Angažirana i direktna kinematografija Christine Choy, američko-kinesko-korejske dokumentaristice, od sredine 70-ih godina analizira živote te traumatsku prošlost i kompleksnu sadašnjost istočno i jugoistočnoazijskih (migrantskih) zajednica ponajviše u Sjedinjenim Američkim Državama, budući da je autorica, nakon što je dobila stipendiju za studiranje arhitekture u SAD-u, gotovo konstantno živjela u Americi i time dubinski upoznala spomenute zajednice. Iako je njenu karijeru najviše obilježio film “Who Killed Vincent Chin?” (1988), inspiriran stvarnim tragičnim rasističkim zločinom u kojem je ubijen crtač Vincent Jen Chin, Choyjina dokumentaristička karijera počela je sredinom 1970-ih godina, točnije, 1974. godine s filmom “Teach Our Children” (1974) koji detaljno prati razvitak borbe protiv rasizma u Americi. Zaposlena u Newsreelu, a kasnije i u Third World Newsreelu, nezavisnoj produkcijskoj kući i kulturno-umjetničkoj organizaciji čija je misija producirati, poduprijeti i promovirati audiovizualno stvaralaštvo autohtonih, migrantskih te afroameričkih zajednica u Americi. TWN podupire socijalno angažirana, inovativna pa i radikalna audiovizualna ostvarenja koja promiču radnička, rodna te migrantska prava. Upravo su tema slobode, borbe i pravednosti u fokusu ove autorice, a zajednice ili pojedince čije živote analizira preko medija filma prošli su i preživjeli velike lokalne ili regionalne političke krize, poput Korejskog ili Vijetnamskog rata. Klasično dokumentarnim, gotovo pa newsreel stilom, Christine Choy portretira ljude, mjesta i specifična socio-politička vremena u kojima se ona, ali i njezini subjekti nalaze. Snimajući gotovo sve svoje filmove, pogotovo one mlađe, iz ruke, direktnim, brzim i iskrenim pristupom, autorica gledatelju ništa ne ostavlja slučaju, a niti imaginaciji. U njenim filmovima gledatelj se gotovo pa teleportira na mjesto događaja i postaje sudionik. Ta direktnost i newsreel estetika postepeno će se razvijati kroz naredne godine, u filmovima potaknutim Choyjinim djetinjstvom, iskustvima i sjećanjima iz Kine i Južne Koreje, kao i teškoćama u SAD-u.
Rođena u Šangaju kao Chai Ming Huei i dijete korejskog oca i kineske majke, većinu svojeg djetinstva Choy je provela s majkom, budući da se otac vratio u Južnu Koreju. Tijekom Kulturne revolucije, obitelj je pobjegla u Hong Kong nakon čega je Choy ponovno stupila u kontakt s ocem kada su se majka i ona preselile u Južnu Koreju. To vrijeme tranzicija, prelaska i pregovaranja između Kine i Koreje, odnosno dva politička sistema, obilježila su Choy kako na osobnoj tako i na autorskoj razini. Kao što se vidi u njenim dokumentarcima, autorica postepeno, kroz svaki film, razvija vlastiti kao i gledatelj/ičin senzibilitet, znanje i kritičko promišljanje o događajima koji su joj obilježili djetinjstvo, ali i rane godine života u SAD-u. Preseljenjem u Koreju, Choy se polako upoznavala sa ondašnjim recentnim američkim filmovima u kojima je primijetila diskriminatorne dijaloge i scene prema ljudima azijskog podrijetla. Naime, bitno je napomenuti da SAD ima dugu povijest rasističkih zakona i mjera kao primjerice Chinese Exclusion Act iz 1882. godine, kojim se zabranila emigracija na deset godina ljudima azijskog podrijetla, prvenstveno Kinezima. Iako se zakon ukinuo (tek) 1943. godine, budući da su Kina i SAD bili saveznici u Drugom svjetskom ratu, navedeni zakon ostavio je duboke tragove na opće diskriminatorne politike te rasističke poglede stanovništva.
Inspirirana i aktivistički potaknuta kompleksnom i višeslojnom prošlošću Istočnoazijskih migranata u kontekstu SAD-a, Choy je 1976. godine snimila drugi dokumentarni film o životu kineskih radnica i radnika kineske četvrti u New Yorku – “From Spikes to Spindles” sirovo, detaljno i iskreno prikazuje rodnu dinamiku u kontekstu radništva kao i intenzivne prosvjede protiv policijskog nasilja i diskriminacije. Ocrtavanjem surovog života ove zajednice čija je intenzivna prošlost isprepletena u mozaik dinamične ali i nesigurne sadašnjosti, Choy prilično uspješno prodire u najdublje pore Chinatowna u New Yorku. Snimajući gotovo uvijek iz ruke, dodatno naglašava dinamičnost, kaotičnost te nesigurnost promjenjivost prostora i zajednice, Choy portretira cjelokupni socijalni, gospodarski i politički kontekst. Godine 1978. autorica zajedno sa Cynthiom Maurizio režira “Inside Women Inside” (1978) koji, na ponovno izuzetno direktan i klasično dokumentaristički pristup, prikazuje ženski zatvor u SAD-u. Preko portreta nekoliko žena, Choy i Maurizio rade kritiku izuzetno nepravednog, okrutnog, ali i nelogičnog zatvorskog sustava koji je do danas nije mnogo promijenio. Teme koje Choy bira, poput zatvorskog sustava, policijske brutalnosti ili eksploatatorskih radnih odnosa u migrantskim zajednicama, izuzetno su moderne pa čak možda i vječne teme, odnosno teme koje su već desetljećima, pa i stoljećima prisutne i nažalost aktualne u SAD-u.
