Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Okupiti lokalnu publiku, izazvati reakcije prije prikazivanja, kao i znatiželju slabije upućenih, mogu samo filmovi koji se bave neriješenim traumama i konfliktima, odnosno temama koje svojom prirodom i dalje pobuđuju emotivne reakcije. Da je takav film “Sarajevo Safari” (2022) Mirana Zupaniča, prikazan na 5. AJB DOC-u u sklopu programa “AJB Prikazuje”, bilo je jasno ne samo zbog oprečnih medijskih reakcija na istupanje redatelja, već i činjenice da u središte zanimanja postavlja godine okupacije Sarajeva, a čija su sjećanja još itekako živa. Kod svakog filma osjetljive problematike prijeti iskliznuće u eksploataciju ili samodostatni senzacionalistički diskurs, no Zupanič je toga itekako svjestan. Ogradio se već i u obraćanju publici, a sam film na kraju se svodi na unošenje novih detalja u poznatu, po sebi već dovoljno tragičnu priču. Okosnicu filma čini svjedočenje o stranim državljanima, koji su se pridruživali okupacijskim snagama da bi sudjelovali u ubojstvima civila. Ipak, jasno je da je riječ o sporadičnim slučajevima, a ne organiziranom sistemu, stoga nas to kao dio ratne monstruoznosti ne treba čuditi. Pritom ne možemo zaključivati o relativizaciji jer se nevezano za identitet krivca, žrtva ne umanjuje. Svjedočenja su podupirana ili isprekidana izvornim materijalima snimljenima od strane ekipe devedesetih, a koji daju najbolji doprinos proučavanju razdoblja i eventualnom nadvladavanju traume.
Lokalne teme obuhvatila su i tri filma započeta na prošlogodišnjoj radionici snimanja pametnim telefonom u sklopu Festivala, “Smart DOC”. Ono što je kod tih ostvarenja važno, manje je tehnička izvedba, koliko detekcija fenomena koje vrijedi zahvatiti. Utoliko je “I mi smo krivi” Elme Iković film jednako aktualan za Sarajevo, koliko naprimjer i za Zagreb, jer su temeljni problemi zbrinjavanja otpada identični, od sanacije odlagališta preko izostanka ulaganja i informiranja. Autorica pak kombinira intervjue sa zainteresiranim stručnjacima i radnicima na terenu, s kadrovima koji plastično opisuju nezahvalnost situacije.
“Život sa svrhom” Ammine Bašković osvještava stanje multiple skleroze i skrbi kakvu je bolesniku u određenoj fazi nužno pružiti. Ipak, u središtu je protagonistica koja životnom energijom osvaja publiku i pobuđuje razumijevanje, unatoč konzervativnim vrijednostima koje propagira.
Suprotna očišta i aktualnije problematike jest najuspjeliji film bloka, “Bezbojni” Aide Gavrić, a koja propituje obrtanje miješanih brakova od poželjnih prema tabuiziranim. Iz vizure dvije djevojčice u središtu priče razotkriva ideološku podlogu fiksiranih etničkih identiteta, dok dječja logika na tragu Andersonova pojma nacije poentira u shvaćanju identiteta kao fluidnog i ovisnog o osobnim afinitetima.
Filmovi natjecateljske konkurencije
Konkurencija je pak zahvatila širok raspon društava, počevši s možda i dosad najboljim ostvarenjem “Djecom magle” / “Children of the Mist” (2021) redateljice Diem Ha Le. U osnovi opservacijskim filmu pratimo vijetnamsku djevojčicu suočenu s opresivnim tradicionalnim praksama. Ipak u trenutku kad se ukaže potreba za iskazivanjem podrške, autorica prestaje biti distancirana i ulazi u životni prostor protagonista s ciljem konkretne reakcije. Iako na momente šokantni kadrovi evociraju filmove Kim Longinotto, ipak glavninu materijala čini studiozno praćenje navika i društvenog funkcioniranja zajednice.
Mađarski redatelji Bence Máté i Áron Szentpéteri u filmu “The Hungarian Playbook” (2022) dali su jednostavan i razumljiv prikaz sprege medija, medijskih politika i apsolutne vlasti. Film novinarski precizno i reportažno dinamično iznosi najvažnije točke učvršćivanja Orbanove vlasti, a njegovo je emitiranje od javnog interesa jer iznosi mehanizme zakulisne manipulacije javnim mnijenjem.
Targetirajući estetske zahtjeve šire publike, francuska autorica Anissa Bonnefont i njena američka kolegica Edith Chapin u filmu “Nadia” (2021) gomilaju neprekidno nove prizore iz života zasigurno filmične protagonistice, Nadije Nadim, afganistanske izbjeglice i uspješne ženske nogometašice. Autorice u namjeri stvaranja pristupačnog filma ne zanemaruju niti jedan moment, od atraktivne fotografije preko muzike s ciljem pobuđivanja površnih emocija, sve do pomalo mistificirajućih intervjua.
Današnji dan obilježit će kontinuirani nastavak programa, a pažnju privlači posebna projekcija dokumentarca “A Haunted Past” (2018) Fatme Riahi, Tunižanke, koja je između ostalog članica ovogodišnjeg žirija.
