Sjeća li se itko puberteta i tinejdžerskih dana s istinskom, nostalgičnom razdraganošću? Iznimki, naravno, uvijek ima, ali većina preživjelih ovo razdoblje ukratko opisuje riječima i popratnom emocijom: “Hvala, ali ne hvala. Više nikad se ne bismo htjeli vratiti u to vrijeme.” I nije teško zaključiti zašto – na svaku lijepu uspomenu, prikači ih se nekoliko manje lijepih, povremeno i stvarno užasnih. Kombinacija tinejdžerskih hormona, zatvaranja u torove strogih društvenih normi i prisilna kohabitacija s kolegama supatnicima koji uglavnom ne dijele sličan senzibilitet (i) pogled na trenutni životni matrix, i nisu najbolje predvorje priprema za odrasli život. Ako ste još i djevojka u tinejdžerskim godinama, ubrzo ćete kroz hiperseksualizaciju vašeg – u ovom slučaju još maloljetnog – tijela kao jedinog i najmoćnijeg (sic!) ženinog oružja, na ubrzanom tečaju spoznati svu sirovost svijeta kojim i dalje caruje još uvijek nepripitomljena testosteronska zmija duga sedam milja.
Odrastanje je sasvim zajebana stvar, koji god kontinent nasumce upiknuli; od recentnijih dokumentaraca sjećamo se izvrsnih “Rich Hilla” (Andrew Droz Palermo i Tracy Droz Tragos, 2014.) i “Scheme Birdsa” (Ellen Fiske i Ellinor Hallin, 2019.), koji svaki na svoj način, ali s istom nazivničkom porukom koja nepogrešivo veže tjeskobne utrobske čvorove, prati odrastanje klinaca u Americi/Škotskoj. Jedan od dokumentaraca koji će vjerojatno s protokom vremena dobiti dodatnu vrijednost, isti pečat obavezne filmske lektire iz kuta nefikcijskog coming of agea, zasigurno je i “Cusp” (2021) debitantskih (dugometražnih) američkih redateljica Isabel Bethencourt i Parker Hill. Film je početkom prošle godine osvojio Posebno priznanje na Sundance Film Festivalu, krajem iste aterirao na male ekrane putem Showtimea. Dokumentarac približava svakodnevicu triju tinejdžerica – Aaloni, Autumn i Brittney – u teksaškom gradiću za vrijeme ljetnih praznika, obavijenu alkoholnim parama i dimom lakih droga. Sve, na prvu, mladenački tipično, pridodamo li opojnom miksu i klasične razgovore o dečkima, starcima, seksu… Djevojke stare između petnaest i šesnaest godina, razglabaju o svemu i ničemu, dosađujući se kao nikad u povijesti čovječanstva; proživljavajući svaki trenutak kao da je posljednji. Život pred vratima, svijet pod nogama…
No, “Cusp” nikako ne bismo trebali promatrati kroz prizmu lako kvarljivog tinejdžerskog cinizma, jer ispod haube površne opservacije filma o ničemu, Isabel Bethencourt i Parker Hill u svom véritéu pletu vez profinjene studije ljudskog ponašanja; filmski pritisak na bilo moderne američke generacije na pragu odrastanja, iz strogo ženske perspektive. Indikativna će već na samom početku biti sekvenca nekoliko nimalo slučajnih scena, koja će precizno secirati sav kontrast tinejdžerskog bitka. Dok se djevojke naoko bezbrižno izležavaju na ležaljci zakačenoj na obližnje drvo, utaknuto u spaljenu zlatnožutu zemlju, dotle dva njihova muška prijatelja iz automatskog oružja prikladnijem ukrajinskom ratištu, pucaju po priručnim metama, udaljenim tek dvadesetak metara. Opet – naizgled, tek još jedan normalan dan u teksaškim bespućima. Zabava po pravilima alfa mužjaka. No, trenutak kasnije, izvan muškog društva, jednu od djevojaka čujemo u offu: “Ne postoji normalno u tinejdžerskim godinama. Svi smo zbunjeni. Nitko nas ozbiljno ne razumije. Djevojke najviše muči što osjećaju da ih se ne vidi”.
“Cusp” kao svjedočanstvo, nepristrani presjek odrastanja djevojaka i mladih žena u modernom (američkom) društvu. Slika koju nudi nije nimalo optimistična.
I dok se tijekom posljednjih godina kroz raznorazne društvene inicijative dignula svijest o pravima žena, primjer triju portretiranih tinejdžerica dokazuje kako je pred modernim društvom još uvijek mukotrpan put punog sazrijevanja. Aaloni, Autumn i Brittney o svojim ljubavnim vezama i seksualnim iskustvima otvoreno razgovaraju pred kamerom, iako uglavnom odsutno, ravno i bez naročitog entuzijazma. Kako i ne bi, kad su velikom većinom bila negativna – sve su ili silovane ili prisiljene na seks unutar veze (“Bojala sam se reći ne“ – Brittney), dok je priča Autumn možda i najstrašnija; nju je, naime, silovao obiteljski prijatelj, s majčinim (prešutnim) blagoslovom jer ovu jednostavno nije bilo briga. U košmarnom svijetu naših protagonistica ništa se po tom pitanju ne može učiniti, muškarci su prejaki, odrasli uzori ne postoje uslijed vlastitih psiho-zakonskih problema, a jedinu utjehu pronalaze u naručju ženskih prijatelja i starijeg muškog društva; neka vrsta sigurne luke, koju im roditelji ne mogu ponuditi. Ono što mogu, uglavnom nije naročito inspirativno. Od bliže obitelji u filmu najviše screen timea dobivaju Aalonini roditelji, od kojih je u dobrom svjetlu ostala mama-prijateljica koja svoju kćerku tretira kao odraslu osobu, dok se svi boje nasilnog (barem verbalno, koliko smo uspjeli vidjeti) oca PTSP-ovca, likom i djelom izvan domašaja objektiva kamera američkih redateljica.
Bethencourt i Hill obje dolaze s fotografskim zaleđem, pa ne treba čuditi da je upravo filmska fotografija jedan od najvećih prodajnih aduta “Cuspa” – naročito sanjivo-mekani totali eksterijera, na prijelazu iz dana u noć, koji razgovorima ili tek običnoj biciklističkoj vožnji, daju jednak melankolični ton, izumirućeg društva u svom ograničenom balonu i osuđenog na neumitnu propast. Autorice uspješno miksaju zajedničke šaljive trenutke djevojaka, odlaske na lokalne noćne partije s intimističkim razotkrivanjem, dobrim dijelom u offu kako bi se zadržao poetski ton filma. Ovome, pak, doprinosi i dobro pogođena, nenametljiva glazba T. Griffina koja lijepo komplementira raspoloženju protagonista i događajima ispred kamere. “Cusp” kao svjedočanstvo, nepristrani presjek odrastanja djevojaka i mladih žena u modernom (američkom) društvu. Slika koju nudi nije nimalo optimistična.
