Početak “Tvornice filmova” (Silvestar Kolbas audiovizualna djelatnost, 2022.) Silvestra Kolbasa, ritmičkom će izmjenom crno-bijelih fotografija – mnogih (naoko) u negativu, većinom s oštećenjima, (naizgled) fizičkim i fotokemijskim – filmskog materijala i tvorničkog prostora, uz minimalistički repetitivno udaranje udaraljki, poneki škljocaj analognog fotoaparata i cvrkut kakve ptice, podsjetiti, možda i zbog sličnosti naslova, na aktualni rad Kolbasova nešto starijeg kolege Dalibora Martinisa, “Kinematska tvornica čavala” (2022). Najvjerojatnije je puka podudarnost da su ta dva filma zgotovljena i predstavljena u približno isto vrijeme, a bez dvojbe je zanimljivo da, mada osebujni, navlastiti, nemalo izvan standarda, dijele podosta sličnosti. Autori rođeni u SFRJ – Kolbas 1956., Martinis 1947. – svojski su iskusili život u toj zemlji i sustavu, njegove vrline i mane te na tu prošlost zacijelo ne gledaju kao na neku egzotiku, relikviju, nego kao na dio vlastitog bivovanja, nešto što ih se zbiljski tiče.
Martinisova sedamminutna “Kinematska tvornica čavala” sastavljena je od dokumentarnih videosnimki zabilježenih 1999. u karlovačkoj tvornici potkivačkih čavala, odnosno ŽE-ČE-u, tvornici željeznih i čeličnih proizvoda, osnovanoj 1945., no čija povijest seže do daleke 1876. Za SFRJ roba se izvozila na pet kontinenata, broj zaposlenih se do pretvorbe kretao između 850 i 1000. Godine 2000. stečaj, stotinjak zaposlenih, a 2005. obustava proizvodnje u Potkivačkim čavlima – Žeče, jednom od poststečajno novoosnovanih poduzeća. U konceptualno-eksperimentalnom filmu Martinis se ničime od toga ne bavi, već se oslanja na kinematičnost zauljenih strojeva u žustrom radu, koji, kao i tvornički prostori, izgledaju nepromijenjenima i neobnavljanima od početka 20. stoljeća. Slikovno dojmljivi nepokretni i pokretni objekti, potonji u nezaustavljivom pogonu, dinamično su unizani u svojevrsnu montažu atrakcija, zvučno potkrepljeni autentičnim bubanjem, skvičanjem, udaranjem i inime neumorno uporne mašinerije. Konceptualno-eksperimentalni pokus Martinisova rada, izvorno nazvanog “N-ta kinematografska tvornica čavala” sastoji se i u tomu da nema konačnog, završnog, zavazda definiranog oblika – za razne projekcije šalje se drukčija, slučajna inačica montažnog redoslijeda 99 istih kadrova, koju za svaku priliku samostalno, nasumce (random), generira poseban računalni program. Svaka konfiguracija čini jedinstven film koji dobiva svoju inačicu naslova. Na 31. Danima hrvatskog filma (10. – 14. svibnja 2022.) prikazana je “3. kinematska tvornica čavala”.
