i Hercegovine Edin Subašić sjeća se kako je slušao audio snimku na kojoj zarobljeni srpski vojnik natuknuo da se na putu prema sarajevskom položaju upoznao sa strancima, Talijanima, koji su, činilo mu se, išli na takav aranžman “pucanja na ljude”, a jedini očevidac je navedeni neidentificirani, tajanstveni Slovenac koji svoja odulja prisjećanja, osnovu cijele (pri)povijesti, iznosi snimljen u silueti iza koje se, u streljani, vide streljačke mete sa stiliziranim siluetama ljudskih likova.
Zupanič izlaže odmjereno, polako, ne posežući za izvedbenim atraktivnostima, s opravdanim povjerenjem u snagu, dojmljivost i dirljivost iskaza sugovornika – dakako i šokantnog otkrića ili teze – te oporih audiovizualnih snimaka bijednog preživljavanja u uništenom Sarajevu tih godina, gradeći mozaičku cjelinu sustavno i čvrsto, taložeći slojeve obzirno i postupno. Na vijest o filmu koji načinje, otvara, otkriva tu temu, iz Srbije su se, očekivano, oglasili ogorčeni i gnjevni, tvrdeći da je sve izmišljeno i pozivajući na sudsku zabranu prikazivanja. Hoće li se i je li uopće moguće relevantno istražiti i nepobitno utvrditi istinitost te naslute? Možda doista ne, jer sudionici – organizatori i lovci – su po svemu sudeći bili pouzdani ljudi uskoga kruga koji su znali čuvati tajne, a ako bi i progovorili našli bi se u vrlo nezgodnom položaju i pred sudskim vlastima i pred onima s vrha lanca safarija. Ne treba smetnuti s uma ni da su potencijalni snajperski hobisti najvjerojatnije iznimno bogati, moćni i utjecajni žitelji planeta koji imaju i sredstva i alate da svoje tajne zadrže tajnima. Rat je groza, kaotična prilika za pobuđivanje i ispoljavanje najnižih poriva, kojima očito ne oskudijevamo. Ratuje se, ubija, zlikuje, zlodjeluje, zločini neprestano i zdušno.
“Sve nas je ubio rat. Svi smo pogođeni, duboko i neizlječivo”, citiramo završno Šabanovića. “Nema razrješenja koje će otkloniti taj čin, to razočarenje koje je ostalo kao trag neke bolesne nade, neke neispunjive želje, neke vječite zaludnosti svega u što smo vjerovali. I svi mi polako umiremo od tih rana.”