Osamdesetih i devedesetih godina Choy se, mogli bismo reći, posvećuje konkretno temama migracija, izbjeglištva i političkog egzila. Filmovi kao što su “Bittersweet Survival” (1982) i “Homes Apart: Korea” (1991) ocrtavaju stanje političkog izbjeglištva, ratova te teškog i nesigurnog života nakon završetka istog. Oba filma vješto prikazuju kako ratovi ne završavaju polaganjem oružja, već za mnoge ljude oni nikad zaista ne završe, budući da su, primjerice u Korejama, i danas mnoge obitelji razdvojene, a njihovo ponovno ujedinjenje se niti ne nazire. Uz već spomenute tehnike klasično dokumentarnog filma, Choy koristi mnogo arhivskih snimaka, prvenstveno iz ratnih dana u Koreji i Vijetnamu. Iako se Choy, ponajviše zbog vlastitog podrijetla i obiteljske prošlost, fokusira na portretiranje Koreje i Kine, “Bitterweet Survival” prikazuje život Vijetnamaca koji su pobjegli u SAD tijekom i nakon Vijetnamskog rata, proširivši time spektar tema kojima se bavi. U najnovijem dokumentarcu “The Exiles” (2021), nedavno premijerno prikazanom na Hot Docsu, Choy intervjuira tri glavna aktera prosvjeda Tiananmen, a prikazuje i vlastite, nikad dosad viđene snimke s istoimenog trga. Naime, nekoliko godina Choy je pratila aktere prosvjeda po Chicagu i New Yorku, snimajući njihove živote u Americi. Nakon što se kineski kampus poznatog američkog fakulteta NYU-a otvorio u Šangaju 2013. godine, Choy je navedene snimke ponudila fakultetu, no one su odbijene. S vremenom, i pomoći tajvanskog redatelja Anga Leeja, Choy je uspjela digitalizirati snimke koje su na kraju uvrštene u navedeni najnoviji film.
Christine Choy je napravila još nekoliko dužih dokumentaraca, poput “Mississippi Triangle” (1984) i mnogo kraćih i srednjometražnih filmova, primjerice “A Dream is What You Wake Up From” (1978) i “To Love, Honor, and Obey” (1980) koji svi pokušavaju ukazati na sistemske nepravednosti američkog sistema, poput rasizma i diskriminacije te kršenja radničkih prava. Choy je, zbog nominacije za nagradu Oscar za film “Who Killed Vincent Chin?” postala članica Američke filmske akademije, ali i jedna od najutjecajnijih i najpoznatijih američkih i azijsko-američkih redateljica uopće. To joj zasigurno osigurava veliki utjecaj na pozitivne promjene u američkom filmskom sistemu, a posebice u dokumentarizmu. Nakon desetljeća intenzivne filmske karijere, Christine Choy, dijete migranata i kompleksne političke pozadine, postala je jedno od najvećih imena u američkom filmskom svijetu. Gledajući autoričine navedene filmove, kako zbog samog izbora tema tako i zbog pristupa subjektima i situacijama, primjetno je da je autorica članica snimanih zajednica. Drugim riječima, iako svakim filmom portretira i analizira drugu zajednicu i izvanjske političke situacije, svakim filmom Choy se ujedno bavi i vlastitim identitetom, djetinjstvom i prošlošću. Iskustvom odrastanja u nekoliko država – Kini, Koreji i Sjedinjenim Američkim Državama, tijekom izuzetno turbulentnih povijesnih razdoblja, Christine Choy je zasigurno osvijestila važnost perceptivnosti, budnosti i osjećaja za realitet i vanjski svijet, kvalitete koja se izuzetno vide u autoričinim filmovima.
Jedna od zanimljivijih karakteristika gotovo svih njenih filmova gotovo je pa neugodno intruzivno ulaženje kamerom u prostor snimane osobe, no vrlo polaganim ali odlučnim pokretom kamere – kao da označava približavanje i same autorice koja odlučno želi upoznati svoje subjekte do krajnjih mogućih granica. Kao gledatelji prepušteni smo njenom snažnom i svjesnom pogledu, bez puno mogućnosti odvraćanja pogleda ili mogućnosti zamišljanja drugačijeg realiteta. Kakva god da je, stvarnost pred nama nema mogućnosti imaginacije niti bijega, a Choy je jedina koja (donekle) upravlja realitetom prikazanim ispred nas. Svakim novim filmom, svijet se mijenja, a mi ga gledamo i pratimo u toj tranziciji, usputno upoznavajući raznolikost svijeta kao i njegovu lošu stranu, punu patnje, ratova i diskriminacije. Ipak, Choy nam još uvijek ima mnogo toga za reći i pokazati, počevši s mnogim još uvijek neriješenim traumama istočnoazijskih zajednica u američkom društvu.