Kolbasova “Tvornica filmova” – na ovogodišnjem LFF-u nagrađena za dizajn zvuka, djelo Luke Gamulina – također je smještena u tvrtku uspješnu u vrijeme SFRJ, no Domovinskim ratom te poslije pretvorbama, tranzicijama i drugim novim tekovinama likvidiranu 2012. g. Posrijedi je zagrebačko-samoborska Fotokemika, poduzeće za proizvodnju fotografskog materijala osnovano 1947. g., s poviješću koja seže do 1936. g. Eksperimentalno-dokumentarna “Tvornica filmova” slijedi dvije linije, eksperimentalnu i (uvjetno, pro) dokumentarnu. Ovu prvu uvelike zdušno, s vidljivim žarom i entuzijazmom, ovu drugu u neku ruku nesigurno, neodlučno, kao pod sjenom velikog upitnika. No rezultat spoja naoko nepripadnih pristupa, onih koje se uobičajeno ne smatra skladnim, u cjelini jest privlačan i zanimljiv te odgovarajuće potiče i zadržava pozornost, kako samima sobom – zanimljivi slika i zvuk – tako i neizvjesnošću, potencijalnim pitanjem, bio ga gledatelj svjestan ili ne, o tomu kamo sve to vodi i hoće li se konstrukcija održati. Slika, sastavljena isključivo od crno-bijelih fotografija snimljenih unatrag nekoliko godina u oronuloj, derutnoj, napuštenoj samoborskoj Fotokemici, razmjerno slično kao u Martinisovu filmu, ali opet drukčije, igra, pleše, trza, skače, usklađeno s udaraljkaškom glazbom Luke Gamulina te ritmički, kao i slikovnom kakvoćom tvori zanimljivu audiovizualnu senzaciju, naglašeno stiliziranom optikom na svoj način dokumentirajući aktualno stanje – iako u filmu ne saznajemo vrijeme nastanka snimki – prizivajući i razmišljanja o neminovnosti prolaznosti. U razgovoru s Kolbasom pročitat ćemo što iz samog gledanja zapravo i ne možemo dokučiti, a to je da su sve fotografije snimljene na Fotokemikinim filmovima kojima je uglavnom istekao rok uporabe (o tomu nas doduše obavještava odjavnica) te da je cjelina oblikovana kao glazbena kompozicija, čemu je idejno i izvedbeno uvelike doprinio montažer Slaven Zečević.
Pokraj druge, od petnaest minuta, uvode se glasovi u offu negdašnjih zaposlenika Fotokemike, koji pretežno s pozitivnim osjećajima govore o radu u dobro organiziranom poduzeću…
Pokraj druge, od petnaest minuta, uvode se glasovi u offu negdašnjih zaposlenika Fotokemike, koji pretežno s pozitivnim osjećajima govore o radu u dobro organiziranom poduzeću koje je vodilo računa o svojim djelatnicima, što najavljuje moguće skretanje cjeline na kakav drukčiji kolosijek. No kako već rekosmo, slika (i glazba, zvukovlje) i nadalje tjeraju po svom eksperimentalnom modusu faciendi. Govorni se odsječak na nj kao kalemi, nimalo ga međutim ne kolebajući, a dodajući značajnu notu uvida premda nije riječ o faktografskoj rekonstrukciji nego o osobno obojenim impresijama sjećanja i zadržanim dojmovima de facto anonimnih svjedoka (premda su im na odjavnici navedena imena) koji se, slikom nesnimljeni, čak mogu učiniti neprisutnim utvarama. Što, pak, suglasno korespondira s ozračjem nestvarnosti vizualnog predočenja ostataka Fotokemike koji se, na prestarjelom materijalu, nadaju kakvim onostranim poprištem, nemjestom duhova.
Potkraj će se nadoći i na temu prestanka rada, odumiranja tvrtke, što se neće naročito objasniti, ali će se spominjati model radničkog dioničarstva, koji ovdje nije zaživio. Odnosno, barem prema riječima jednog sugovornika, 12 tisuća DM koje je uložio u dionice, mogao je jednako tako baciti u vjetar. Što nas asocijacijom dovodi do još jednog novijeg hrvatskog dokumentarnog filma o nekoć, u SFRJ, itekako uspješnoj tvrtki, ITAS-Prvomajskoj iz Ivanca, tvornici alatnih strojeva. Ona, istina, nije ugašena, ali je tranzicijski pretvorena u sastavljača kraja s krajem. Sad pod vodstvom radnika, malih dioničara koji su postali zbiljski samoupravljači tek po izdahu samoupravnog socijalizma, u tržišnoj privredi, o čemu govori zapažen i višestruko nagrađivan prošlogodišnji pobjednik LFF-a, cjelovečernji “Tvornice radnicima” (2021) Srđana Kovačevića, autora srednje generacije (r. 1982.) koji je u SFRJ proživio tek djetinjstvo.